Kako su nacisti uništili romsku srednju klasu

Evropsko kolektivno sjećanje na romski genocid je kratko u porođenju na holokaust Jevreja. Njemačka je platila ratnu odštetu preživjelim Jevrejima, ali nikada Romima, a rasni karakter romskog genocida desetljećima je porican zbog argumenta da su Romi bili nesocijalizovani i kriminalci

1988
Foto: thenorwichradical.com

Između 1936. i 1945. godine nacisti su ubili više od 50 posto Roma. Neki su se ugušili u plinskim komorama u Aušvicu, jedni su umrli od iscrpljivanja radom, drugi su upucani i gurnuti u masovne grobnice iskopane vlastitim rukama. Uništavanje Roma u Evropi je vršeno izrazito smrtonosnom učinkovitošću.

Rezultat u zemljama kao što su Hrvatska, Estonija, Litvanija, Holandija i sadašnja Češka bio je stopa ubijanja od preko 90 posto predratnog romskog stanovništva. Mnogi masakri Roma na Istoku od strane njemačkih horda smrti, Einsatzgruppen, ostali su neprijavljeni ili nedovoljno dokumentovani, što znači da gubici života mnogih Roma nikada neće biti u potpunosti istraženi i uvršteni u ukupan broj žrtava.

Evropsko kolektivno sjećanje na romski genocid je kratko u porođenju na holokaust Jevreja. Njemačka je platila ratnu odštetu preživjelim Jevrejima, ali nikada Romima, a rasni karakter romskog genocida desetljećima je porican zbog argumenta da su Romi bili nesocijalizovani i kriminalci. Zapadna Njemačka je službeno priznala genocid nad Romima 1982. godine.

Kombincija rasprostranjene nepismenosti, nedostatak dokumentacije, ekstremno siromaštvo i progon nastavljen nakon oslobađanja logora uslovili su da kultura anticiganizma preživi i nastavi se sprovoditi. Čak i među samim Romima, uspomena na nacistička istrebljenja često nije dio nacionalne ili etničke svijesti. Romi imaju pretežno usmenu kulturu, a romske zajednice imaju manje šanse da u svojim pjesmama i pričama zadrže detalje o užasnim usponema iz istorije. Ili kako kaže Ian Hancock: „Nostalgija je luksuz za druge“.

U poređenju sa evropskim Jevrejima koji su nakon završetka rata zadržali svoju srednju klasu i elite, rastuća romska srednja klasa koja je postojala u Njemačkoj i Centralnoj Evropi bila je gotovo potpuno uništena.

Gotovo potpuno odsustvo romske srednje klase u poslijeratnim godinama pomoglo je društvenoj amneziji genocida koji su doživjeli. Pod „romskom srednjom klasom“ podrazumijevaju se oni Romi koji su bili integrisani u neromsko društvo – koji su imali dokumente, viša primanja, visok stepen obrazovanja i funkcije unutar šire zajednice. Pojam romske srednje klase vjerovatno nije nešto o čemu većina ljudi razmišlja. Romi su u većini društava po definiciji „niža klasa“.

To posebno vrijedi za Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje je klasna struktura vrlo strogo definisana, a rasistički koncept „Cigana“ za mnoge je sinonim za stalno preseljavanje, niskokvalifikovani rad i kriminal. Romi su postajali srednja klasa u evropskim zemljama, ali srednja klasa samo kad je romska zajednica u pitanju, ne i kada se posmatra šire društvo. Tek od nedavno ponovo raste broj ljudi u „tradicionalnim“ ulogama radničke klase širom Evrope: učitelji Romi, policajci, vojnici i državni službenici.

Početkom 20. vijeka, romski narod germanske srednje Evrope, Sinti, bili su u velikoj mjeri sastavni dio društva. Do danas, Sinti uspješno održavaju određeni stepen odvojenosti od ostalih romskih skupina, jer su sprovele jezičku, istorijsku i kulturnu integraciju sa njemačkim društvom.

Još u kasnim 1700-im godinama, imena Sinti vojnika u zapisima Ludwiga IX, uključuju neka od najstarijih prezimena sintskih porodica. Tokom Prvog svjetskog rata su mnogi Sinti služili u njemačkoj vojsci i bili nagrađivani zbog svoje hrabrosti i patriotizma.

Usprkos vojnoj službi Sinta i Roma kroz povijest i u Prvom svjetskom ratu, 26. studenoga 1937. godine Reichov ministar rata izdao je dekret kojim je zabranjeno Sintima i Romima da obavljaju djelatnu vojnu službu. Otprilike u isto vrijeme, Heinrich Himmler naručio je “Istraživačku jedinicu za rasnu higijenu” kako bi napravio potpuni registar svih Roma na njemačkim teritorijima.

U sljedećim mjesecima i godinama, Sintima i Romima, uz Jevreje su ukinuta građanska prava. Zabranjeno im je korištenje javnog prevoza, javnih bolnica, škola i igrališta. Na mnogim mjestima zabranjeno im je ulaziti u kafiće, kina i trgovine. Zapošljavanje je takođe bilo zabranjeno ako ste Sinti, Rom ili Jevrej. Do marta 1939. godine, njihovi nacionalni identifikacijski dokumenti su proglašeni nevažećim, a izdavanje specijalnih dokumenata vršeno je na osnovu rase i porijekla. Kao i Jevreji, Sinti i Romi su bili prisiljeni nositi identifikacione žute trake, na kojima je pisalo „Zigeuner“ – Ciganin.

U februaru 1941. godine, Visoko zapovjedništvo Wermachta naredilo je da Sinti i Romi budu otpušteni iz vojske, a svako daljnje regrutovanje „Cigana ili ciganskih hibrida“ je postalo zabranjeno.

Oswald Winter je bio Sinti vojnik koji se prodružio Radničkoj službi Reicha 1939., a zatim Wermachtu 1940. Nakon što je ranjen, dobio je dopuštenje s fronta da se može oporaviti u Wroclavu 1942. godine. Po povrtaku je saznao da je Gestapo uhapsio cijelu njegovu porodicu. Nakon slanja molbe da se njegova porodica oslobodi, zapovjednik je u odgovoru izrazio nevjericu što je Oswald Ciganin, a njemački vojnik.

“U mojoj mladalačkoj gluposti, vjerovao sam u čast i da će moja hrabrost u ratu biti prepoznata u Berlinu. Počinjem plakati kad razmišljam o tome, jer u stvarnosti i danas sebe prekoravam, izdao sam svoja dva brata u Wehrmachtu i nisam mogao ništa učiniti za svoju majku i braću i sestre.“

Oswaldu je rečeno da je došlo do greške i da će njegova porodica biti oslobođena iz Aušvica. No, kada se vratio u vojnu bolnicu u Wroclawu, obavješten je da su ispred dva policajca koji su ga došli uhapsiti. Oswald je pobjegao i skrivao se u Poljskoj i Čehoslovačkoj, gdje je 1945. godine preživio do oslobađanja Crvene armije.

Većina drugih Sinta koji su služili u Wehrmachtu nisu imali priliku pobjeći. Bili su deportovani s fronte u Aušvic i ubijeni. Neki su stigli u logor u vojničkim uniformama.

Romi koji su najviše bili integrisani u društvo su bilježili zapise o genocidu počinjenom nad njima. Međutim, riječ je o veoma malom broju ljudi koji su u poziciji da govore o ovoj tematici. Na Nürnberškim suđenjima nije bilo Sinta i Roma pozvanih da svjedoče. Nije bilo romskih naučnika, niti romskih advokata, kao ni državnih službenika.

Dok se statistički podaci za Jevreje mogu uporediti prije i poslije holokausta, to nije slučaj sa Romima. Procjene variraju između 500.000 i 1,5 miliona ubijenih Roma. Godine 1939. oko 30.000 ljudi nazivano je Ciganima i živjeli su u Njemačkoj i Austriji. Ukupna populacija koja je živjela u Velikoj Njemačkoj i njenim okupiranim područjima je nepoznata, iako su naučnici Donald Kenrick i Grattan Puxon iznijeli grubu procjenu od 942.000 Roma. Smatra se da je od ukupnog broja Sinta i Roma koji su živjeli u Centralnoj Evropi preživjelo samo 5.000 njih.

Sa porastom broja obrazovanih Roma, akademika, javljaju se napori da se posveti više pažnje proučavanju dokaza o genocidu nad Romima, kako bi priča o uništavanju jednog naroda bila ispričana.

(Preuzeto sa thenorwichradical.com, preveo Dalibor Kraišniković)