Lejla Brko: Zagrlila sam život na najjače uprkos izazovima

2401

Lejla Brko živi u Sarajevu, završila je Pravni fakultet i danas je uspješna diplomirana pravnica, volonterka i aktivistkinja. Odlikovana je priznanjem za volonterku godine u saradnji sa Udruženjem invalidnih i bolesnih osoba „Blažuj”, a aktivno volontira i za Udruženje “Radost života“. Ističe da su joj upornost i želja jedini kriteriji za uspjeh, a u intervjuu će vam otkriti sa kojim se izazovima susretala na svom životnom putu.  

Kako bi Lejla sebe opisala?

Djevojka sam koja inspiriše, zagrlila sam život na najjače i živim ga! Pri rođenju mi je dijagnosticirana cerebralna paraliza kao posljedica prijevremenog poroda. Od tada pa do danas nisam odustala ni od čega, koračajući kroz život uzdignute glave s osmijehom na licu, trudila sam se da me predrasude nikad ne pokolebaju.

Šta te motivisalo pri izboru prava kao tvog životnog poziva?

Dvije strane medalje života osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini su mi kao građanki otvorile nove vidike u mojoj struci, a odavno sam pokazivala ljubav prema humanističkim naukama. Također, pokazujem strast prema pravdi uviđajući nepravde. Dosta mi je pomogla i roditeljska podrška.

Kako je svakodnevno se nositi sa izazovima u BiH?

Život s invaliditetom je bez sumnje prepun teškoća i izazova sa kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno suočavaju u BiH, ali je u isto vrijeme i najbolji životni profesor. Invaliditet nije nešto što je prolazno, nešto što će prestati sljedeći dan ili sedmicu, ne! Invaliditet je nešto što moramo prihvatiti i naučiti živjeti s tim. Mnoge svakodnevne, pa i naizgled trivijalne radnje koje osobe bez invaliditeta obavljaju na dnevnoj bazi, uzimaju ih zdravo za gotovo i ne razmišljajući o tome dok ih obavljaju. Nama osobama s invaliditetom odlazak u školu/fakultet, odlazak do obližnje prodavnice ili pozorište, rekreacija sa prijateljima ili neke najbanalnije radnje kao što su postavljanje zavjesa, tuširanje, plivanje, trčanje po parku sa kućnim ljubimcem može prestavljati pravi izazov ili riječima mog prijatelja – “to je ozbiljan projekat”, odnosno radnja oko koje se treba pomučiti. Ipak, izuzetno smo motivisani, spremni, željni edukacije, životnog uspjeha i svjesni činjenice da nemamo rezervni život i da izolacija, apatičnost, depresija, inertnost ne mogu donijeti ništa dobro.


Na koji način si se susrela s pojavom diskriminacije?

Bez obzira na sve realne nedaće koje čekaju iza ugla, na život gledam s vedrije strane. Unatoč teškoj egzistenciji, hroničnim bolestima, srećemo se i sa nerazumnim pojedincima u društvu (prije svega tu mislim na pojedince koji nemaju nimalo empatije, obrazovanja, a možda ni osnova bontona) jer svojim neukusnim komentarima otežavaju i samim osobama s invaliditetom. Neki takvi pojedinci su čak zaposlenici u institucijama, ali ne znaju da postoji pravilna terminologija koja ne stigmatizira osobe s invaliditetom. Dešavalo se da zaposlenici javnih preduzeća i institucija svojim nepromišljenim i na kraju uvredljivim izjavama nastoje da budu duhoviti (ili ne znaju za drugačiju terminologiju), ali takav obrazac ponašanja prema osobama s invaliditetom je kršenje osnovnih ljudskih prava.

Kakva su tvoja iskustva na polju zapošljavanja?

Nemogućnost zapošljavanja osoba s invaliditetom stalni je problem i uvijek se iznova pokazuje koliko je teško naći posao ili bilo što drugo što bi imalo priliku zaposliti osobe s invaliditetom. Iako UN-ova konvencija o pravima osoba s invaliditetom obvezuje države da osiguraju potrebne mehanizme podrške kako bi svaka osoba s invaliditetom mogla biti dio zajednice, u praksi, barem u BiH, to nije slučaj. Još uvijek ima mnogo problema, počevši i od arhitektonskih. Ne možemo se obratiti mnogim institucijama. Još uvijek nemamo odgovarajuće uvjete za zdravstvo, obrazovanje, školovanje, zapošljavanje. Osobe s invaliditetom u BiH uglavnom se oslanjaju na podršku nevladinog sektora, odnosno organizacija koje se bave pravima osoba s invaliditetom. Nailazimo i na predrasude među poslodavcima. Mnogi, iako vrlo marljivi i sposobni, nažalost su bez posla. Po mom mišljenju, ovo je nepravedno. Ponekad se ova borba čini kao Sizifov posao, ali moram priznati da smo ustrajni. Čak je i Komitet za prava osoba s invaliditetom za BiH izrazio zabrinutost zbog nepostojanja podataka o zaštiti OSI od otpuštanja, kao i podataka o broju zaposlenih OSI u javnom sektoru. Primjećeno je i nedovoljno razumno prilagođavanje zakonodavstva koje se odnosi na rad i radne odnose, te nedovoljno zapošljavanje OSI na otvorenom tržištu rada. Evidentno je da je zapošljavanje osoba s invaliditetom pitanje projektnih aktivnosti nego kontinuiteta aktivnosti započetih od strane nadležnih državnih institucija, da država ne ispunjava obavezu zapošljavanja osoba s invaliditetom kao sveobuhvatnog procesa promocije prava na različitost i ljudskog prava na rad i da je i ova oblast prepuštena (ne)moći nevladinog sektora. Iako je država u sopstvenom izvještaju o primjeni Konvencije nabrojala sve zakone koji se odnose na osobe s invaliditetom u oblasti rada, gotovo evidentno namjerno je izostavila polaznu osnovu razlikovanja. U zakonima oba entiteta pravo na rad počinje sa nižim procentom invalidnosti za osobe koje su uzrok invaliditeta stekle u ratnim dejstvima, a višim za osobe sa urođenim/stečenim invaliditetom civilnog uzroka invaliditeta. Čak ni onaj dio osoba s invaliditetom čiji invaliditet je procijenjen u razlici ovih procenata a ne potiče iz rata, nije obuhvaćen ovom regulativom.

Na šta si najviše usmjerila svoj aktivistički rad?

Svoj rad posebno sam usmjerila na važnost rada žena s invaliditetom koje su učinile toliko toga, bore se i uspješno prevladavaju prepreke i predrasude. Smatram da sam svojim radom pokazala da smo stručni u onome za šta smo se školovali, a ne da se pojedinci fokusiraju samo na naš invaliditet, misleći da mi ne možemo odraditi nešto zbog fizičkih ograničenja. Kao žena sa invaliditetom, često sam se susretala dvostrukom diskriminacijom: na osnovu pola i na osnovu invaliditeta. Često smo posmatrane kroz naš invaliditet, što dovodi do predrasuda i raznih stereotipa, te smo obilježene kao aseksualna bića i nesposobne da budemo žene, majke, partnerice, što je pogrešno mišljenje. Partnerski odnos žene sa invaliditetom, posmatra se kao nešto neobično i nesvakidašnje, te se postavljaju primitivna pitanja. Ponekad nisam imala pravo na emocionalnu ispunjenost u očima moje okoline, uvijek je tu bilo i biće komentara. Neki potiču iz neznanja, neki iz primitivizma, neki iz zlobe i tu konačnog lijeka nema. Povrijedili bi me svi ti neki čudni pogledi, pitanja na koje uzvratim osmijehom, svo to neshvatanje suštine ljudskog u svima nama, ali vremenom očvrsneš. Bez obzira na svakodnevne prepreke, žene sa invaliditetom se ostvaruju kao majke, osnivaju svoje porodice, zaposlene su, aktivistkinje, uspješne su, imaju svoje partnere, koji ih obasipaju svom svojom ljubavlju i pažnjom. To što imam invaliditet, nije prepreka da budem kompletno ljudsko biće koje misli, radi, osjeća, želi i ostvaruje.

Koliko bi edukacija pomogla rješavanju određenih problema?

Najboljii način je da se cijelo društvo edukuje o osobama sa invaliditetom, ali na jedan zdrav i produktivan način sa stavljanjem akcenta na njihove mogućnosti i potencijale. Neafirmativno prikazivanje osoba sa invaliditetom u javnosti, kao bolesnih, zavisnih i jadnih, posmatrajući ih sa sažaljenjem, dovodi do negativne slike o njima. Mi smo ravnopravni članovi društva, te možemo doprinijeti razvoju naše zajednice. Treba nam dati šansu, da pokažemo da smo stručni u onome što radimo i s čim se bavimo. Invaliditet me ne definiše, niti moja dijagnoza. Polazim od onog „See me, not my disability“ Sljedeći korak, pored educiranja, koji bismo svi zajedno trebali napraviti, jeste i širenje pozitivnih priča kako bi se trenutno stanje društva prema osobama sa invaliditetom poboljšalo, svakako i veća podrška medija i javnosti. Godina ima 365 dana, a mnogo bi značilo kada bi se svaki dan na televiziji, radiju, web portalima emitovale emisije, ili filmovi, ili pisali tekstovi posvećene OSI.


Snažniji/e od tišine je inicijativa učesnica Akademije demokratije za mlade žene (Emina Kozica, Šejla Bašić i Nataša Lazukić) nastala u saradnji sa Udruženje “Radost života “ koji ima za cilj doprinijeti osnaživanju, boljem položaju osoba s invaliditetom u društvu i rušenju predrasuda prema društvenim temama.