“Veselo u Bijeljini – Romi slave Đurđevdan, zbog nesvakidašnjih običaja najmlađi najradosniji”; “Romi danas slave Đurđevdan, praznik kojim ispraćaju zimu i slave dolazak proljeća”; “U sarajevskom naselju Gorica se slavi Đurđevdan, muzika uživo, janje na ražnju”…
Malo je medija koji 6. maja nisu izvještavali o Romima povodom Đurđevdana. Rijetko se u bh. medijima može naći toliko pozitivno intoniranih priloga i tekstova o najbrojnijoj nacionalnoj manjini.
Zapravo, rijetko se uopšte može naći toliko tekstova o Romima. Kao i obično, u fokus ove teme dolaze za važne praznike, dva ili tri puta godišnje. I tada se uglavnom govori o običajima, farbanju jaja, kupanju, i tradiciji. Rijetke su priče o stvarnim problemima sa kojima se romska populacija susreće iz dana u dan. Između 8. aprila, 6. maja i 2. avgusta malo je mjesta za njih. Najčešće, ako je riječ o crnim hronikama ili plaćenim projektima. Nije rijetkost ni da se u naslovu vijesti sa negativnim sadržajem ističe kako je počinitelj ili učesnik Rom.
Daju sebi novinari ponekad i umjetničku slobodu pa tragičan događaj predstave sa šaljivim prizvukom kako bi se publika što bolje zabavila. Jer riječ je o Romima, ko bi se brinuo da li će se oni buniti. Nedavno je slučaj ubistva žene bio predmet izvještavanja brojnih crnih hronika. Nisu se reporteri libili izvještavati detaljno o ljubavnom statusu, porodučnim vezama, intrigama i pozadini ubistva, puštajući mašti na volju. Pa su citirali komšijske doskočice i lokalne tračeve, baš kao da pišu prilog sa seoskog teferiča.
Zakon obavezuje na izvještavanje o manjinama
Malo ili nikako se ne govori o pozitivnim stranama romske kulture, tradicija, života i postignuća, upozorava Nedžad Jusić iz Udruženja Euro Rom Tuzla:
– Stalno gledamo ružne slike u medijima. To treba promijeniti. Ja ipak želim zahvaliti medijima koji jesu otvorili priču o Romima. To je u proteklih 10 ili 15 godina pomoglo da se te ružne slike barem malo promijene.
Svaki medij plasira svoju priču, svjestan je Jusić, ali je bh. društvo zatrpano ružnim pričama, a mediji ružnim naslovima nastoje privući pažnju:
– Možda ni Romi nisu dovoljno uporni da nametnu priču o sebi. Odavno nisam pročitao pozitivnu priču o Romima koji su doprinijeli zajednici. Želimo biti ravnopravni, a kako, ako smo izolovani?
A na to u BiH obavezuju čak i propisi. Naime, prema Zakonu o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina radio i TV stanice čiji su osnivači BiH, entiteti, kantoni, gradovi i opštine moraju imati posebne emisije za manjine. Iako nije nadležna za provođenje Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) je, u svrhu zaštite medijskog pluralizma, zaštite javnog interesa, interesa nacionalnih manjina i drugih interesnih grupa koje nisu mogle naći svoj prostor u postojećem medijskom okruženju u BiH, inicirala izdavanje Posebnih dozvola za zemaljsku radiodifuznu stanicu namijenjenu određenim društvenim grupama:
– Radi se o dozvoli za zemaljsku radiodifuziju radio programa za neprofitne organizacije ili udruženja građana koja rade u interesu pojedinačnih društvenih skupina. Dozvole se dodjeljuju na nekomercijalnoj osnovi, a mogućnost dodjele ovih dozvola postoji još od 2009. godine. Međutim, od ovog perioda do danas nije bilo interesa romske populacije za dobijanjem ove dozvole – kaže za Udar Amela Odobašić, rukovodilac Sektora za odnose s javnošću RAK-a.
Uslovima dozvole za javne radio i TV stanice, određeno je da će po 10% od ukupnog sedmičnog programa namijenjenog za vijesti i ostali informativni i obrazovni program biti posvećeno pitanjima pripadnika nacionalnih i drugih manjina, te ranjivih grupa stanovništva. S obzirom na važnost ovog pitanja, Agencija je u protekloj godini prikupljala podatke od strane nosilaca dozvola za televizijsko emitovanje o udjelu određenih programskih sadržaja. Uskoro će biti objavljen izvještaj koji će sadržavati statističke podatke i podatke o programima namijenjenim manjinama:
– Osim statističkog dijela, izvještaj će biti značajan i u kvalitativnom smislu jer će dio biti posvećen analizi zastupljenosti programskih sadržaja na osnovu kojih će Agencija doći do određenih pokazatelja o tome da li postoji potreba za unapređenjem regulatornog okvira, između ostalog i u kontekstu programa namijenjenih pripadnicima nacionalnih manjina – pojašnjava Odobašić.
Nedovoljna informisanost zajednice
U praksi, novinari su i sami svjesni da se ovim temama ne daje dovoljno prostora. Da nije važnih datuma ili projekata, primjećuje novinarka iz Gacka Milanka Babić-Kovačević, o problemima i položaju manjina u društvu se gotovo ne bi ni izvještavalo:
– To su uglavnom teške socijalne priče, dakle, iz ugla čitanosti, nisu mnogo atraktivne. Zato im se pažnja i posvećuje sporadično, neretko površno. To je i osnovni razlog što je medijska slika o ovom delu društvene zajednice razroka, a informisanost javnosti o njihovoj poziciji, prilikama i preprekama nedovoljna. Jedan od osnovnih preduslova za kvalitetno izveštavanje je permanentnost i suštinska upućenost, odnosno razumevanje teme. To, čini mi se, ne postoji, a samim tim, kvalitet je nedostatan.
Generalni je utisak, kaže naša sagovornica, da redakcije, odnosno urednici, ne prepoznaju društveni značaj, a nemaju ni dovoljno senzibiliteta za izvještavanje javnosti kada su u pitanju manjine:
– Dugi niz godina, da ne kažem decenija, teme koje izazivaju najviše pažnje su one koje izazivaju najniže porive, a većina potpuno otvoreno pokazuje da je na svom terenu neprikosnovena, da je ona zakon. Manjine se, manje-više, tretiraju kao gosti, neretko i kao remetilački faktor. Spremnost društva na toleranciju, širokogrudost i trud da onom drugom ili drugačijem bude prijatno pored nas kao većine, opasno se smanjila. Otuda urednici, pod izgovorom da su priče nezanimljive i da to niko neće da čita, novinare ne ohrabruju da se bave tim temama. Stiče se utisak da se mediji manjinama bave najviše kroz crnu hroniku.
Njena kolegica iz Novinske agencije SRNA Katarina Panić, i sama autorica brojnih tekstova o pravima pripadnika manjinskih naroda, pojašnjava kako je teško kreirati medijski sadržaj o nekoj ciljnoj grupi ili za neku ciljnu grupu a da pritom bude atraktivan opštoj populaciji, pa i konzumentima medija. O Romima se, slaže se, izvještava, tek nekoliko puta godišnje, na važne datume:
– I niko ne smatra da je to dovoljno. Ni udruženja koja okupljaju manjine, ni institucije nadležne za ljudska prava, ni sami mediji. Ipak, stvari se ne mijenjaju i mislim da se ne mijenjaju samo iz razloga što mediji muku muče sa kapacitetima, i finansijskim i onima koji se tiču ljudskih resursa, a ne zato što ne žele izvještavati o ovome.
Kako radi u novinskoj agenciji, Katarina uglavnom prati dnevne događaje. Pozitivno je da je, po njenom mišljanju, predrasuda u izvještavanju sve manje. Tome je doprinijela i kampanja za vrijeme Dekade Roma, ali i zagovaranje ljudskih prava kroz medije:
– Sada imate situacije da se izvještava o nekom negativnom događaju, a da se uopšte ne identifikuju akteri kao pripadnici romske populacije, što je ranije bilo sasvim uobičajeno.
Problemi su na lokalnom nivou
Ipak, još mnogo je netolerancije i nepoštivanja drugog – u društvu i u medijima, upozorava novinarka Milanka Kovačević. To se itekako ogleda u odnosu prema manjinama, pa i prema Romima:
– Utisak je da je publika postala izrazito rigidna, spremna da tolerantnost proglasi za mekuštvo i kukavičluk, a propagiranje države kao zajednice građana, nacionalnom izdajom. Barem oni koji su najglasniji imaju takvo poimanje stvarnosti. U društvu u kojem su procesi poslednjih godina izrazito retrogradni, publika je, sa jedne strane, pratila i konzumirala servirano, a sa druge strane, podlegla diktatu, ako ne većine, a ono najglasnijih. Ako se o grafitima sa fašističkim porukama govori kao o nestašluku mladih, a siledžije koje maltretiraju Rome ostanu bez kazne ili sa tek simboličnom sankcijom, jasna je to poruka sistema. Ipak, smatram da interes publike za ove teme može da se probudi pod uslovom da se one obrađuju na kvalitetan način, da izveštavanje bude permanentno i sveobuhvatno. Pritom, društveni diskurs mora da promoviše toleranciju prema drugom i drugačijem.
Društvo smo stereotipa, kako rodnih, tako i etničkih, kaže Milanka. Nerijetko i novinari tome podliježu. Trenutno se u mainstream medijima o migrantima govori kao o opasnosti. Stvara se negativna slika o njima kao prikrivenim teroristima, razbojnicima i silovateljima:
– Stereotipi o Romima koji mogu da rade, ali više vole da prose su, takođe, opšte mesto. Pripadnici etničkih manjina, LGBT populacija, pa čak i invalidi, nailaze pre na agresiju nego na toleranciju i prihvatanje. U ovakvoj društvenoj atmosferi, novinarima je osim profesionalnosti potrebna i hrabrost da na objektivan i empatičan način izveštavaju o manjinama.
Generalizacije su prisutnije što je društvo rigidnije, spremno da osudi pre nego da razume i pomogne. Ipak, smatram da su mediji najvažniji alat kojim društvo može da se u ovom pogledu (samo) izleči.
Sve predrasude i stereotipi, kaže Nedžad Jusić, nastaju zbog nepoznavanja. Mora se prezentovati kultura i običaji, ali zašto se Romi ne pitaju kada je riječ o političkoj situaciji, ili nekim društvenim zbivanjima:
– Mene ne interesuju samo Romi kao Romi, mi želimo biti dio cijele zajednice i dio rješenja problema. Romi ne treba da govore samo o sebi, i ne može nama biti dobro ako je drugima loše.
U izvještavanje o Romima, smatra on, trebali bi se više uključiti lokalni nivoi vlasti – kantonalni i opštinski – jer su i problemi na lokalnom nivou.
Dio rješenja problema mogao bi biti i da se sami Romi obrazuju kao novinari da bi učestvovali u kreiranju programa i nametnuli se kao profesionalci.
(porta-udar.net)