Jorge Emilio Nediche: Sloboda Roma je ipak malčice izmišljenja od neroma

Razgovor s istaknutim romskim aktivistom i književnikom iz Argentine Jorgeom Emiliom Nedichem.

965

Kako je izgledalo vaše nomadsko djetinjstvo?

Na početku smo svi bili nomadi, svi su Romi u Argentini njegovali normadski način života. Kada je general Perón 1943. godine stigao na vlast, zabranio je život u šatorima. Tako je samo u Buenos Airesu zapaljeno više od 100 šatora. Mnogo je Roma bilo ubijeno, a neki su poginuli u ovim požarima. Kako je korištenje šatora bilo zabranjeno, mnogi su si Romi brže-bolje kupili kuću, no veći je dio činio skupinu Roma koji si ju nisu mogli priuštiti. Raštrkani posvuda, ti su Romi nastavili s nomadskim načinom života. Argentina je vrlo velika država, stoga su mogli napustiti urbana središta i živjeti na selu.

Moj se djed nastanio u području Bernal, no još smo uvijek živjeli nomadskim načinom života. Također, mnogi su Romi zbog ove Perónove odluke napustili tradicionalne poslove Roma i počeli raditi na gradilištima, u tvornicama, te kao vozači taksija i autobusa. Onaj dio Roma koji je imao manje znanja i manje izglede za prilagodbom pošao je prema unutrašnjosti zemlje. Moj je djed imao kuću te je radio na gradilištu, bio je građevinar. No bilo je perioda kada nije imao posla. Tada bismo ponovno postali nomadi. Zbog toga sam do svoje 17 godine sa svojom obitelji živio kao nomad. Ljeti bismo ostajali jedan ili dva mjeseca kod djeda zbog toga što je romski običaj, osim nomadskog načina života, da djeca poštuju svoje roditelje te da provedu barem jedno godišnje doba s njima. Moja je obitelj povremeno živjela nomadskim načinom života – dio zime je provodila s obitelji mojega oca, a za vrijeme lijepog vremena bi ponovno putovala.

Kad sam imao 17 godina moja je obitelj kupila zemljište. Tu smo si postavili šator zato jer nismo imali novaca za gradnju kuće. Tek samo kasnije započeli s njezinom gradnjom, koja je potrajala nekoliko godina. Moji joj se roditelji nisu uspjeli prilagoditi zato što im je nedostajalo zraka. Patili su od klaustrofobije, a također se nisu naviknuli koristiti tuš, kao i ostale stvari u kući. Učili su gledajući nas koji smo se lakše snalazili u korištenju kuće.

Zbog ovoga se nisam školovao. Nisam išao u osnovnu niti u srednju školu. Naučio sam čitati ispitujući druge. Iznimno sam volio čitati. I čitao sam sve, sve što je imalo slova. Dobro se sjećam kako ništa što bih pročitao nisam razumio, ali ipak, želio sam čitati. I kako nisam poznavao niti interpunkciju, niti naglaske, izgubio bih se među stranicama i napravio pravi nered. Kad bi me upitali što sam pročitao, ja bih izjavio neku impresivnu glupost – moje shvaćanje bilo je drugačije od onoga o čemu je tekst zapravo govorio.

Kasnije sam počeo pohađati literarne radionice te sam ustrajao u čitanju Borgesa. Tako sam čitao više od 10 godina bez razumijevanja. Sve se ovo događalo poslije moje 17. godine. Tek sam sa 35 s lakoćom mogao razumijeti. Sa 39 sam se upisao na studij književnosti na sveučilištu koje je, primajući me, postavilo pravni presedan zato jer sam polagao prijemni bez prethodno završenih osnovne i srednje škole.

Vrlo je teško pohađati studij bez završene osnovne i srednje škole – treba ih završiti. Imat ćeš mnogo problema za vrijeme studija, to kažem jer se to dogodilo meni. Sa jednostavnim predmetima kao što je gramatika, koja inače nije toliko kompliciran predmet, ako ga nisi obradio u školi, zakomplicira se. Latinski također postaje kompliciran predmet ako ga nisi imao u školi. Postoje osnovni predmeti koje je bez prethodno završene škole teško položiti.

Kad sam se upisao na studij, imao sam dvije objavljene knjige i veliku kutiju punu svakakvih napisanih tekstova. Izložio sam im sve što sam imao, a oni su to pregledali. Kako sam imao već jedno objavljeno i nagrađeno djelo, prihvatili su me. Tako sam na kraju završio kao predavač seminara za pripovjedače, gdje sam podučavao studente koji su htjeli poraditi na svojim tehnikama pripovjedanja.

Što je značilo napuštanje nomadskog načina života?

Postoje vrlo dvoznačne situacije, ne mogu dati jednostran odgovor. Ima stvari oko takvog načina života na kojima sam iznimno zahvalan, kao što je osjećaj slobode koji mi se više nikad nije vratio. Kao kad smo se slobodno kretali s jednog kraja na drugi. Međutim, ovaj mi je nomadski način života pokazao i ono što drugi misle o nama.

Bili smo vrlo siromašni, hodali smo prljavi, proseći i prodavajući stvari na ulici. I tuđe mišljenje je pronašlo svoje mjesto u svakom Romu i u samoj zajednici. Tuđi, prezirni pogled na nas. Taj tuđi prijezir naveo nas je da propitkujemo svoj identitet, svoj način života, svoj položaj, i to mi je zadavalo mnogo boli. Zato što se nisam znao braniti od izjava kao što su „ne želimo ništa kupiti“, „gubi se odavdje“, „prljavi cigane“. Stvari kao što su ove, koje vrlo često izbiju već pri prvom kontaktu i zadavale su mi mnogo boli.

Na primjer, nedavno je u Huelvi, Španjolskoj, ubijen jedan Rom koji je sa svojim sinom ušao u tuđe polje kako bi uzeo nešto graha. Da je ovaj čovjek bio Španjolac, vlasnik polja bi mu vjerojatno dao još jednu kantu graha, no u Roma je pucao. Sigurno da je pogrešno doći na tuđe polje i ukrasti kantu graha, ali ne može se sam suditi. Da je u pitanju bio Španjolac, vlasnik bi se vjerojatno ponio na drugačiji način.

Nama se dogodilo isto, samo u manjoj mjeri. Tjerali su nas sa svih strana, policija bi došla i srušila nam šatore na tlo, ili bi prerezali uže pa bi pao na nas. Sve me je ovo iznimno pogodilo, zato sam na neki način sa literaturom, znanstvenim tekstovima te svojim aktivizmom pokušavao posvjestiti svoje korjenje i položaj mojeg naroda. Danas promičem formalno obrazovanje romskog stanovništa. U Argentini, ne znam imamo li i 1% Roma koji su završili osnovnu školu. Vrlo ih je malo završilo i srednju ili strukovnu školu, ili fakultet. Ja sam prvi čistokrvni Rom koji je završio fakultet, a ima ih još troje koji su mestici.

Mješanje nam je donijelo mnogo dobrih stvari. U većini slučajeva su neromi ti koji se vjenčaju sa Romima, kojima tada nametnu svoj način života. Kada Romkinja uđe u život nekom neroma, ona ne uvodi napredak modernog svijeta, već uvodi svoju kulturu. Kada Rom uđe u život neke neromkinje, ona završava sa drugačijim redom u životu, sa drugačijim ponašanjem koje brani, kao što je obrazovanje ili red u domu. Romski sustav je poprilično anarhistički u ovom smislu, a sjedilački način života je puno više organiziran.

Misliš li da gubiš slobodu kad napustiš nomadski način života? Da izgubiš svoju romsku suštinu?

Sve se mijenja, a sloboda Roma je ipak malčice izmišljena od strane neroma. Rom nikada nije bio željen, niti je danas igdje željen. Jedan od načina da ih se riješi bio je promoviranje nomadskog načina života kroz progone i pomoć, ostavljajući ih 15 dana u gradu i davajući im nešto hrane da ih zadrže na putu. Uvjeravali su ih da žive raskošnim životom: dizali su se kad su htjeli, radili su kad su htjeli, bili su slobodni. Došli su do točke kad bi govorili „više ne želim biti kralj, već sam Rom“. Imali su apsolutnu slobodu, ali to nije uzimanje mape i iščezavanje u daljini, to nije sloboda. To nam je stalno hodanje također oduzelo mnogo stvari. Udaljilo nas je od znanja, udaljilo nas je od imovine. Zato Rom ima teži život, manje ugodan. Ne znam do kuda je to odluka Roma, a ne nametanje koje je Rom “kupio“. Došlo je do te točke da Romi cijeloga svijeta odbijaju obrazovati svoju djecu, zato jer misle da će prestati biti Romi, da će napustiti šumski put i kulturu. A ako se Romkinje vjenčaju s neromima, strahuje se da će se izgubiti rasa.

Drugi je problem snažni rasizam koji postoji izvan romskog područja, čime su posebno romski dječaci prilično pogođeni. I kada se dječak Rom brani, to im se ne sviđa. Žele pokornog Roma koji će pokorno primiti kaznu, a žaliti se kasnije.

Da bismo izašli iz ovog škripca manjka obrazovanja, trebamo pripemiti oba područja: raditi unutar romske zajednice, ali isto tako sa obrazovnom zajednicom. Kako sam u mnogim školama profesor, znam da djecu Rome ne žele u vrtićima; kad majke dođu, kažu im da nema mjesta. Romi znaju da bivaju izbačeni, ali kako smo pokorni, razumijemo situaciju i odlazimo. Tako i ja imam poteškoća u napuštanju te pokornosti i borbi za svoja prava.

Romi ne mogu željeti ono što nikad nisu imali, ne mogu zahtjevati obrazovanje koje ne poznaju. Nekolicina nas koja je imala dovoljno sreće upoznati obrazovanje, znamo čemu koristi. Znamo da obrazovanje jača duh i pomaže da donosimo odluke sa određenim predznanjem. Želimo istaknuti ovo jer nas to mnogo košta; bez obrazovanja je teško napraviti neku promjenu. Razumijem, napuštaju poznato da bi ušli u vrlo neprijateljski svijet. Da sam ja poslao svog sina u školu i da je bio zlostavljan, ne bih ga više slao, ali bih mu tražio drugu školu. Romi ga uzmu i više ga uopće ne šalju u školu.

Smatrate li da je potrebna veća pomoć romskoj zajednici u Argentini?

Nema je uopće. Ima 27 godina od kako sam hodao po ministarstvima obrazovanja svih vlada uzimajući materijal za učenje. Objavio sam 13 knjiga. Prije 12 godina stvoren je predmet kojim bi se na postdiplomskom studiju Sveučilišta ‘3 de Febrero’ podučavalo o kulturnoj raznolikosti, ali ni sami ga šefovi nisu htijeli usvojiti. Tako sam bio profesor predmeta koji nikad nije počeo. Predložio sam ga mnogim sveučilištima i uvijek su mi rekli da nije moguće. Zato osjećam da postoji zid koji treba srušiti zato što trebamo biti dio interkulturalnosti Argentine. Nismo u povijesnim priručnicima, ne slave se naši značajni datumi, ne činimo dio interkulturalnog mozaika zemlje kao što ga čine autohtoni narodi koji imaju legende i nešto znanja o svom identitetu. Zbog ovoga koordiniram grupu ljudi koja, tamo gdje se nalazi romska populacija, traži te razmjenjuje materijal i iskustva s profesorima. Još i danas postoje određene argentinske pokrajine gdje se podučava u naseljima; podučava se cijela obitelj zato jer nitko ne zna čitati. Škole se odvijaju unutar šatora. U uobičajenim školama djeca Romi su žrtve diskriminacije, marginilizirani su i vrlo se brzo opet nađu van škole.

U argentinskim školama djecu se čuva, ne podučava ih se. Tamo idu jesti, voli ih se, brine se da se ne potuku. Ali vrlo je teško stvoriti atmosferu u kojoj bi se znanje moglo prenjeti. Zato jer postoji izražen socijalni sukob, mnogo je siromaštva, a pored njega mnogo je droge. Tako ni profesor ne predstavlja dobar primjer djeci. Primjeri za dječake u pokrajini Buenos Aires su negativni primjeri, kao što je na primjer diler koji prodaje drogu, ima ‘zakon’ tenisice, dobar motor i djevojke. On živi kratak život, ali ga živi do kraja – zbog toga dječake ne zanima dug život pun poteškoća. Dakle, suočavamo se sa vrlo velikom kulturalnom promjenom. I kad mnogo dječaka srednje škole imaju obitelj povezanu sa krijumčarenjem droge, ili su i sami s njom povezani, stvara se sukob – kako se postaviti između njih? I ne da se kače samo s onime tko prodaje, već i sa institucijama, policijom, pravom i politikom; zbog toga je vrlo komplicirano. K tome, kad političari shvate što se događa, poništavaju sve dobro što je za njih prethodno bilo napravljeno pa ponovno počinjemo ispočetka.

Koji su ključni elementi romskog identiteta?

Kolektivna svijest grupe, to je ono vrlo vrijedno. Mi Romi imamo vrlo jak identitet, ‘parfem’ i esenciju. Prepoznajemo se međusobno unutar grupe od 10 tisuća ljudi, unatoč različitoj odjeći, životu, ili u mojem slučaju različitom govoru. Imamo vrlo jak identitet i to je najvrijednije što imamo. Identitet je višeslojan, nije jednodimenzionalan. Ne može se biti samo Argentinac i prekrižiti svoje pretke, čovjek dolazi sa svime što nosi. I ako netko ima talijansko prezime, dolazi sa talijanskim obilježjima, ako je španjolsko, ista stvar. Ne možemo otpisati jedan dio zato da bismo rekli „samo sam Argentinac“ ili „samo sam Rom“, jer ako istražiš svoje korjenje, uviđaš da si mestik. Purizam te neće nigdje dovesti; završavaš u rasizmu ako se upustiš u purizam.

Tekst preuzet sa Romi.hr:  //romi.hr/vijesti-rnv/hrvatska/sloboda-roma-je-ipak-malcice-izmisljenja-od-neroma