KOKETIRANJE S RASIZMOM: Dom za obilježavanje Roma

Eto, osvjestio sam i reći ću da mi je žao što sam pogrešno mislio. Rasizam prema Romima u Bosni i Hercegovini postoji – latentan je, često maskiran tobožnjim dobrim namjerama i vrlo opasan

1585
Janelle Monáe u ulozi Eden u filmu Antebellum

Devastacija opštih vrijednosti koje determinišu savremeno društvo i prave diskrepancu između robovlasničkog, ili feudalnog i nekog demokratskog društva vrlo često se prikazuje kroz film.

Nedavno sam sa suprugom pogledao Antebellum. Ovaj film nudi odličnu paralelu između savremenog američkog društva i perioda Američkog građanskog rata.

Film se pojavio otprilike u isto vrijeme kada i pokret Black Lives Matter zbog ubistva Afroamerikanca Džordža Flojda i vrlo uspješno obrađuje nikad aktuelniju temu rasizma u amričkom društvu. Kroz film se čitavo vrijeme provlači citat Vilijama Foknera, “Prošlost ne umire. Prošlost nije ni prošlost”, koji savršeno povezuje i zbližava dva vremenski udaljena perioda u američkoj historiji.

Autori, Džerard Buš i Kristofer Renc, upoznali su nas sa novim konceptom filma koji ima vrlo snažnu političku pozadinu. Radnja filma je smještena na američkom jugu, a ukoliko niste gledali film, reći ću da vas očekuju plantaža pamuka, robovi, mučenje, silovanje, brutalna ubistva i jedan nevjerovatni obrt i rasplet koji će nas “izuti iz cipela”.

SADAŠNJA PROŠLOST

Ovaj film je na mene ostavio jak utisak. O njemu ne prestajem da razmišljam već nekoliko dana, posebno o univerzalnosti i prokleto istinitom Foknerovom citatu: Prošlost ne umire. Prošlost nije ni prošlost.
Ja bih čak i dodao da živimo u sadašnjoj prošlosti. Živimo u našim verzijama sadašnosti u trenutku koji je dovoljno vremenski distanciran od nekog događaja da možemo smatrati da je prošlost iza nas, a zapravo prošlost paralelno živi sa nama i u nama.  Tačno je da je prošlo gotovo osam decenija od perioda kada su na tlu Evrope Jevreji hodali sa žutim trakama oko ruke na putu ka gasnim komorama. Rame uz rame sa njima su hodali i Romi. Sve što se tada dešavalo, vremenski je daleko iza nas. Isto tako, ne možemo pobjeći od činjenice da je prije nekoliko dana u našoj zemlji obilježen Dan bijelih traka i da su prije par godina pripadnici profašističke militantne jedinice u Ukrajini išli u lov na Rome.

Politički i osvajački apetiti susjednih zemalja koji su bili uvećani početkom devedesetih, čini se da su i dalje na snazi. Stalno se vraćamo na prošlost i bezuspješno pokušavamo da napravimo iskorak u budućnost. Živimo u 2021. godini, no da li smo se imalo odmakli od 1991.? Da li smo se na kraju krajeva odmakli i od 1941.? Prije će biti da ipak živimo u nekim našim verzijama sadašnjosti.

KO SU TI ROMI I KAKO IH OBILJEŽITI?

Niz koji je počeo filmom Antebellum, pa se nastavio obilježavanjem Dana bijelih traka, završio se Danom obilježavanja Roma u Domu zdravlja u Brčkom.

Bio sam šokiran! Uposlenici na pedijatrijskom odjeljenju u Doma zdravlja u Brčkom, nisu smatrali da zdravstvene kartone djece iz romskih zajednica treba smjestiti i čuvati na isti način kao sve ostale, već su ih obilježili – ladica ROMI. Da li je uprava ove ustanove to znala, ili nije, ne znam, samo znam da je Prim. dr. specijalista pedijatrije Nihad Musić, uposlenik Doma zdravlja u Brčkom, kategorički odbio bilo kakvu naznaku da se ovdje radi o diskriminaciji. Čak je bio vrlo oštar prema Mejri Sečić, zastupnici u Skupštini BD koja je reagovala na ovu pojavu u Domu zdravlja:

“Ako gospođa misli da je to uvrijedljivo neka u Skupštini predloži neki drugačiji način obilježavanja.”

Ovo me je mnogo više šokiralo od same ladice za zdravstvene kartone na kojoj piše Romi, iz razloga što ovaj doktor ni nakon javne rekacije, nije odustao od ideje obilježavanja?! Volio bih da mi taj isti doktor objasni zašto ima potrebu da obilježava, čemu uopšte potreba za obilježavanjem?! Potpuno odsustvo svjesti, ili svjesna namjera i potreba da se Romi odvoje i obilježe? Ljudi, šta je s vama?!

Još je pogubnije što niko od upolsenika, ili Uprave Doma zdravlja ne vidi problem i umjesto da priznaju – negiraju i odbacuju bilo kakvu grešku. Pa zar je tako teško na ovim prostorima reći oprosti, izvini, žao mi je. Zar je tako teško shvatiti da uveliko koketiraš sa rasizmom i da to vodi u još dublji ambis?

Lično sam odbijao da priznam sebi da u Bosni i Hercegovini postoji antidžipsizam. To je poseban oblik rasizma koji se odnosi na nasilje, rasističke govore i diskriminaciju koja je duboko ukorijenjena stereotipima i predrasudama o Romima.

Eto, osvjestio sam i reći ću da mi je žao što sam pogrešno mislio. Rasizam prema Romima u Bosni i Hercegovini postoji – latentan je, često maskiran tobožnjim dobrim namjerama i vrlo opasan.

ALI, samo da znate, neće vam to proći!

(Portal Udar)