KONTRA POVIJESTI LICEMJERJA: Prije nego što počnete raspravljati o rasizmu u Americi, sjetite se Roma

Trebamo se zapitati, kada se razbacujemo stereotipima o urođenoj sklonosti kriminalu u slučaju Afroamerikanaca ili urođenoj lijenosti i sklonosti ka kriminalu kod Roma u slučaju našeg društva, da li je naše društvo uopće, da li smo mi kao većina ikada dali prigodu našim sugrađanima da žive drugačije

2259
Marko Tomaš

Današnji svijet je zastrašujuće mjesto. Ponajviše zbog toga što prosječan čovjek u kaosu koji vlada svijetom teško pronalazi oslonac, čvrstu točku oko koje će izgraditi kakvu takvu stabilnost a kroz nju možda pronaći i unutarnji mir. Svi odreda, bez obzira na dob, patimo od poremećaja pažnje. Živimo u svijetu gdje svaki dan svjedočimo privremenosti. Privremenost današnjeg svijeta najviše se ogleda u arhitekturi.

ZAGLAVLJENI S ISTIM PROBLEMIMA

Ako pogledate materijale koje koristimo u gradnji čak i ako ste potpuni laik jasno vam je da ništa što čovjek našeg doba gradi nije namijenjeno za dugovječnost. Ništa, bojim se, u budućnosti neće ostati kao trag u prostoru koji će vjerno oslikavati „dostignuća“ ovodobne civilizacije pod pretpostavkom da uopće možemo govoriti o današnjoj civilizaciji kao skupu određenih općeprihvaćenih vrijednosti. Samim tim današnji čovjek dobiva suptilnu poruku kako je i on sam privremen, zamjenjiv, da mu je živjeti od danas do sutra bez, da ponovimo, bilo kakvog čvrstog oslonca. Iz ovih razloga u ovom vremenu teško je istinski mijenjati stvari, kako se sustavno boriti protiv nekih sustavnih nepravilnosti kada je naša pažnja postala nalik onoj koju pripisujemo zlatnim ribicama.

Inzistiranje na aktualnost, trenutačnosti, koje dovodi do toga da smo poplavljeni bujicom informacija dovelo je do toga da se niti jednom temom u javnosti ne bavimo sustavno i kontinuirano. I tako, dok nam se čini da se sve oko nas mijenja brzinom kakvu ne možemo pratiti niti procesuirati ipak ostajemo zaglavljeni uvijek s istim problemima. Tako je moguće u današnjem visokotehnologiziranom dobu shvatiti da su naši društveni problemi isti kao i kod naših predaka. Propisi i zakoni su tu tek da sankcioniraju incidente i zbog toga nijedan problem ne biva istinski, dubinski tretiran niti riješen. Kolektivna svijest je razvaljena u paramparčad i čini se da jedina stvar koja nas povezuje jeste globalni osjećaj nesigurnosti, osamljenosti, straha koji se razvija u anksioznost.

ČIŠĆENJE SOPSTVENOG DVORIŠTA

Jedan drevni problem koji je zapalio svjetsku javnost zaiskrio je, a gdje drugo, u zemlji slobodnih. Priča o rasizmu u Sjedinjenim državama stara je koliko i sama ta država. Scene neshvatljive bilo kojem iole normalnom ljudskom biću zgrozile su svjetsku javnost, kao i obično deklarativno. Zgroženih je ponajviše bilo među onima koji su, čak i ako nisu toga svjesni, rođeni privilegirani samo zbog boje kože. Priča o sustavnom rasizmu koji poput virusa živi u samoj srži Sjedinjenih Američkih država danas već pomalo blijedi jer su se ljudi okrenuli ponovnom rastu broja zaraženih virusom Covid – 19, dnevnim temama, sportu koji se vratio na male ekrane ili pak, u slučaju naše regije, izborima.

Tako smo svi, kao čovječanstvo, propustili još jednu šansu da se svi zagledamo u sebe i možda konačno riješimo jednom za svagda jedan potpuno besmislen i gnusan problem zbog kojeg se svakom poštenom čovjeku gadi vrsta kojoj pripada.

Tupavi kakvi jesmo krenuli smo na razne, uglavnom deklarativne načine, davati podršku Afroamerikancima u borbi za ravnopravnost u Američkom društvu. A malo tko shvaća koliko je to licemjerno. U redu, svatko treba biti svoje bitke, ali ako problem želimo riješiti onda se trebamo baviti uzrokom a ne samo posljedicama. A uzrok sustavnog rasizma, oni koji su ga izmislili i održali na životu smo mi, ljudi bijele kože. Trebamo se, dakle, kao i uvijek pozabaviti sobom i onima koji su „naši“ ako istinski želimo riješiti problem rasizma na svijetu. Tako su neki ljudi na ovi prostorima ispravno detektirali licemjerje privilegirane rase jer se kao i obično nitko ne bavi čišćenjem svog dvorišta. U našem slučaju, kada govorimo o rasizmu, čišćenje našeg dvorišta podrazumijeva revidiranje našeg odnosa prema našim, često potpuno obespravljenim i segregiranim, sugrađanima,  pripadnicima romske manjine.

PROMJENA KREĆE OD NAS

Staro pravilo kaže da zrelost jednog društva ponajbolje možemo sagledati kroz odnos većine prema manjinama. Dakle, bijeli ljudi su oni koji moraju mijenjati sebe i pripadnike svoje rase kako bi se iskorijenio sustavni rasizam u Americi. Valjalo bi u tom procesu osim represije posebnu pažnju posvetiti obrazovanju bijele djece po tom pitanju. Cijelo društvo mora preuzeti odgovornost za te stvari jer iskorijenjivanje mržnje po bilo kojem osnovu jedina je stvar koja nam može uliti kakvu takvu nadu u istinsko bolje sutra, ako o njemu uopće više itko i razmišlja.

U redu je dati potporu Afroameričkim aktivistima, ali promjena mora krenuti od nas i mijenjanja naše svijesti. Jedna stara izreka kaže, a da su vremena suluda najbolje možemo utvrditi po tome koliko su stare izreke primjenjive na današnju situaciju, kako prigode beru jagode. Trebamo se zapitati, kada se razbacujemo stereotipima o urođenoj sklonosti kriminalu u slučaju Afroamerikanaca ili urođenoj lijenosti i sklonosti ka kriminalu kod Roma u slučaju našeg društva, da li je naše društvo uopće, da li smo mi kao većina ikada dali prigodu našim sugrađanima da žive drugačije. Imamo li uopće pravnu regulativu, ako se na ljudsku svijest ne može tek tako apelirati, koja bi im to omogućila? Strašno mi je to i pomisliti ali koliko je onih, među svim ljudima, koji su deklarativno, uglavnom putom društvenih mreža dali potporu Američkim aktivistima, koji istinski nemaju problem da im dijete dijeli istu učionicu s romskom djecom? Koliko je onih koji stvarno shvaćaju nevolju migranata koji sigurno nisu otišli iz svojih domova samo kako bi nama napakostili? Lako je prostim guglanjem vidjeti kako se prema tom novom problemu odnose čak i oni „najprogresivniji“ među političarima koje smo birali u ovoj zemlji. Jeste li pročitali što vječni tuzlanski gradonačelnik Jasmin Imamović ima reći o migrantima? Jeste li uopće obratili pažnju na bulažnjenje Alena Islamovića i politički program koji zagovara, a siguran sam i u nekom nesretnom obratu stvari, kani i provesti u regiji u kojoj živi?

SNAGA ČVRSTIH UVJERENJA

Siguran sam kako većina vas misli kako to nije isto kao ono što se događa u Sjedinjenim Američkim državama. Ali isto tako vam sa sigurnošću mogu reći kako to uopće nije mišljenje nego notorna glupost. Ako želite mijenjati svijet prvo mijenjajte sebe i svoju okolinu. Znam da je ponajveći uzrok naših povijesnih nesreća upravo naša nesposobnost da se mijenjamo, a ona je pak posljedica toga da živimo u čvrstom uvjerenju kako nikakve promjene na ovim prostorima nikada nisu donijele ništa dobro već samo novu nesreću nakaleme na staru. Ni tu nitko ne pomisli da je to možda zato što su promjene uvijek dolazile izvana a ne od nas samih tako da su nam iskustva po tom pitanju zapravo prilično siromašna. A kada živo raspravljate o rasizmu u Americi sjetite li se ikada vaših susjeda Roma i kako njih tretira vaše društvo, ima li, recimo, romsko dijete istu šansu da se obrazuje kao vaše? Ili pak mislite da su romska djeca izgubljen slučaj čim se rode?

Jedan moj prijatelj radio je u mostarskom komunalnom poduzeću. Obrazovan je jednako kao i većina prosječnih Mostaraca. Kada su se rješavali tehnološkog viška iz komunalnog poduzeća u Mostaru prvo su otpustili njega samo zato što je Rom. Kao što mu nije pomoglo obrazovanje u ovom slučaju nije mu pomoglo ni to što je uzoran musliman baš kao što ni migrantima ne pomaže to što su se našli u okruženju gdje većinski žive pripadnici njihove religije. Mom prijatelju obrazovanje nije pomoglo ni u daljnjem traženju posla. Njegove šanse naprosto nisu iste kao kod drugih ljudi. Rom je, pobogu, a to u nas znači i potencijalni lopov i ljenčina. On svejedno ne odustaje. Dječica su mu pristojna i lijepa kao i sva druga djeca. Idu u školu i trude se biti najbolja verzija sebe. A otac i majka im se trude u neravnopravnoj borbi osigurati im najbolje moguće uvjete za život. Mi, koji smo u većini, ne trebamo im davati nikakvu milostinju, jedino što im je potrebno pružiti je jednaka šansa.

RAZOTKRIVANJE LICEMJERJA

Ali znam ja nas, jebo ti nas, što bi rekao pjesnik. Bjelačka kultura je takva da živi u laži. Društva u kojima jedva podnosimo vlastite supružnike, ali zbog nekakvog malograđanskog koda ipak živimo s njima u tihoj mržnji do kraja života, i ne mogu biti drugačija nego društva mržnje jer valja na nekome iskaliti svu tu frustraciju koja se nakupi zbog pukog kukavičluka da se bude iskren i otvoren i pred onima s kojima smo izabrali živjeti.

Zato valja uvijek i svugdje razotkrivati licemjerje jer ako želimo bolji svijet moramo osim toga i konačno shvatiti da moramo biti najbolja verzija sebe samih i konstantno mijenjati sebe i društvo u kojem smo većina. A kada se ostvarimo u punom potencijalu ljudskosti bit ćemo otvoreniji i pažljiviji prema onima koji su manjina i samim tim su potencijalno ugroženi jer ih ugrožavaju naša glupost i tromost koja nam oduzima od ljudskosti i čini nas običnim zvijerima. Ako u slučaju sustavnog rasizma želimo nešto poduzeti onda se, kao i kod svake bolesti,  valja riješiti uzrok a uzrok rasizma je u nama, bijelim ljudima. Kao i većinu drugih i taj koncept smo upravo mi prodali ostatku svijeta.

(portal-udar.net)