Romski
Odrastanjem u kakanjskom romskom naselju koje se nalazi u užem gradskom dijelu, bila sam svjedok snalažljivosti romskog naroda, njihove volje za životom.Većina ljudi iz romskoe zajednice, ne samo ove u kojoj sam odrasla, oduvijek se bavi trgovinom tekstila, preprodajom, skupljanjem željeza, bakra i drugih materijala.
Vremenom, shvatila sam da moji sunarodnjaci nisu samo trgovci, sakupljači željeza i bakra. Shvatila sam da su vrlo vješte i prepoznatljive zanatlije. Probudila se velika znatiželja da se nakon 15 godina zapitam šta to rade moje dalje komšije? Komšije kod kojih se dolazi odmah nakon što se pređe željeznička pruga. Ulica 311. lahke brigade.
Često sam u ljetnom periodu iz njihovih mahala znala čuti neku buku, snažan zvuk koji odzvanja.
Znala sam od prije da prave neko posuđe, džezve, kazane i to preprodaju na pijaci. Pitala sam se kako tim kuckanjem naprave nešto?
Prvenstveno iz svoje radoznalosti, pa onda zbog mogućnosti upoznavanja šire javnosti sa njima, odlučih napisati ovaj tekst, tekst o starom zanatu – kazandžiluku – kojim se Romi iz mog komšiluka bave veoma uspješno.
Kazandžiluk, stari zanat
Nakon raspitivanja o tome ko pravi one male slatke džezve i fildžane svi me uputiše u naselje Povezice, kod Paše Bajramović.
Bilo je hladno nedeljno popodne, a ja sam odlučila posjetiti Pašu i vidjeti njegove radove.
Ulazeći u naselje upitah jednu ženu koja je izlazila iz kuće, gdje žive Romi u ovoj mjesnoj zajednici i istovremeno se osjetih postiđeno, sramotno zbog neznanja gdje i kako žive moji ljudi, Romi s kojima živim u istom gradu.
Slijedeći upute dođoh ispred Pašine kuće, gdje me on srdačno dočekuje, nudi ulazak u kuću – da se kafa popije.
Pomislila sam da ću se kratko zadržati, uzeti par izjava, uraditi par fotografija, te odbih kafu i zamolim ga da me odvede u njegovu radionicu.
Skromna radionica, sa slabim osvjetljenjem u stražnjem dijelu kuće me ipak oduševila. Na stolu sam ugledala naslagane sve te male umjetnine. Neke su bile nedovršene a neke u potpunosti završene i sremne za pordaju.
U radionici nam se pridružila i Pašina bratična Sanela. Iz svoje radoznalosti odmah sam upitala koja je cijena džezvica.
–Zavisi od veličine. Imamo manje od 20 KM, a one litarske, one su 50 KM – odgovorio je Pašo kroz osmijeh.
Kazandžiluk je stari zanat koji se među Romima proširio prenoseći se s koljena na koljeno. Tako je bio slučaj i kod Paše.
-U mojoj porodici zanat se prenosio sa koljena na koljeno. Još od ranih dana u djetinstvu počeo sam se susretati sa “čekićanjem i kuckanjem”. Moj otac, njegov djed i pradjed su bili vrsne kazandžije, od njih sam naslijedio vještine i znanje koje sam usvojio još kao dječak i nastavio sa tradicijom – govori Pašo.
Ovaj stari zanat je Pašin osnovni posao od kojeg živi i hrani porodicu. Nakon nekoliko generacija, Pašo govori da će on vjerovatno biti posljednji koji će se baviti ovim zanatom i da zanat polako izumire.
–Djeca više nisu zainteresovana da uče kalajisati, a u formalnom obrazovanju ovaj zanat ne postoji – rekao je Pašo.
Kazandžiluk je umjetnost
Pašo je 2009. godine osnovao Udruženje “Kazandžiluk” Kakanj, kako bi sa članovima mogao prenositi znanje na mlađe generacije, ali kako bi i svoje radove mogao izlagati na izložbama i sajmovima.
Za takve prilike napravio je i eksponat Starog mosta. Njega poonosno pokazuje i zauzima posebno mjesto u njegovoj radionici.
–Mnogo truda sam uložio u taj rad, to je umjetnost i mi smo na neki način umjetnici – kaže Pašo.
Osim eksponata starog mosta, Pašo je napravio i eksponat Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu (Na Drini ćuprija) i Ibrik visine dva metra.
Nažalost, mnogi trgovci su kupovali od Paše i od ostalih članova Udruženje, a radove predstavljali kao svoje. Na taj način su zarađivali dosta više novca od Paše i ostalih romskih kazandžija.
Ovaj zanat, radove od bakra, kaže Pašo najviše cijene ljudi u Sarajevu, Mostaru i Krajini, odnosno turisti jer ih u ovim dijelovima BiH najviše i ima.
Izumiranje starog zanata postaje realnost
Pašin najveći san je da ovaj zanat opstane, da poslije njeg neko može preuzeti zanat i nastavi tradiciju.
–Ako vlast ne prepozna vrijednost ovog zanata, koji je naša tradicija, njegovo izumiranje će postati realnost. Glavni problem s kojim se susrećemo u svom radom jesu finansije. Sa malom količinom materijala nisi vidljiv, nisi prepoznat majstor i ljudi te ne mogu uočiti – kaže Pašo.
Snalažljivost i sposobnost kazandžija koju sam osjetila u razgovoru sa Pašom, ali i volja i motivisanost da ovaj zanat opstane je velika i zbog toga vjerujem da će se Pašina želja da se ovaj zanat očuva, nekako ispuniti.
Romi su umjetnici preživljavanja
Sa Pašom i Sanelom razgovarala sam i o svakodnevnom životu, problemima romskog naroda i ostala iznenađena da većina stanovništva te romske zajednice nema zdravstveno osiguranje, a da djeca ne idu u školu.
Pomalo promrznuta, jer smo razgovarali u onoj maloj, neuslovnoj radionici, sretna sam napustila naselje Povezice, jer sam imala čast razgovarati sa cijenjenim kazanžijom i naučila cijeniti ovaj zanat.
Kazanžiluk je zaista umjetnost, a još veći umjetnici su Romi i Romkinje koji u današnje vrijeme uspiju preživiti još jedan dan.
(portal-udar.net)
