Romski
Od kako je Savezna Republika Njemačka proglasila Bosnu i Hercegovinu zemljom sigurnog porijekla, gotovo je nemoguće da stanovnici naše zemlje u ovoj zemlji Evropske unije dobiju azil. Bez obzira na ovaj podatak, ljudi i dalje rizikuju. Među onima koji najviše rizikuju, uglavnom su Romi. Trend „odlaska na azil“ postoji odavno, ali je mnogo intenzivniji u posljednjih desetak godina od kako je na snazi vizna liberalizacija.
Oni koji se usude da odu, uglavnom odlaze zbog ekonomskih razloga. Neki se i zadrže, ali se u posljednje vrijeme, ostaju sve kraće. Odlaze sa velikom nadom, a vrate se potpuno razočarani i ponovo na nuli.
Azil nije dugoročno rješenje
Novinar Deutsche Wellea iz Bona, Mehmed Smajić, smatra da je pored masovnog odlaska mladih, odlazaka Roma na azil, samo jedan od pokazatelja stanja u BiH, ali i stanja u kojem se nalaze manjine u BiH. Kako se Romi uglavnom odlučuju za odlazak zimi zbog manje sezonskih poslova i generalno prilike da nađu bilo kakav posao, Smajić to vidi kao svojevrsnu dosetljivost Roma, jer imaju priliku da prezime i da uštede nešto novca.
„Znamo da je stanje u BiH teško. Velika je nezaposlenost, korupcija je duboko ukorijenjena, a mladi ne vide budućnost u zemlji i bolje sutra traže u Zapadnoj Evropi. Međutim, mislim da se znatan broj bh. društva prepustio toj situaciji i da nema namjeru da nešto mijenja. Imam osjećaj da je tako i sa Romima. Potreban je veći angažman, kako na političkim, tako i na drugim poljima“, smatra Smajić.
Ako posmatramo širi kontekst, kod Roma se nisu promjenili razlozi za odlazak na azil u zemlje Zapadne Evrope. Siromaštvo, odnosno novac se uglavnom zadržao kao fundamentalni razlog. Međutim, razlozi za odlazak mladih ljudi, pa i čitavih porodica iz BiH u većinskom stanovništvu, u posljednje vrijeme je beznađe i nepostojanje nikakve perspektive. Novac je odavno prestao da bude osnovni razlog.
Ako uzmemo i ove razloge koji sigurno muče i Rome i dodamo siromaštvo, nećemo pogrešiti ako postavimo pitanje, kako se do sada svi Romi i Romkinje nisu odselili iz BiH?!
Azra Beganović iz Tuzle, boravila je u Berlinu jednu godinu čekajući da se odobri njen boravak po osnovu azila. U trenutku beznađa i manjka informacija, Azra i njen suprug su otišli u Njemačku, nadajući se najboljem. Tamo je dobila veliku priliku i ostala bi da nije došla sa zahtjevom za azil.
Od poslodavca je dobila sugestiju da se vrati u BiH i da u Ambasai Njemačke traži dozvolu za rad, međutim, bilo je veliko razočarenje kada su joj rekli da ne može aplicirati za radnu dozvolu, jer je tražila azil.
Broj tražilaca azila se smanjuje, jer je Njemačka proglasila BiH zemljom sigurnog porijekla. Doduše postoje izuzeci, ali je to, procentualno gledano veoma, mali broj. Ono što Njemačka namjerava, a što nam je i potvrdio naš kolega iz Deutsche Wellea, Mehmed Smajić, pretvoreno je u nekoliko projekata, kojima se podstiču oni koji su sa zpadnog Balkana, a samim time i BiH, da ostanu u svoji zemljama i vlastitim rukama obezbijede sredstva za udoban život, sebi i svojoj porodici.
„Osim toga, u Njemačkoj je u toku debata oko nacrta novog Zakona o useljavanju kojim će državljanima zemalja koje nisu članice EU biti olakšan put do posla u Njemačkoj. Naravno, i tu postoji nekoliko uslova. To su prije svega kvalifikacija, dakle završena škola, odnosno određeni zanat i poznavanje njemačkog jezika. Tu je i mogućnost, bar je tako predviđeno zakonom, da državljani tih zemalja, znači i BiH, ubuduće mogu doći u Njemačku i tražiti posao“, objašnjava Smajić.
On dodaje da će taj period biti šest mjeseci i da za to vrijeme osobe neće dobijati socijalnu pomoć. To znači, objašnjava Smajić dalje, da će se svako starati o sredstvima za vrijeme tog perioda u Njemačkoj.
„Dakle, postoji dosta regularnih načina dolaska u Njemačku i traženja posla, a samim time dobijanja boravišne dozvole. Mislim da nije rješenje doći u neku zapadnoevropsku zemlju, tražiti azil, živjeti od socijalne pomoći i tako provesti cijeli život i u taj život uvesti svoju djecu. Posebno ako znamo da je sve teže dobiti azil“, poručuje on.
Djeca su najveći gubitnici
Nije nikakva tajna da u slučajevima kada čitave porodice (romske) krenu put Njemačke, ili neke druge zemlje EU u nadi da će dobiti azil, djeca, njihove potrebe, gdje spada i obrazovanje, spadne na vrlo nizak stepen prioriteta. Traži se svaki mogući način, samo da se ode i što duže ostane, sa nekom potajnom željom da se njihov zahtijev pozitivno riješi.
Nije ni tajna da roditelji, poučeni životnim iskustvom, uglavnom obrazovanje nisko vrjednuju. Kada je u pitanju opstanak porodice, obrazovanje se zaboravlja. Admira Biberović, direktorica organizacije „EuroRom“ iz Tuzle, u svom radu se vrlo često susreće sa porodicama koje odlaze na azil.
U razgovru sa Admirom, saznali smo da se mnogo porodica iz Tuzle odlučilo za odlazak, uglavnom Njemačku, a da su neke poduzele vrlo radiklane korake, kao što je prodavanje nekretnine i svega materijalnog, samo da bi se sakupilo dovoljno novca za odlazak i prvi period boravka. Nada koja traje nekoliko mejseci, ili čak godinu i više, bude potpuno urušena kada se porodica vrati nazad. Takve porodice, po povratku budu potpuno izgubljene, a njihova djeca, dožive šok, a nastavak školovanja, za njih je veliki problem.
U ovoj situaciji, djeci je najteže. Svako od nas je bar jednom bio odsutan iz škole na nekoliko dana i znamo koliko nam je trebalo vremena da „uhvatimo korak“ sa ostatkom razreda. Povratak i uklapanje za romsku djecu je vrlo težak, jer ovdje govorimo o daleko dužem periodu od nekoliko dana. Gradivo koje nije usvojeno, teško se može nadokanditi, sem ako se ne ponavlja, ili osmisli poseban program za intenzivnije učinje, ili dopunska nastava. Teško je učenicima, teško je i nastavnicima i šta god da se uradi, djeca ipak trpe najviše.
Često bude i povratnika, pa su gubici višestruki. Za takvu djecu, proces obrazovanja je već ozbiljno dovedeno u pitanje. Pored gubitka gradiva, djeca doživljavaju neprijatnosti, susreću se sa teškim svarima koje možda nisu imala prije odlaska.
Mehmed Smajić, naš sagovornik i novinar Deutsche Wellea sa početka priče, složio se sa konstatacijom da su djeca najveći gubitnici u ovoj priči.
Kaže da je žalosno što roditelji, možda i nesvjesno, u prvi plan stavljaju trenutni interes, ne razmišljajući o budućnosti, a samim time ne misleći na svoju djecu, jer ona su budućnost.
„I nama odraslim je teško kada nakon određenog vremena promijenimo posao, sredinu i slično. Nije nam jednostavno i potrebno je više vremena da se uklopimo u sredinu i počnemo normalno funkcionisati. Mislim da bi oni koji se odluče na odlazak trebali pitati i svoju djecu, šta ona misle o tome? Da li su oni za odlazak? Mislim da bi većina negativno odgovorila, jer ostavljaju drugarice i drugove, ostavljaju sredinu u kojoj žive i na koju su se navikli, ostavljaju svoja mjesta za igru. Ostavljaju i svoje simpatije“, objašnjava Smajić.
Dolazak u novu sredinu, dodaje on, i to sredinu u kojoj se govori drugi jezik i u kojoj je drugačija kultura, može itekako ostaviti posljedice na djecu. Posljedice koje ih mogu pratiti kroz cijeli život. Prema mišljenju našeg kolege iz Bona, ovaj poblem bi se mogao riješiti na više načina.
Jedan od njih, kaže on, je da se ne mašta o boljem sutra u drugoj zemlji i da se ne sanja o nečem nemogućem. Nečem što svakodnevno viđamo na društvenim mrežama i što je imaginarno.
„Ne smijemo zaboraviti da ni na zapadu nova ne raste na drveću. Drugi način je, kao što sam rekao na početku, aktivnije uključivanje u društvene i političke aktivnosti. Potreban je veći angažman u predstavljaju ideja nadležnim službama i organizacijama. Mislim da nije dovoljno sjediti skršenih ruku i govoriti kako država ne valja i da u BiH nema budućnosti“, poručuje Smajić.
Škola dobre prakse
Srećom, postoje škole koje su drugačije i koji imaju veći stepen razumijevanja baš za ovakve učenike. Jedan od takvih škola je i OŠ „Kreka“ u Tuzli, koja je inače poznata po velikom broju romske djece koja pohađaju nastavu. V.D. direktor ove škole, Damir Gazdić, govori za naš portal da ima razumijevanja za takve učenike i njihove roditelje, jer odlaze samo da bi preživjeli, posebno u zimskom periodu. Bez obzira na period koji se provede van BiH, kada se vrate u mjesta stanovanja, škola je dužna da ih primi nazad.
Od 273 učenika koliko ih ukupno pohađa nastavu u ovoj školi, oko 50-ak je romskih, što je veliki broj. Među njima su i oni koji tokom godine zajedno sa roditeljima odlaze u zemlje Zapadne Evrope.
Gazdić kaže da je nakon povratka takve djece, vrlo teško organizovati nastavu, kako bi se nadoknadilo gradivo. Škola u tom slučaju organizuje dodatnu nastavu, u saradnji sa nastavnicima, kako bi se kroz dopunsku nastavu, nadoknadilo propušteno gradivo.
„Međutim, i tu imamo mali problem. Sada nam polako dolazi ljepše vrijeme, a učenici više vole da d budu napolju, nego da dolaze na dopunsku nastavu. To nam zaista predstavlja problem. Nastavnik u okviru plana i programa ima pravo da promjeni 20 posto sadržaja, ostalo je obavezno“, govori Gazdić.
Ova škola zajedno sa Vladom TK i Save The Children organizacijom, realizuje pilot projekat za obrazovanje djece koja su prerasla svoje generacije. U ovom ciklusu, govori Gazdić, školu pohađaju trojica braće, koji će završiti prvi, drugi i treći razred, od kojih jedan ima 14 godina i nikada nije pohađao školu.
„U saradnji sa organizacijom „EuroRom“, mi smo organizovali dopunsku nastavu za romsku i neromsku djecu, tako da je ovaj problem prepoznat i od strane nevladinih organizacija“, govori Gazdić.
Dodaje da je veliki broj učenika na ovaj način integrisan sa svojim vršnjacima, a da su neki čak i stigli da zajedno upišu i srednju školu. Nažalost, ovaj projekat je isključivo namjenjen za učenike koji su prerasli svoje generacije i važi za one koji su do 15 godina starosti.
Za one koji se vrate sa azila, radi se na način da se organizuje dopunska nastava. Gazdić govori da potpuno razumije ljude koji odlaze, jer odlaze tamo gdje im je bolje, ne bi li preživjlei, posebno u zimskim uslovima. Trend odlska se ne može prati, jer zavisi od puno faktora. Nažalost, ne postoje pokazatelji koji bi nam rekli, barem kada su učenici ove škole u pitanju, da je odlazak u opadanju i da Romi polako odustaju od ovakve opcije.
Rješenje uvjek postoji
Naša sagovrnica sa početka priče, Azra Beganović, na svom primjeru je možda najbolje objasnila kakve sve mogu biti posljedice odlaska na azil. Nažalost, ona je izgubila veliku priliku da ostane u Berlinu i radi kao medicinska sestra, što je njeno zvanje. S druge strane, odlzaka, odnosno povratak kući, za nju je otvorilo neka druga vrata, koja možda nije vidjela dok je bila u Tuzli. Ako sepostoji način da se to nekako izmjeri, Azri je odlazak ipak donio sreću, ali ne u Berlinu, već u rodnoj Tuzli.
Ipak, ako se neko od Roma, prije svega mladih, odluči da ode i potraži sreću van BiH, onda to može uraditi na način kako to rade stotine drugih mladih ljudi iz čitave zemlje i regiona. Mehmed Smajić, koji je i sam prije dosta godina otišao u Njemačku, poručuje mladim Romima i Romkinjama da to urade tako što će “zagrijati klupu” završiti školu, naučiti strani jezike i tako “potkovani” budu predstavnici svog naroda i države u Evropi i svijetu.
„Sa stručnom spremom i poznavanjem stranih jezika se može ugodno živjeti i u BiH. Pogledajte IT branšu. Živimo u modernom svijetu u kojem radeći u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Banjaluci, ili nekom drugom gradu, možete raditi za neku američku, kinesku, ili australijsku firmu i tako zaraditi novac od kojeg možete ne solidno, nego dobro živjeti u BiH. Mladima bih samo mogao poručiti da iskoriste moderne tehnologije za školovanje, učenje jezika i lično usavršavanje“, rekao je Smajić.
On je poručio na kraju da mlada Romkinja ili Rom, obrazovan i sa poznavanjem jezika, svojim nastupom i inteligentnošću, dolaskom u Njemačku, ili neku drugu evropsku zelju, stvaraju sasvim drugu sliku o svom narodu i državi iz koje dolaze. Kao takvi se mogu lakše zaposliti i zaraditi novac koji će slati roditeljima, braći i sestrama i tako svi mogu biti zadovoljni i sretni. Prije svega sretni.
Prilog je nastao u okviru zajedničkih produkcijskih aktivnosti Medijskog istraživačkog centra iz Niša i Romskog portala UDAR
