Romski
U Ukrajini postoji samo nekoliko mjesta koja pružaju utočište ovoj zajednici. Prvo posjećujem one u Lavovu. Koordinatori mole za diskreciju – kao što sam i obećala, ne otkrivam lokaciju, izostavljam detalje, a fotograf smatra da je na temelju fotografija nemoguće identificirati objekte u kojima se LGBTQI + skloništa nalaze.
Dva mjeseca kasnije, u lipnju, nalazim se u pretrpanom vlaku za Chernivtsi, grad udaljen 300 kilometara od Lavova, na granici s Rumunjskom. Tamo, u trećem skloništu, susrećem Sashu i Sofiju. Prije ruske invazije živjeli su u Odesi. Sofia je studirala psihologiju, Sasha je honorarno radila u fast foodu. Došli su u Chernivtsi početkom ožujka. Nedugo kasnije pridružile su im se Sofijina majka i njezina 11-godišnja sestra. “Zajednički život je problematičan”, priznaje Sofia. “Mama je homofob. Objasnila sam joj da je to LGBTQI + sklonište i da joj ništa drugo ne mogu ponuditi. Kad je došla iz Kramatorske, dugo nije mogla naći mjesta, ni s kim nije razgovarala. Tada je ovdje živjelo mnogo drugih ljudi: homoseksualci, lezbijke, trans osobe. Moja mama se tukla i iskaljivala je frustraciju na meni.”
U hostelu za LGBTQI+ osobe u Chernivtsiju teško je ne naletjeti jedno na drugo. To je otvoreni prostor s dva reda madraca uza zidove. “U početku su bile samo ove palete. Spavala sam na Sashi, inače bi mi kičma pukla – prisjeća se Sofia.
Topao je dan u lipnju. Osamnaestogodišnja Sofia još uvijek ima dugu kosu i vedru narav. Umor će doći kasnije: nakon pet mjeseci života u malom prostoru s majkom homofobicom, vlastitih strahova i snova koji se još ne žele ostvariti.
Moram čekati.
“Mama se buni. Jer nitko ne poštuje njena prava kao heteroseksualne osobe. Tvrdi da nas razumije, ali istovremeno je uhvati bijela groznica kad nas vidi kako se ljubimo, dodirujemo i grlimo. Barem se integrirala s ostalim stanovnicima. Jednom sam utrčala kuhinju i što vidim? Moja majka, zadubljena u razgovor, grli gay povjesničara. Nisam mogla vjerovati svojim očima“.
Ukrajina je duboku protiv gay osoba
Ukrajina nikada nije bila raj za LGBTQI+ osobe. Maryna Shevtsova, istraživačica LGBTQI+ prava i ekstremno desnih pokreta u Gruziji i Ukrajini, i Olena Shevchenko, LGBTQI+ aktivistica i voditeljica nevladine organizacije Insight, kažu isto. “LGBTQI + ljude još uvijek nazivaju perverznjacima koji predstavljaju prijetnju” tradicionalnim “obiteljima – a tradicionalna obitelj je srž ukrajinske nacije”, objašnjava Shevchenko prilikom susreta u Lavovu. To je sličan narativ kao u Rusiji.
Slično je i drugdje u svijetu. Zato što “određeni elementi [u antirodnosti] ostaju stalni: uvjerenje da je to prijetnja djeci, obitelji i reprodukciji”, pišu Agnieszka Graff i Elżbieta Korolczuk u tekstu “Tko se boji roda?”. Antidženderizam je stigao čak i do sela u kojem sam odrastao blizu Wrocława. „Na kraju godine predškolci su dobili knjigu „Lijepo smo različiti“. Ali izbio je skandal! O tome su čak pisali i u «Gazeti Wrocławskoj». Pitam kakve su bile reakcije roditelja i kako su predškolci pristupili tome. Očito je došlo do velike isprike i udaranja u prsa. Gledam arhivu Gazete Wrocławske. Pronašao sam članak o knjižici koja sadrži “kontroverzne informacije o interseksualnim, nebinarnim i homoseksualnim parovima koji odgajaju djecu.”Materijal uključuje i psihologinju Bognu Białecku (i autoricu “Katoličkog vodiča”). Navodi da je “problematično i vrlo štetno izgraditi uvjerenje kod tako malog djeteta da može birati spol – nažalost, u tim pitanjima počinje dominirati ideologija”. Rodna ideologija – opsjednutost ultrakonzervativcima i desnim populistima.
„Demokratija“ je samo otvorila problem
U Sovjetskom Savezu nije bilo “ideologije”. “Nije bilo gejeva, nije bilo lezbijki, nije bilo čak ni seksa, tako da nije bilo problema”, kaže mi Ševčenko. “Problemi” su se pojavili kasnije – nakon što je Ukrajina 1991. godine stekla neovisnost. Tijekom posljednja tri desetljeća ukrajinska LGBTQI+ zajednica postupno je postala vidljivija i politički organiziranija. Prva LGBTQI + organizacija službeno je registrirana 1999. godine; u 2013. bilo je gotovo 40 queer nevladinih organizacija.
Ukrajina je ukinula sovjetski zakon koji je kriminalizirao homoseksualnost još 1991., ali tolerancija prema LGBTQI+ osobama u početku nije porasla. U vrijeme neovisnosti – pročitao sam u izvješću queer organizacije Nash Mir Center iz 2013. – „Ukrajina praktički nije imala iskustva s drugim oblicima državnog i društvenog sustava i naslijedila je sve značajke totalitarnog sovjetskog režima, naime nedostatak tradicija vladavine prava, civilnog društva, poštivanja ljudskih i građanskih prava, manjinske tolerancije ili protivljenja”.
Slučajevi uznemiravanja, stigmatizacije i nasilja nad LGBTQI+ osobama u Ukrajini nastavljaju se i danas. U dostupnim izvješćima čitam među ostalim o slučaju iz studenog 2021. kada je tridesetak maskiranih mladića upalo u LGBTQI + friendly bar u Kijevu. Razbijali su namještaj i prozore, goste napadali suzavcem, tukli zaštitare i uzvikivali homofobne parole. U 2021. Naš Svit je zabilježio 131 slučaj diskriminacije i nasilja nad LGBTQI+ osobama. U godinama 2012.-2013. bilo je 50 prijava.
U kratkoj priči Serhiya Nathana, “Vlasnik najboljeg gay kluba”, nasilje se ne događa, ali ono visi u zraku: “Glasine o prvom službenom gay klubu u gradu kružile su nekoliko godina, a različita su imena i adrese naznačeno, a kako nitko nije znao gdje se nalazi, sumnja je pala na sve. Za klub ste najčešće slušali na stadionu, desničarska mladež grada jasno je procijenila nastanak takve institucije i obećala si da će ovaj klub umrijeti zajedno sa svim gayevima koji su se tamo okupljali za svoje, nazovimo ih , zabave ”.
O desničarskoj mladeži i queer strankama u Harkivu čujem iz prve ruke od Vere Chernihine, aktivistice koja je organizirala prvi Marš jednakosti u povijesti grada. Sitna plavuša s tetovažom “kohaû Ukrainu” (“Volim Ukrajinu”) na podlaktici ne boji se ultradesničara: “Mnogo su me puta napadali. Ali ne bojim se. Ako mi netko priđe, kažem da me pusti na miru, jer ću zvati policiju. Čvrsta sam u vezi s tim. Obično uspije. Znate, ukrajinski ultradesničari nisu baš jaki momci. Prije su to dječaci koji žele nekoga pretući ili prestrašiti iz zabave. Zapravo me se boje. Jer znam se braniti. Kako se pozvati na zakon koji će me zaštititi. Kako napisati žalbu”.
Ali 2019. se bojala. Vidim to u izvješćima ukrajinske internetske televizije Hromadske.tv. Materijal pod naslovom “Wira (ili Wera), Hope (njezina sestra blizanka) i Miłość” prikazuje backstage priprema za prvi marš u Harkovu, paradu i evakuaciju sudionika s događaja. Sestre su se uspjele sakriti na selu, nisu ozlijeđene. Ali mnogi su ljudi pretučeni – na ekranu Vera pregledava video zapise na internetu i gubi razum.
Ukrajinska LGBTQI+ zajednica pokušava organizirati parade od 2012. – tada su ih organizatori otkazali jer su se bojali za njihovu sigurnost. Godinu dana kasnije 50 ljudi marširalo je ulicama Kijeva pod zaštitom 1500 policajaca. Nasilja nije bilo, no sudionici su tijekom evakuacije mnogo puta morali mijenjati prijevozna sredstva kako bi izbjegli sukob s ljudima koji su prosvjedovali protiv marša. Zastave duginih boja pojavile su se i tijekom prosvjeda Euromaidana – 11. siječnja 2014. održana je gay parada u središtu Kijeva.
Od 2014, više slobode za LGBTQI+ zajednicu, ali…
Revolucija dostojanstva, koja je okončala prorusku vladavinu bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča, također je važna prekretnica za queer zajednicu u Ukrajini. Pitanje LGBTQI+ prava konačno je dospjelo na dnevni red vlade – kao nužan uvjet za integraciju u Europsku uniju. U 2015. parlament je uveo prvu promjenu zakona o LGBTQI + osobama u povijesti nezavisne Ukrajine – izmijenjeni Zakon o radu dao je svim zaposlenicima jednaka prava, bez obzira na seksualnu orijentaciju ili rodni identitet.
No promjene su ostale samo na papiru. Stvarnost je bila mnogo manje ružičasta – kao rezultat nacionalnog buma nakon Euromaidana, stavovi javnosti prema LGBTQI+ osobama su se pogoršali. Desničarske skupine, koje su zbog svoje aktivne uloge u Revoluciji dostojanstva mogle računati na podršku velikog dijela društva, počele su promovirati viziju ukrajinske nacije utemeljenu na tradicionalnim, konzervativnim vrijednostima. LGBTQI+ osobe predstavljene su kao prijetnja ukrajinskom identitetu. Rat u Donbasu i aneksija Krima produbili su te tendencije. Nacionalističke skupine poticale su mržnju prema predstavnicima manjina – kao nenormalnim osobama.
*
“Što onda? neću imati unuke? To je moja mama rekla o tome!”. Sofia prasne u smijeh. “I bila sam pod stresom da bi to bila tragedija. Jer joj u početku nešto kod Sashe nije odgovaralo. Uvjeravala sam je da je dječak. Rekla sam da je sigurno nešto pogriješila – jer je sugerirala da je Sasha djevojčica. I nije odobravala moje prethodne veze s curama. Tek kasnije sam objasnila što znači transrodnost. I sama je bijesno guglala. Pa, ona razumije. Sada trči za Sashom i brani mu da puši i pije. “Ako uzimaš hormone, moraš se brinuti o sebi. Znam to, pročitala sam na internetu»” – ruga se Sofija majci.
Sofijina mama zna – više-manje – da njena kći pripada LGBTQI+ zajednici. Ali ona ne zna da je Sofia poliamorna. “Ovo sam nedavna otkrila. Sve u svemu, zahvaljujući Sashi, shvatila sam da nije loše voljeti više ljudi u isto vrijeme. Za sada se neću petljati s drugim ljudima jer je Sasha monogamna. On je sada moj glavni partner – tako sam odlučila.
Sofia je također odlučila pričekati oca da izađe. Ostao je u Kramatorseku, čuva farmu. “Ovo nije pravo vrijeme za takva priznanja, pogotovo telefonom. Grad je pod stalnom vatrom. Tata ima dovoljno stresa. Neću mu to još dodati.
Trebalo je biti drugačije – Sofia je planirala doći u Kramatorsk sa Sashom, upoznati partnericu s ocem i zajedno razgovarati za stolom. Mirno. “Ali invazija je počela.”
*
A s time i militarizacija društva – to tradicionalne rodne uloge čini važnijima. “Od muškaraca se očekuje da stanu u odbranu zemlje, a od žena se očekuje da napuste zemlju kako bi zaštitile sebe i svoju djecu. Svatko tko odstupi od ove norme može se suočiti s isključenjem i diskriminacijom u društvu zasićenom adrenalinom,” objašnjava Szewcowa.
Zato su posebna skloništa za LGBTQI+ osobe tako važna, naglašava Shevchenko. “U skloništima dostupnim svim prognanicima ne postoje pravila koja bi štitila LGBTQI+ osobe od stigme i nasilja. Osim toga, trans osobe, primjerice, imaju specifične potrebe: potrebni su im hormoni, a ponekad i pravna ili psihološka podrška. Opća skloništa ne pružaju takvu pomoć “, objašnjava aktivistica. Ševčenkova organizacija, Insight, sada vodi dva hostela: u Lavovu i Černivcima. Ranije, 2014.–2019., također su nudili pomoć LGBTQI+ osobama koje su uspjele napustiti okupirana područja Donbasa i Krima i tako izbjeći progon od strane ruskih okupatora.
Rat povećava mržnju. Ševčenko je to doživjela na teži način. Sastajemo se 10 dana nakon što je napadnuta biber-sprejom u ulici Lavov tijekom istovara humanitarne pomoći. “Napadači su postali agresivniji. Osjećaju se nekažnjenima. Uostalom, svi su zaokupljeni ratom – kaže.
LGBTQI+ zajednica ne boji se samo nasilja od strane Ukrajinaca i Ukrajinki, nego najviše od strane Rusa. “Znamo priče iz Donbasa i Krima – znamo da su LGBTQI+ ljudi mučeni, zastrašivani pa čak i ubijani”, ističe Ševčenko. Neke zbog straha toliko po svaku cijenu pokušavaju napustiti zemlju. 29-godišnji Stanisław, odvjetnik iz Kharkiva, pokušao je sve: obratio se za pomoć raznim LGBTQI+ organizacijama u inozemstvu, pisao je političarima i veleposlanstvima. Čak je zatražio i vizu za Veliku Britaniju gdje živi njegova partnerica. Male su šanse. U Ukrajini je na snazi ratno stanje, muškarcima u dobi za regrutiranje zabranjeno je napuštanje zemlje (uz nekoliko iznimaka). Stanislavu preostaje samo put kroz planine ili preko Krima i Rusije. “Obje opcije su super opasne. Što ako me Rusi ubiju?”
“Ruska okupacija bila bi katastrofa za LGBTQI+ pokret”, kaže Černihina. “Količina rada koju smo uložili u borbu za svoja prava bila bi uzaludna. Prije rata smo radili s policajcima i policajkama, prevodili smo i obučavali se. Susreo sam se mnogo puta i s predstavnicima Europske unije. Mogli ste vidjeti promjene. Na parade je dolazilo sve više ljudi. 2015. godine u Kijevu je bilo 300 ljudi. A lani je bilo 8-9 tisuća. U Harkovu – 3.000 ”.
Diskriminacija u ratu jača
Neki stručnjaci strahuju da su napori koje su ukrajinske nevladine organizace uložile u emancipaciju LGBTQI+ osoba uglavnom otkazani. Već u svibnju, na konferenciji povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije, Victor Madrigal-Borloz, UN-ov stručnjak za područje seksualne orijentacije i rodnog identiteta, govorio je o diskriminaciji trans žena tijekom evakuacije iz napadnutih područja – Nisu smjeli ući u vlakove.
Shevtsova je također čula za te incidente. Ipak, ona ostaje puna nade. Po njezinu mišljenju, poslijeratno ukrajinsko društvo bit će tolerantnije. “Milijuni Ukrajinaca i Ukrajinki sada žive na različitim mjestima u Europi. Dolaze u kontakt s različitim kulturama. Nadamo se da će ovo neke ljude otvoriti prema različitosti.”
Istraživanje nevladine udruge „Centar Naš je svijet“ o odnosu Ukrajinaca i Ukrajinki prema duginoj zajednici provedeno u svibnju ove godine već govori o porastu tolerancije. U 2016. samo 3% ispitanika izjasnilo se pozitivno o LGBTQI+ osobama, u 2022. gotovo 13%. Smanjio se i postotak osoba s negativnim stavovima prema LGBTQI+ – sa 60% na 38%. “Može se samo nagađati što je uzrok tako brzog napretka”, stoji na web stranici organizacije. “Možda ruska invazija, izvedena pod parolama obrane “tradicionalnih vrijednosti”, borbe protiv “gay parada” i europskog izbora našeg naroda. Ukrajinci su jasno vidjeli što nam donosi Ruski svijet i tko su nam pravi prijatelji i saveznici.
Sviatoslav Sheremet, LGBTQI + aktivist koji je teško pretučen tijekom prve gay pridea 2012., vjeruje da će “rat pomoći LGBTQI + zajednici u Ukrajini.” Šeremet već dugo lobira u parlamentu za jednaka prava LGBTQI+ osoba. Kao i ostatak zajednice, uvjeren je da će članstvo u Europskoj uniji poboljšati položaj queer osoba u Ukrajini.
Zelenski razočaranje za LGBTQI zajednicu
Međutim, do sada Europska unija nije bila dovoljno zahtjevna prema ukrajinskoj vladi, kaže Shevtsova u članku iz 2020. godine Fighting «Gayropa». Iako je EU još 2015. pozvala ukrajinsku vladu da se bori protiv porasta netolerancije, uključujući homofobiju, i da kazni zločine iz mržnje, ukrajinski kazneni zakon još nije izmijenjen. Iako je Vlada još prošle godine pripremila prijedlog izmjena, oporba Crkve i vjerskog lobija u Saboru učinkovito sprječava njihovu provedbu.
Čak su i neki konzervativni političari iz proeuropske stranke Zelenskog „Sluga naroda“ protiv jednakosti LGBTQI+ osoba i brane “tradicionalne” obiteljske vrijednosti. Godine 2020. saborski zastupnik Heorhiy Mazurashu i zastupnica Olena Lys predložili su nacrt zakona “o borbi protiv propagande homoseksualnosti i transrodnosti”. Iznenađujuće sličan homofobnom zakonu uvedenom 2013. u Rusiji (ovaj zakon zabranjuje informiranje djece i mladih o životu LGBTQI + ljudi – unutar pet godina od donošenja, broj zločina iz mržnje protiv LGBTIQ + osoba se udvostručio, a stotine LGBTI + osoba je ubijeno). Branitelji ljudskih prava, LGBTQI+ aktivisti i aktivistice te povjerenik za ljudska prava Vrhovnog vijeća osudili su dokument. Predsjednik – ne!.
Pokazalo se da je Zelenskiy veliko razočaranje za LGBTQI+ zajednicu – nikada nije zauzeo jasan stav o pravima LGBTQI+ osoba. Prošlog srpnja LGBTQI+ aktivisti i aktivistice čak su organizirali rejv ispred njegova ureda. Zahtijevali su donošenje zakona o zaštiti od zločina iz mržnje protiv LGBTQ+ osoba i pokretanje istraga o napadima na zajednicu, poput homofobne policijske racije u gay noćnom klubu Dnjepar 2019. Prema riječima svjedoka incidenta, policajci su mušterije i osoblje natjerali da leže na podu tri sata. Otvarali su prozore, iako je temperatura bila niža od pet Celzijevih stupnjeva, izvikujući homofobne uvrede i šaleći se na račun seksualne orijentacije.
Skeptični, ali nastavljaju svoju borbu
LGBTQI+ aktivisti, uključujući Ševčenka, i dalje su skeptični prema nedavnim obećanjima o uvođenju bračne jednakosti. “Godinama smo čekali bilo kakvu promjenu zakona. Računali smo na više detalja od Zełeńskog. Predsjednik se ograničio na to da svi trebaju imati ista prava. I to je to. Nije učinio ništa više od ovog jadnog generala.”
Unatoč poteškoćama, LGBTQI+ zajednica nastavlja borbu. I onaj za LGBTQI + prava i onaj sprijeda. Prema anketi Nash Svita u svibnju, gotovo 66% intervjuiranih ima pozitivno mišljenje o sudjelovanju LGBTQI+ osoba u obrani zemlje od ruske invazije.
LGBTQI+ ljudi već su se borili u Donbasu, podsjeća Černihina. “Postoji čak i poseban queer bataljun s duginim jednorogom, sudjelovao je u maršu u Kijevu 2019. Ova invazija je važno vrijeme za LGBTQI+ zajednicu: moramo pokazati svoju predanost, postati vidljiviji. Kako se ne bi ponovila situacija iz 2014. godine. Ljudi su tada govorili da nemamo pravo govoriti jer nismo bili u Majdanu. Naravno da jesmo. Bili smo samo nevidljivi. I to je bio razlog da nas maltretiraju. Retorika je bila sljedeća: mi smo sudjelovali u ratu, a vi niste, pa nemate prava na prava, jer niste pravi Ukrajinci”.
*
Dvadesetogodišnji Sasha ne može zamisliti svoj život izvan Ukrajine. U Italiji je živjela dvije godine. “Mama me odvela sa 16 godina. Tamo je radila, stvorila sebi život. Uopće nisam htjela ići tamo. Pobunila sam se. Odlučila sam da neću učiti talijanski. Čim sam napunila 18 godina, vratila sam se kući.”
Sasha nikada nije doživila diskriminaciju, iako je odrasla na selu u blizini Termopila: u konzervativnijem zapadnom dijelu Ukrajine. Ali bila je isključena iz svoje rodbine – majka je još uvijek ne prihvaća. “Ne razgovaramo, prekinula sam kontakt i s bratom. On je homofob kao i majka. Koliko mi je trebalo da prihvatim sebe? Osam godina, mislim. Tek nedavno sam odustao od veziva. Sviđalo mi se moje tijelo ovakvo kakvo jest – Sofia mi je puno pomogla. U budućnosti planiram mastektomiju i panhisteroktomiju. Ali još nemam novca za ovo. I nije mi stalo do izgleda. Ja sam Sasha, to je to. Što mi, uostalom, nitko neće pogledati u gaćice”.
Tekst je u originalu objavljen na poljskom portalu dwutygodnik.com a nastao je uz podršku Journalismfund.eu. Prevod sa poljskog Portal UDAR.
