Romski
Odrastanje u Bijeljini, za 18-godišnju Jovanu Barbu se nije razlikovalo od odrastanja ostale djece u tom gradu. Učenica četvrtog razreda Ekonomske škole, kaže da je rođena pod srećnom zvijezdom, ali shvata da mnogi nisu, naročito njeni sunarodnici iz romske zajednice.
U Jovaninoj porodici se nije puno polemisalo o važnosti obrazovanja, već su ona i njeni brat i sestra, od početka dobili vjetar u leđa da budu što uspješniji.
Moj otac živi za dan kada će sve troje djece dobiti na uvid diplomu završenog fakulteta. I naravno, sve troje koračamo ka tom cilju. Brat Petar je prva godina Ekonomskog fakulteta, a sestra Dragana deveti razred osnovne škole, ponosno ističe Jovana.
Dok se mnoga romska djeca susreću sa diskriminacijom tokom školovanja, Jovana nije imala takvih problema. Okruženje, uključujući prijatelje i profesore, iskazivali su joj podršku u njenom cilju. Jovana smatra da se društvo polako oslobađa predrasuda o Romima kao neobrazovanim osobama.
Uvijek sam se ponosila što sam Romkinja i nije bilo potrebe da to od nekoga krijem. Nikada neću zaboraviti moj prvi dan u srednjoj školi. Izjašnjavali smo se koje smo nacionalnosti, došla sam i ja na red. Rekavši samo jednu riječ – Romkinja, nastao je muk. Svi su gledali u mene sa nevjericom. „Ti Romkinja? Nema šanse!? Uopšte ne ličiš na njih!”, počeli su sa pitanjima. Samo sam se slatko smijala i govorila u sebi: Zapamtiće vrlo dobro svi ko je Jovana Barbu. Uspjela sam. Svi vrlo dobro znaju ko sam i šta sam i to poštuju, poručuje Jovana.
U kontaktu sa drugom romskom djecom je rijetko, ali je svjesna njihovih problema i potreba. Iako obrazovanje smatra najmoćnijim oružjem, Jovana je mišljenja da uslovi u kojima žive, mnogu romsku djecu primoravaju da odustanu od školovanja.
Udruženje građana za promociju obrazovanja Roma “Otaharin”, zaista se trudi da poveća zainteresovanost romske dece za školovanje. Nedavno sam srela malog Roma, kojem ni ime ne znam. Pitah ga da li ide u školu, a on će meni: „ Da, i mnogo volim školu i drugare!“ Zaista djeci malo treba za sreću, rekla je naša sagovornica.
Jovana nije aktivna u lokalnim nevladinim organizacijama koje se bave romskim pitanjima, ali igra, pjeva, recituje i tako promoviše kulturu Roma. Već sedam godina je članica Srpskog kulturno-umjetničkog društva „Semberija“ i smatra da su najljepši sati i minute tokom života, provedeni upravo ovdje. Ističe da je repertoar šarenolik, kao i da s ponosom svi članovi igraju i pjevaju pjesme koje se tiču i romske tradicije i običaja.
Još jedan Jovanin talenat je pisanje poezije i recitovanje. U okviru kulturne manifestacije „Višnjićevi dani“, njena autorska besjeda „Rom znači čovek“, osvojila je prvo mjesto na takmičenju mladih pisaca, recitatora i besjednika.
Jovana će uskoro završiti četvrti razred Ekonomske škole, ali se nije dvoumila oko nastavka obrazovanja. Već odavno, ona zna u kom pravcu se želi usavršavati.
Moj cilj je da postanem advokat. Taj cilj sam sebi zacrtala kada sam bila još osnovac i polako idem ka njemu. Planiram upisati Pravni fakultet u Bijeljini. Mnogo me boli nepravda. Samim tim želim da postanem dobar advokat i da radim na promociji prava romske djece u Bijeljini. Volim da kažem da sam rođena pod srećnom zvijezdom, ali mnogi nisu i zato im želim pomoći, naglašava Jovana.
