Kako su me berači puževa naučili životnoj lekciji

Za spokoj i mir dovoljno je leći u topao krevet, bez grižnje savjesti. Lista životnih želja je toliko duga da uvijek nešto jednostavno mora nedostajati

1535
Foto: Ilustracija

I tog jutra poslije kiše, iz tople kancelarije i udobne stolice, ugledala sam isti prizor. Djevojčice i dječaci od 4-5 godina sa kesama i kanticama u rukama, tražili su nešto na strašnoj nizbrdici, obrasloj travom. Gledala sam ih sa nevjericom, neke od njih i prepoznala. To su bila djeca koja su me svakodnevno dočekivala na cesti, tražeći novac ili hranu.

Svaki njihov korak navodio me je na pomisao, šta ako se skotrljaju niz brdo?! Oskudno obučeni, bili su poprilično mokri i blatnjavi, ali svoje kese i kantice su čvrsto držali. Takmičili se ko će više i brže napuniti kesu. Radili su kao na normi. Nasmijani i sretni.

Sljedećeg jutra, vidjela sam da ta djeca sakupljaju puževe poslije kiše. Onda su se neke stvari posložile. Tih dana sam vidjela mnogo ljudi kako sakupljaju puževe.

Osim žaljenja, osjetila sam i neku nelagodu. Kome ih prodaju i zašto su im potrebni? Da li ih neko tjera na to?

Sve me to navelo da istražujem… Došla sam do informacije da za tu njihovu kesu ili kanticu dobiju svega par markica.

Šta možemo učiniti sa tako malo novca na današnjem vremenu, ali oni su bili zadovoljni i sa komadićem hljeba koji su zaradili svojim spretnim i snalažljivim rukama.

Poslije trećeg jutra postalo mi je uobičajno da ih gledam, ali sada se stvorila druga slika u mojoj glavi. Je li čovjek po prirodi nezadovoljan? Što god da ima, malo mu je i uvijek teži da stvori i ima više. Kada imaš sve, ne vidiš ništa.

Za spokoj i mir dovoljno je leći u topao krevet, bez grižnje savjesti. Lista životnih želja je toliko duga da uvijek nešto jednostavno mora nedostajati.

Šta bi tek ta djeca dala da umjesto sakupljanja puževa, sita i čista, idu u školu i druže se sa svojim vršnjacima.

Ko je kriv? Tražim krivca? Zašto toliko neravnopravnosti? Sva djeca svijeta su ista, bez obzira na boju kože, mjesto življenja, kulturu i tradiciju.

Primjetivši da ih iz obližnje zgrade gledaju i drugi uposlenici trudili su se da se još više ističu. Smješkali se i zabavljali ih.

Dijelio nas je prozor, komad stakla.

Ovo je za mene predstavljao prozor sa pogledom na realnost, na okrutnu stvarnost. Prepreka koja nas je odvajala.

Svaki put kada vidim da se sprema kiša pomislim na njih. Više mi kiša ne smeta. Vjerovatno i oni željno iščekuju kišu i jutro poslije nje, priliku da svojim ručicama zarade jedan obrok.

Život nije nepravedan ako nemamo sve, sve dok imamo dovoljno.