Romski
Vršnjačko nasilje je vjerovatno jedan od najvećih izazova sa kojima se prosvjetni radnici i obrazovne ustanove susreću. Pošto se radi o društvenoj pojavi sa dugom tradicijom, koja postoji od kada i sami ljudi, neophodna je saradnja gotovo svih aktera društva kako bi rezultati bili vidljivi. Kao pouzdan partner u borbi protiv nasilja, nevladin sektor u BiH je mnoštvo puta dokazao svoju društveno-odgovornu ulogu.
“Vršnjačko nasilje – NEMA ŠANSE”, projekat Centra za razvoj omladinskog aktivizma (CROA) iz Sarajeva, usmjeren je na povećanje stepena sigurnosti djece u odgojno-obrazovnim institucijama u školama na području Hercegovačko-neretvanskog kantona, Srednjobosanskog kantona i Kantona Sarajevo i to kroz podizanje svijesti i ohrabrivanje djece, prosvjetno-pedagoškog kadra i roditelja kako bi prepoznali vršnjačko nasilje i oslobodili dijete osjećaja straha od moguće odmazde nasilnika ako prijave nasilje.
Projekat teži uspostavljanju mreže podrške kako bi se stvorilo sigurnije i podsticajnije školsko okruženje. Unaprijeđujući znanja nastavnika, dodatno ih osnažujemo da adekvatno i blagovremeno odgovore na pojavu nasilja u školama. Unaprijeđujuči znanja učenika koji će nositi titulu „Ambsadori drugarstva“ pomoći ćemo im da razumiju da uloga učenika može biti u obliku sistema vršnjačke podrške i rane intervencije. Kroz sistem vršnjačke podrške učenici „Ambasadori drugarstva razvit će sposobnosti i iskustvo promovisanja nenasilnog ponašanja u širem kontektstu. Putem Vijeća roditelja uspostavit će se odnos sa roditeljima u kome oni neće samo biti obavještavani i informisani o problemima već će postati akteri stvaranja drugačije školske atmosfere, preuzmajući odgovornu ulogu na planu postizanja veće sigurnosti u školama, objasnila je Amela Sirovina, predsjednica Udruženja CROA.
Prije realizacije ovog projekta, Centar za razvoj omladinskog aktivizma je proveo istraživanje o prisutnosti vršnjačkog nasilja na području Kantona Sarajevo. Potvrđena je prisutnost psihičkog/emocionalnog nasilja čiji su počinitelji pretežno stariji učenici i to u 64,55 posto slučajeva.
Realizacijom projekta potaknut će se unutrašnja promjena koja će stvaranje nenasilnog i sigurnog okruženja u osnovnim školama doživljavati kao jedan otvoren proces koji teži stalnom otklanjanju barijera za sardnju između škola i porodice, te jačati kompetencije osnovnih škola i njeno participiranje u odgoju sve djece. Negdje smo na pola puta ka realizaciji naših projektnih ciljeva, a već imamo pozitivne reakcije na naše aktivnosti. Javljaju nam se roditelji sa željom da se češće organizuju edukacije za njih, javljaju se škole kao i predškolske ustanove koje nisu uključene u projekat, a željele bi biti, poručila je Amela Sirovina.
Saradnik Udruženja CROA i student psihologije Alem Dedović, zadužen je za organizovanje edukativno-kreativnih radionica sa djecom različitih uzrasta, karaktera i temperamenta.
“Ambasadori drugarstva”, ime je prve radionice kroz koju su prošla deca iz vrtića, osnovnih, ali i srednjih škola. Kako bismo prilagodili temu projekta najmlađima kroz slikovnice, bojanke i crteže koji nose lepe poruke, deci iz vrtića približavao sam osnovne pojmove vršnjačkog nasilja, ukazivao na loše navike i oblike ponašanja koji mogu povrediti tuđa osećanja, ali i osećanja njih samih. Pričali smo o emocijama koje predstavljaju likovi na crtežima, kao i o situacijama koje su prikazane na crtežima, gde su deca imala priliku da vide kako neko nasilno ponašanja može uticati na druge. Kako sam aktivnosti prilagođavao ovisno od uzrasta učenika, cilj je ostajao uvek isti, ali ono što su učenici nosili i delili sa mnom unutar radioničarskog kruga, činilo je svaki radionicu različitom. Bila to deca iz vrtića, osnovih ili srednjih škola, želja da se širi lepa poruka je uvek bila ista, a to je nešto što me posebno čini srećnim, rekao je Dedović.
O vršnjačkom nasilju se danas govori
Pedagoginja u OŠ “Safvet-beg Bašagić” Samela Alagić, već dugo je uključena u mnoge društvene aktivnosti koje teže izgradnji društva u kome nema mjesta za nasilje, uključujući i aktivnosti Centra za razvoj omladinskog aktivizma. Pedagoški radnici su ujedno i oni od kojih se očekuje da djeci skrenu pažnju da negativne norme ponašanja, kako se nijedno dijete ne bi osjećalo ugroženim i zapostavljenim.
Kao ključnu kariku u borbi protiv vršnjačkog nasilja, Alagić je navela prevenciju, jer škole, zajedno sa roditeljima, isključivo se mogu boriti na ovaj način. Sa učenicima se o vršnjačkom nasilju govori na odjeljenskim zajednicama, raznim edukacijama i radionicama, no koliko su djeca spremna govoriti o tome da su žrtve ili čak, oni koji vrše nasilje?
S obzirom da je svako dijete individua za sebe i obzirom na činjenicu koliko se kod kuće i u školi razgovara sa djetetom, ovisi i njegova otvorenost i komunikacija sa stručnim osobama o problemu nasilja, bilo da se radi o žrtvi ili onom koji čini nasilje. Razrednici, nastavnici, pedagozi, mogu kod djeteta primijetiti određene forme ponašanja koje nisu u skladu sa uobičajenim ponašanjima. Od njihove istrajnosti da uđu u uzroke takvog ponašanja djeteta ovisi i rezultat prepoznavanja nasilja. Djeca u školi uvijek imaju neku osobu sa kojom mogu podijeliti svoja razmišljanja i kada su tužni i kada su sretni. Uloga te osobe može poslužiti kao medijatora koji će pomoći djetetu da se lakše „otvori“ i kaže o svom problemu.
Mnogo je načina da se dođe do uzroka djetetovog ponašanja, samo treba biti istrajan i ne posustati, kao što se često dešava, u smislu „to su uobičajeni vršnjački problemi koje oni sami trebaju da riješe”, smatra pedagoginja Alagić.
Nasilje je i dalje u mnogim slučajevima tabu tema i za mnoge njegove primjere javnost sazna tek nakon što ono eskalira. U osnovnim školama, kroz smjernice i planove, regulisana je borba protiv vršnjačkog nasilja, kroz koje škole trebaju ispunjavati svoju obavezu obrazovno-odgojne ustanove.
Nasilje postoji od kada i ljudi. Razlika je u tome što se ranije nije pričalo o toj temi, vješto se skrivalo i djetetu se nije dozvoljavalo da kaže svoje probleme. Sada je situacija mnogo bolja u smislu da su djeca informisana, da se redovno edukuju o ovim temama, da se sa djecom puno više radi nego ranije. Na nivou svake osnovne i srednje škole postoje programi prevencije i akcioni planovi prevencije nasilja u školama. Pedagozi to rade preko Protokola o nasilju u školama i putem Smjernica Vijeća Ministara BIH. To svakako nije dovoljno i cjelokupan obrazovni sistem treba još više raditi i na zakonskoj legislativi i na edukaciji prosvjetnog kadra, a oni dalje u učionici, razredu, školskom okruženju. Ono što je bitno napomenuti jeste, da je uloga škole kao ustanove odgojno-obrazovna i tu činjenicu ne smijemo nikako zanemariti, naglasila je naša sagovornica.
(portal-udar.net)
