Romski
Petak je, podne. U romskom naselju u Rakovici ispred kuća brzo se okuplja gomila djece. Nijedno od njih nije u školi. Stariji sagovornici kažu nam da u naselju boravi oko 30-ero djece. To su porodice koje su krajem 2021. preseljene u Rakovicu sa Ilidže. Javnost je tada nakratko bila zainteresovana za sudbinu ovih ljudi jer su bili zgodan alat za politička prepucavanja stare i relativno svježe nove općinske vlasti. Njihovo preseljenje u Rakovicu niko nije zabilježio.
Uslovi u naselju, ako se nekoliko improvizovanih objekata tako može i nazvati, nisu dobri. Smješteni su u montažne kontejnere ali im nedostaje prostora – opštinske vlasti obećale su postaviti još dva, ali to još uvijek nije učinjeno. Toaleti i česme su vanjski, pa preko zime često zaledi voda u cijevima. U unutrašnjim kupatilima nema česme, ni wc školjke, pa se ne mogu ni koristiti za tu namjenu.
Ipak, najteže im pada činjenica da nemaju električnu energiju.
–Obećali su nam, ali još ništa od toga. Kažu – strpite se. Otkako smo došli, evo dva mjeseca, mi smo bez struje – kaže Vehbija Seferović za Udar.
Dio njih ipak smatra da im je na Ilidži bolje nego u Rakovici.
–Ne slažem se da je bilo bolje, tamo smo živjeli u barakicama od okoraka – kaže Vehbija.
Sa prijateljem sjedi ispred jednog od kontejnera. Iako u početku nasmijani, na pitanje da li im je danas teže nego prije dvije ili tri godine, obojica bez imalo dvojbe odgovaraju da „nikada nije bilo ovako“:
-Nemaju ljudi, ne mogu djecu nahraniti – kaže Ljubo Ramović.
Da imaju novac, kupili bi hranu i lijekove
Romi u Bosni i Hercegovini nikada nisu živjeli teže. U istraživanju koje je portal Udar proveo među čitaocima o tome kako je kriza uticala na njihov svakodnevni život, skoro svi ispitanici (osim jednog) odgovorili su da im je kvalitet života u posljednje dvije godine opao. Većina njih pojasnila je da je to zbog ekonomske situacije ali i straha od izbijanja sukoba i političke napetosti. Ispitanici navode da kupuju manje proizvoda koje su ranije kupovali, ne mogu redovno platiti režije, a dio njih sasvim je prestao kupovati određene artikle. Većina je kao jedan od problema navela i nemogućnost otplate dugovanja koja imaju prema bankama. Rijetki ispitanici imaju subvencije – tek jedan pomoć od opštine za kupovinu lijekova. Na pitanje za šta bi iskoristili novčanu podršku da je imaju, odgovaraju: kupovali bi hranu, lijekove, potrepštine za djecu…
Konstantna kriza koja u državi traje već godinama intenzivirala se pandemijom korona virusa, nakon koje je uslijedila i ekonomska kriza a zatim i zaoštravanje političke situacije. Gdje su tu najugroženije kategorije, a Romi u BiH to sigurno jesu?
-Situacija je nikad gora. Nikada, odgovorno tvrdim, ljudi nisu bili u većoj potrebi, čak ni poslije rata, kao sada. Ja ne znam kako ljudi rade, kako preživljavaju, sve više djece je na ulicama, čak i odrasli koji nikad nisu molili za pomoć sad su na ulici – kaže za Udar Mujo Fafulić iz Centra za podršku Romima „Romalen“ Kakanj.
Mujo mnogo vremena provodi na terenu i zna sve probleme i brige sa kojima se suočavaju njegovi sugrađani ali i Romi širom BiH. Kaže da u njihove kancelarije nikada nije dolazio veći broj ljudi koji trebaju neku vrstu pomoći nego danas:
–Svaki dan nam se za pomoć obrati između 20 i 30 ljudi. Čak i oni koji nisu bili u potrebi nikada prije, koji su zarađivali za život i porodicu, danas su u teškoj situaciji, prije svega ekonomskoj.
Na početku pandemije Romalen je, zahvaljujući međunarodnim partnerima, mogao više i pomoći. Soroš, švicarski Caritas, Crveni krst BiH… donirali su novac za vaučere za hranu i higijenu pa je i Romalen mogao pomoći u trenucima kada je sve bilo zatvoreno.
–Osim toga, kroz projekat Romskog edukativnog centra smo mogli osigurati neku hranu i higijenu. Sve je to bilo početkom 2019, 2020, i zatim stalo.
Na početku i za vrijeme trajanja pandemije zajednice su bile prepuštene same sebi. Nije bilo dodatne i značajnije pomoći lokalnih ni državnih organa, nije bilo organizovane kampanje za promociju imunizacije a i posla je bilo sve manje. Sve je teže zaraditi novac i preživjeti.
Priča nam o tome i naša sagovornica sa Ilidže. Zove se Arnela i preživljava od dječijeg doplatka za dvoje djece (petogodišnjeg dječaka i trogodišnje djevojčice), te novca koji uspije zaraditi stojeći ispred samoposluge na Ilidži. Trudna je, porod je blizu i više ne može dolaziti svaki dan. Osim neimaštine, Arnela primjećuje još nešto:
–Ljudi mi sada stalno govore da se odmaknem. Ranije sam mogla više zaraditi, gdje god dođem i razgovaram sa ljudima, nešto bih mogla zaraditi. Sada možda nemaju ni za sebe a i plaše se korone. Ljudi su se promijenili.
Muškarci u njenoj porodici mogli su zaraditi nešto novca sakupljanjem sekundarnih sirovina, pa je i to bio izvor zarade, ali sada je i toga sve manje:
–Sada se više ništa ne baca – zaključuje.
Priča Arneline porodice praktičan je primjer još jednog problema sa kojim se suočavaju romska djeca – sa njom živi i osmogodišnji brat koji ne ide u školu. Zbog teških porodičnih okolnosti ne uspijevaju doći do dokumentacije potrebne da se dječak upiše u školu.
Ali Arnelu muči nešto drugo: ima sina od pet godina i planira ga upisati u školu kada za to dođe vrijeme:
–I sad mi je malo ružno jer su njih dvojica stalno zajedno pa ću ovog upisati, ovog neću… brat će gledati ovog kako se školuje…
Ne školuje se ni dio djevojčica iz naselja u Rakovici sa početka teksta. Jedna od njih je dok smo im bili u posjeti gulila krompir za ručak. Niko nije ni dolazio da pita zašto ne idu u školu. Nermina, Sneža i Eldina su sestre u dobi od 6 do 13 godina. Majka ne živi sa njima. Vesele su i pričljive djevojčice, ne žale se na stanje u naselju, život u kontejnerima i neimaštinu. Muči ih samo to što su odvojene od četvrte sestre. Zove se Hana i ima 11 godina:
–Uhvatio ju je dom dok je prosila u Rakovici i sad je tamo već neko vrijeme – pričaju.
U naselju nam pričaju da u Rakovici pokušavaju sakupljati i sekundarne sirovine, ali je sve više ljudi koji se bave time, pa je i zarada sve manja. Da nije javne kuhinje u koju odlaze skoro svaki dan, ne bi preživjeli:
-Poskupilo je brašno, ulje, namirnice, sve… a puno je djece, svima da po jednu krišku hljeba namažeš i ne možeš ništa dalje. Idemo skoro svaki dan, samo da se preživi… – kaže Ljubo.
Dvije godine bez budžeta za Rome
Kriza na terenu bila je neizbježna. Upozoravali su na to aktivisti još kada je postalo jasno da državni budžet u kojem će biti predviđena sredstva za Rome neće biti usvojen. Poražavajući je podatak da Ministarstvo za ljudska prava BiH već drugu godinu ne izdvaja sredstva za provođenje akcionih planova u oblasti zapošljavanja, stambenog zbirnjavanja i zdravstvene zaštite. Vijeće ministara je u 2020. iz budžeta planiralo 1,9 miliona KM, ali sredstava za 2021. nije bilo. U Ministarstvu za ljudska prava za Udar kažu da se trenutno čeka na usvajanje budžeta za 2022. Novca za Rome još uvijek nema.
Osim toga, još uvijek nije usvojen ni Akcioni plan za društvenu inkluziju Roma za period 2021-2025, iako je sačinjen još 2020. godine. Prije više od godinu dana upućen je nadležnim institucijama kako bi dale svoje mišljenje:
–Procedura prikupljanja mišljenja trajala je do januara 2022. Izrađena je procjena uticaja propisa, te je upućen Generalnom sekretarijatu Vijeća ministara BiH na davanje mišljenja na sveobuhvatnu procjenu te je spreman za slanje na razmatranje Vijeću ministara.
Dok traju razmatranja, analize, davanje mišljenja i procjene, pitali smo Ministarstvo za ljudska prava BiH šta su konkretno uradili kako bi olakšali težak položaj u kojem se nalaze bh. Romi, dodatno pogođeni krizom u državi.
– Ministarstvo je početkom krize izazvane pandemijom pokrenulo aktivnosti sa romskim i međunarodnim organizacijama, te posebno sa Crvenim krstom/križom Bosne i Hervcegovine da se pomogne najugroženijim kategorijama korisnicima kolektivnih centara, osobama smještenih u rezidencijalne ustanove, osobama sa invaliditetom, a posebno djeci te osobama koje se hrane u javnim kuhinjama i romskim porodicama. U skladu sa ovim aktivnostima ovim ranjivim skupinama pružena je podrška u higijenskim i prehrambenim paketima, a posebne akcije provodile su romska udruženja na terenu i organizacija Crvenim krst/križ Bosne i Hercegovine.
Ministarstvo je iz budžeta 2020. godinu osiguralo dodatna sredstva u iznosu od 100.000 KM za Društvo crvenog krsta/križa:
– U toku pandemije DCK je u svoj rad uključilo 97 lokalnih organizacija te sa 1.800 volontera i 200 profesionalnih uposlenika, pružilo je pomoć za više od 30.000 osoba u 17.000 domaćinstava. Kao jedna od najugroženijih kategorija stanovnika pogođenih krizom izazvanom pandemijom prepoznate su romske zajednice. Zahvaljujući velikom odzivu partnerskih organizacija, kroz realizaciju Interventnih mjera osigurana je pomoć u vidu 3.102 paketa humanitarnih paketa sa prehrambenim i higijenskim potrepštinama u vrijednosti većoj od 350.000 KM.
U nedostaku svog angažmana (izuzev izdvajanja 100 hiljada KM), Ministarstvo daje odgovor o aktivnostima Crvenog križa i romskog nevladinog sektora.
Demografska katastrofa
Ali efekat ove pomoći na terenu je previše skroman. Paketi prehrambenih proizvoda ne mogu trajno riješiti probleme sa kojima se zajednica suočava. Naplata stiže u vidu sve praznijih romskih zajednica širom države.
Nestaju cijela romska naselja – upozorava Mujo Fafulić:
–Ljudi odlaze. Iz Vukosavlja je otišla skoro čitava zajednica. Sapna isto, iz Kalesije i Visokog veći broj, iz Kakanja manje ali se pripremaju. Gradiška, Travnik, Bugojno… prazne zajednice.
Vukosavlje i Modriča su najkritičnji, kaže Mujo.
Potvrđuje to i Aleksandar Mašić, predsjednik Saveza Roma Republike Srpske:
–Alarmantno je stanje u našim zajednicama. Ljudi odlaze da bi opstali. Iz Vukosavlja 400, 500 ljudi, Modriča 800-1.000. U Bijeljini smo imali 2.500, u Prijedoru 1.400, Gradiški 2.000… to su cifre, naše stanovništvo je bilo veliko, sada se prepolovilo. Mnogo ljudi je otišlo, dio je umro.
Ljudi su umirali i zbog loših uslova za liječenje korone. Aleksandar priča da je samo iz njegove porodice preminulo troje:
–Ljudi su primorani da skupljaju sekundarne sirovine, onda dobije koronu, dođe kući, zarazi 7-8 članova i onaj ko je najbolesniji ne preživi.
Trend pustošenja zajednica će se nastaviti, predviđa Aleksandar:
–Moja pretpostavka je da će još polovina od ovih koji su još uvijek tu otići. Tačno se zna ko gdje ide: Bijeljina odlazi u Berlin, Modriča u Francusku, zatim Italiju i Holandiju.
Svaki dan ljudi traže pomoć od Aleksandra i Saveza:
–Osim što nas ubija korona, ljudi nemaju od čega da prehrane porodicu, nemaju najosnovnije za djecu. Trideset posto romske djece ujutro ustane i nemaju za litru mlijeka i kilo kruha. Rom ne traži puno, mi smo zadovoljni sa najmizernijim, ali ni to nemamo.
I politička kriza je sve teža i sve više utiče na svakodnevnicu:
–Ljudi to čuju, priča se o ratu. Oni koji su to pretrpjeli ne žele više da se susreću sa takvim krizama. Šta očekivati, pitaju me, čemu boljem da se nadaju. Ali mi kao organizacije nismo u mogućnosti značajnije pomoći, nemamo usvojen budžet, sve je manje projekata, lokalne vlasti ne dijele ništa… nema ništa, prepušteni smo sami sebi.
Strah kod ljudi osjeti i Mujo Fafulić. Osim straha, i neizvjesnost i napetost:
–Uzrok je kombinacija svih ovih faktora – nemaju posla, poskupljenja su velika, ništa ne zarađuju, nemaju pomoći od lokalnih do državnih vlasti i pokušavaju izaći iz ove situacije. Sve je pogoršala ekonomska a i politička kriza. Romi su narod koji nikada nije ratovao niti izazvao nijedan rat, na kraju krajeva, postoji doza straha da ljudi pokušavaju svoje porodice preseliti tamo gdje neće biti progonjeni. Ni na jednoj strani romska zajednica nije dobrodošla.
Veliki broj Roma nema povjerenje ni u ljekare
Iako su nakon izbijanja pandemije brojni zavodi i ministarstva najavljivali da će u romskim naseljima organizovati kampanje za promociju imunizacije, rijetki su to zaista i realizovali. Iz Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske i Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH u potpunosti su ignorisali pitanja Udara o imunizaciji u romskoj zajednici kao i problemima sa kojima se Romi suočavaju u oblasti zdravstvene zaštite.
U Tuzlanskom kantonu, gdje je romska zajednica još uvijek dosta brojna, održana su edukativna predavanja od strane uposlenika Zavoda za javno zdravstvo:
–Također je kroz promotivno-edukativni rad među romskom populacijom podizan nivo znanja i svijesti o reproduktivnom zdravlju te značaju preventivnih pregleda u cilju preveniranja i ranog otkrivanja karcionma dojke i grlića – kažu u ovoj ustanovi.
Ipak, tvrde kako je pandemija mogla imati opšti uticaj, ekonomskog tipa na romsku populaciju, kao i na cjelokupno stanovništvo:
– U pogledu dostupnosti zdravstvene zaštite te imunizacije romska populacija nije bila u nepovoljnijem položaju u odnosu na ostalo stanovništvo TK. Smatramo da je lokalno i sistemski omogućen svaki vid zdravstvene zaštite u svom punom sadržaju i obimu ovoj populaciji. Generalno je prisutan problem niske osviještenosti o značaju i očuvanju zdravlja što se pokušava riješiti kroz projektne aktivnosti lokalnog, kantonalnog i entitetskog nivoa (NVO, Zavod, Dekada Roma).
Na terenu u Tuzlanskom kantonu ipak je nešto drugačija, priča nam Nedžad Jusić iz Udruženja Euro Rom Tuzla. Dio ljudi još uvijek je uplašen i nedovoljno informisan o imunizaciji:
– Promocije imunizacije je bilo malo ili nikako, malo smo radili putem Federalnog zavoda za javno zdravstvo, Euro Rom i Romalen Kakanj, ali malo. Tada smo razgovarali s ljudima da idu da se vakcinišu ali većina neukih ljudi, prate antivakcinalne grupe i onda se plaše tih vakcina. Ali pomalo se i to mijenja, a i mi ćemo raditi na promociji pozitivnih strana vakcinacije, da animiramo romsku zajednicu da se vakciniše. Međutim, sistem kao sistem ništa nije uradio, da je neko od institucija došao u romsku zajednicu i govorio o pozitivnim stranama vakcinacije.
Jusić smatra da su i same usluge koje pružaju zdravstvene ustanove neadekvatne za sve stanovništvo, a posebno za Rome.
– Općenita je slika u BiH da je zdravstveni sistem zakazao u vrijeme pandemije da nisu pružili pomoć građanima. Samim tim nisu imali adekvatnu pažnju. S druge strane, Romi su u većini slučajeva izgubili povjerenje u zdravstveni sistem. U TK smo uspjeli da se više od 95 posto Roma osigura i ima zdravstvenu knjižicu. Ali šta će mu zdravstvena knjižica ako on nema povjerenja da ode doktoru? Ako nema povjerenje da primi vakcinu protiv korone?
Prava pomoć za romsku zajednicu u ovom trenutku bi bila pomoć pri pronalaženju posla, kaže Jusić:
-Svjestan sam da je veliki broj Roma sa nižom stručno spremom i bez kvalifikacija i da su to najmanje plaćeni poslovi, ali bolje išta da imaju nego ništa. Moramo ići i na obrazovanje, jer i ova kriza – lakše će je prebroditi i proći obrazovan čovjek nego onaj bez kvalifikacija, teže će se snaći.
Nažalost, Jusićev je utisak, prilično je zastao i romski aktivizam, jer i sami aktivisti gube nadu i volju da će biti bolje:
-Same institucije su malo učinile da bi poboljšale spomenutu situaciji. Prošle godine nije usvojen ni državni budžet i nije bilo sredstava za Rome, što je uticalo na tu populaciju. Osim toga, vidimo da i lokalne i kantonalne i entitetske zajednice malo ili nikako su učinile da se stanje poboljša, iako je sve više ubiranja javnih prihoda na osnovu poskupljenja, jer raste PDV. To bi značilo da se taj prihod i raspoređuje građanima, pogotovo socijalno ugroženim. Ljudi jesu uplašeni i političkom krizom, mene ljudi u romskim zajednicama stalno pitaju da li će biti rata.
Posljedice pandemije
I zvanične statistike su neumoljive. Kada je UNICEF 2016. objavio izvještaj predviđanja su bila da će do 2030. oko 167 miliona djece širom svijeta živjeti u krajnjem siromaštvu. Ali pandemija je ubrzala taj proces. Zbog pandemije dodatnih 100 miliona djece širom svijeta živi u siromaštvu, procjena je UNICEF-a. U 2020. je čak 23 miliona djece propustilo da primi vakcine protiv dječijih bolesti, što je povećanje od četiri miliona u odnosu na godinu ranije.
–Ovaj broj sada raste jer nejednak oporavak od pandemije produbljuje jaz između bogate i siromašne djece, pri čemu su najmarginalizovanija i najranjivija djeca najviše pogođena – navela je prilikom predstavljanja izvještaja Jadranka Milanović iz UNICEF-a u Srbiji.
U posebnom su riziku bila djeca iz osjetljivih grupa. Među njima i romska djeca.
Udruženje “Bolja budućnost” iz Tuzle u 2020. istraživalo je položaj romske zajednice u vrijeme pandemije. Izvještaj Uticaj i posljedice pandemije COVID–19 na romske zajednice u BiH urađen je uz pomoć CARE International Balkans i Austrian Development Cooperation:
-Dokumentovali smo kako se romska zajednica našla u još težem položaju. Problemi su brojni. To su ruralna područja, nije bilo javnog prijevoza, a ti se ljudi uglavnom bave prikupljanjem sekundarnih sirovina, to im je izvor prihoda. Djeci je bilo jako teško kada je počela online nastava. Nisu je mogli pratiti, a svaki dan izgubljenog obrazovanja je problem. Neki nastavnici i učitelji nisu imali sluha za djecu. Bio je veliki broj negativnih komentara. Bilo je jako teških momenata, a sve se posebno odrazilo na žene. Bilo je i povećanog broja slučajeva nasilja u porodici – rekla je Indira Bajramović iz Udruženja na predstavljanju izvještaja.
Niko od anketiranih za izvještaj nije bio testiran na COVID-19 niti znaju nekoga ko jeste, a skoro je nemoguće da se neko nije zarazio. Da li je to diskriminacija, zaključite sami. Online nastava teško je pala djeci jer većina nije imala uslove za to. Neki od anketiranih su rekli da su im nastavnici izlazili ususret, ali je bilo i onih koji nisu ni pitali gdje su ta djeca. Dvoje ih se ispisalo iz škole tokom pandemije, neki su rekli da danima nisu imali šta jesti. To se sve odrazilo na fizičko i psihičko zdravlje, ali pomoć u zdravstvenom sistemu nisu dobijali iako su je tražili – navodi se u istraživačkom izvještaju.
