Romski
Evo juče i danas buka oko Pazarića. I, digla se kuka i motika zbog nehumanog pristupa štićenicima u ovoj instituciji. Gore društvene mreže. I slažem se s time da nijedno ljudsko biće ne zaslužuje ovakav tretman, nijedno. Međutim, prije dva-tri mjeseca oglasio se direktor ove institucije ukazujući na lošu situaciju u zavodu, ukazujući na zloupotrebe zbog kojih trpe prvenstveno štićenici, a zatim i zaposleni, jer sa malim brojem ljudi ne mogu da im pruže adekvatnu njegu, tretman. I šta bi ništa … Ne bi halabuke.
A onda jedna političarka, vidi čudne koincidencije, objavi fotografije na međunarodni Dan djeteta, fotografije teške za gledati, narazumljive čovjeku na kojima su štićenici vezani. Pri tome ne navodeći kada su snimljene. I onda se diže buka, strašna graja, užasavanje na to da jedno ljudsko biće može da učini ovako nešto drugome. I džaba tihi glasovi da je nekada kada se sve opcije iscrpe, ovo neophodna mjera da bi se zaštitila sama osoba, ili drugi od ozljeđivanja. Ova mjera je ograničenog trajanja, individualna i krajnja, ali zaista krajnja opcija.
Mada, po fotografijama ne bih rekla da je to u pitanju i da je ovdje u pitanju nemar ili nemogućnost drugog pristupa zbog nedostatka kadra ili… Ovakve mjere su bile do polovine 20-og vijeka (a negdje i duže) svakodnevna praksa u institucijama ovog tipa koja je, hvala bogu, prevaziđena, jer njega je uznapredovala, a pristup postao dostojan čovjeka. No svi upriješe prstom u njegovateljice koje rade sa njima. One su odgovorne, one su krive, one su neljudi. Iz iskustva znam da je većina ovih zaposlenih (naravno uz izuzetke koje ima u svim strukama) posvećena i osjetljiva na potrebe svojih štićenika. Da su zainteresovane za njihovu dobrobit i da često se daju i preko svojih snaga. Da ponekad nemaju dovoljno obuke, dovoljno podrške, da su veoma često u sindromu profesionalnog sagorijevanja. A znaju se koji su profesionalni standardi u ovoj oblasti – pitanje je zašto se ne poštuju? Da se poštuju, vjerovatno ne bi imali ovo što sada imamo.
I niko se ne zapita otkud ta djeca, ta lica u ovim ustanovama. Kakva je to muka motivisala porodicu da se odluči na ovaj korak. Zašto su odustali od svog člana? Da li su se odlučili za to zbog nedostatka podrške sistema, zato što su iscrpili resurse, a pomoći nema? Moje iskustvo u kontaktu sa ovim roditeljima govori da su to najčešće izuzetno posvećeni ljudi, požrtvovani, okrenuti maksimalno svojoj djeci, puni ljubavi, spremni da se daju. Zašto su se odvojili od svog člana porodice?
A zatim zapitajmo se kako se reagovalo kada se čulo za inkluziju? Kada ste saznali da će djeca sa smetnjama u razvoju biti sastavni dio odjeljenja? Šta ste pomislili? Kako reagujete ako se pojavi neki problem u odjeljenju? Kakav vam je stav? Pozivate li ih na rođendane ili idete na njihove? Kontaktirate li sa njihovim roditeljima? Kako pristupate kada ih vidite na ulici, na plaži, u prodavnici? Šta govorite svojoj djeci? Razumi, prihvati, pomozi…ili….?
Zapitajmo se svi kao pojedinci kakvu poruku šaljemo. Kako se osjećaju porodice? Nekako je lakše kada nam nisu na oku jer mi kao društvo volimo da sve sto je drugačije sklonimo od sebe, nekom drugom na brigu, nadajući se da je tako problem riješen. A onda kada isplivaju činjenice onda upiremo prstom i tražimo krivce.
U slučaju Pazarić prst je uprt u pogrešne, u ljude koji su tamo i rade sa onim što imaju i sa čime znaju, šta im se traži. Ne kažem da nisu mogli odbiti, da nisu mogli prijaviti. Svako je odgovaran i može da djeluje, no pitanje je šta bi poslije bilo. Ne pravdam, pokušavam da razumijem. U slučaju Pazarić je zakazao sistem.
I zato je jučerašnja predstava obje strane okrenuta u dnevno političke svrhe, za obračun sa neistomišljenicima, a ne za istinsku pomoć štićenicima i zaposlenim, jer da je tako, ne bi se upiralo prstom u zaposlene, nego bi se tražili odgovorni kroz sistem. Doduše, ona to traži, kao hiljade na društvenim mrežama, ali ovi problemi postoje niz godina i od njih se okreće glava. Mogla je opozicija i ranije da pokrene ova pitanja. Ali se čekao pravi trenutak. A polazna točka odgovornosti sistema treba biti kako je moguće da jedna takva ustanova ima zaposlenih 27 ekonomista (!?), mnogo više nego njegovatelja. Zapošljavanje u državnim ustanovama je ponajmanje po profesionalnim osnovama, odnosno bez ikakve profesionalne logike i potrebe. No, ovdje je mnogo strašnije jer su ispaštala djeca kojima je u startu smanjena mogućnost za dostojan tretman.
Ipak ima koristi od ove priče, skrenuta je pažnja na naše sugrađane sa ovim problemima, na njihov nezavidan položaj, njihove potrebe, na potrebu da imaju život dostojan čovjeka. Nadam se da je ovim pokrenut zamajac promjene, promjene svijesti svih nas i da ćemo nakon ovoga krenuti u susret njihovim potrebama.
Sadržaj komentara odražava lični stav autorice i nije nužno i stav redakcije portala Udar.
(Autorica teksta je Slađana Cvjetković, psihologinja)
