Romski
Krajem proteklog mjeseca, naš portal Udar i Medijske inicijative kao organizacija koja je pokrenula portal, organizirili su konferenciju pod nazivom „Medijska prisutnost Roma u BiH“. Jednodnevna konferencija nije bila dovoljna da se ukaže na sve propuste koje mediji uporno predstavljaju kao profesionalni standard.
Greške su dozvoljene svima, jer smo po prirodi nesavršena bića. Ali, kada se nešto decenijama ponovlja, onda se to ne može nazvati greškom, to onda postaje hronični nedostatak profesionalizma.
Nisam u prilici, niti želim sebi da dajem pravo da ocjenjujem rad neke medijske kuće, ali kao novinar, itekako imam pravo da prosudim da li jedan novinar, ili novinarka kao pojedinac i pojedinka, svoj posao obavlja poštujući kodeks struke, uz minimum empatije i iskrene želje da njegov/njen rad doprinese nekim promjenama u društvu.
Kao što rekoh, konferencija nije bila dovoljna da se ukaže na sve greške, ali smo imali dovoljno vremena da detektujemo one najučestalije.
I prije konferencije sam znao da svaka televizijska kuća u svojoj montaži ima poseban folder „Romi“, pa kada se montira neki prilog, novinar samo vikne „Daj malo Roma“. Koja god da je tema priloga, dok slušate „ofove“ novinara, u pozadini idu kadrovi blatnjavog naselja, smeća, prljavih klinaca i sve ono što smo navikli da gledamo u veoma rijetkim prilikama kada se u informativnim emisijama emituju prilozi o Romima.
Na sve ovo smo ukazali tokom konferencije i gotovo čitav dan govorili u prisustvu čelnih ljudi sa Javnih RTV servisa u Bosni i Hercegovini.
Nije prošlo ni mjesec dana od tada, a u Dnevniku 2 na BHRT-u, emitovan je školski primjer svega onoga što smo kritikovali i sve ono što se radi bez ikakve želje da se izbriše duboko ukorjenjena slika o Romima.
U srijedu, 20. decembra, dakle prije dva dana, u Dnevniku 2 BHRT-a, emitovan je prilog o utrošenim sredstvima za unaprijeđenje života romske zajednice u BiH i postignutim rezultatima od 2009. godine do danas. Sadržaj je manje upitan, jer su u prilogu emitovane izjave sa press konferencije. Upitno je ono o čemu godinama govorimo i tražimo da se promjeni.
Dok smo slušali „ofove“ novinarke Amine Ljaljović, između izjava sa pres konferencije, u pozadini su išle slike romskog naselja, djece, nakupljenog materijala, blata… Neki kadrovi su „izvučeni“ iz arhive, jer su djeca u kratkim rukavima, što ide u prilog teoriji kada novinar kaže montažeru „daj malo Roma“.
Svaki put se pitam, da li umjesto onakvih slika mogu ići kadrovi iz Ferhadije, zgrade Vijeća ministara, ili Parlamenta BiH? S druge strane, da li ovo znači da bi se prilikom emitovanja priloga o radu nekog ministarstva, ili nekog od parlamenata, u pozadini trebali emitovati kadrovi zeničkog zatvora, jer opće mišljenje je da su političari lopovi?
Vrlo je teško promjeniti ove navike novinara i novinarki. Međutim, plašim se da to nisu navike, nego prihvaćeni standardi medija i njihovih radnika?
Izvještaj sa istom tematikom, istog dana emitovan je i na Glasu Amerike. Ovo je televizija za koju se smatra da ima vrlo visoke profesionalne standarde.
Nažalost, emitovan je identičan prilog. Iste one kadrove koji ne govore o kakvim-takvim nastojanjima države da unaprijedi život Roma u BiH, već kadrovi koji hrane duboke i neosnovane predrasude o čitavoj jednoj zajednici, koristio je i novinar VoA, Sanel Hadžić.
Na više mjesta sam napisao da je medijska inkluzija Roma preko potrebna. Ovo se posebno odnosi na TV kuće.
Ako zaista žele da se ova praksa promjeni, mislim da bi za početak bilo dobro da se uništiti arhiva iz svih montaža pod oznakom „Romi“. Uvjeren sam da će prilog biti odobren od urednika čak i ako se u pozadini budu emitovali neki neutralni kadrovi koji se inače koriste.
Drage kolege i koleginice, shvatite jednom da upotrebom onakvih kadrova štetite i nikako ne pomažete Romima, bez obzira o čemu izvještavate.
Romi nisu samo blatnjavo naselje i gomila otpada koji je zapravo sramota svih nas, a ne Roma. Otpad bacamo svi mi, a Romi ga samo sakupljaju i recikliraju.
Odavno sam prestao da budem ljut zbog ovakvih priloga. Sada mi postaje jako neprijatno kada vidim da moje koleginice i kolege ne žele da promjene ovu praksu.
Ako vas nije sramota, evo mene je sramota umjesto vas i svaki put ću doživljavati talase neprijatnosti umjesto vas, sve dok ne pokažete odgovornost prema poslu koji obavljate. Onog momenta kada se to promjeni i prihvatite sopstvenu sramotu, shvatićete da je sasvim prihvatljivo ako ne koristite sve one prljave slike, koje godinama koristite.
Znam da je navike teško mijenjati, ali neko mora početi.
(portal-udar.net)
