Ljatif Demir: Bez institucija i škola u kojima se uči romski jezik, kultura i književnost, jezik nema budućnost

Dr.sc. Ljatif Demir, studij opće i komparativne književnosti završio je u Skoplju na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ na Univerzitetu „Sv. Kiril i Metodij“. Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, završio je poslijediplomski studij Književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture, gdje je obranio doktorski rad pod naslovom Književni i jezički aspekti kulture Roma Jerlija u Makedoniji  te time sam stekao akademski stupanj doktora znanosti iz znanstvenoga područja humanističkih znanosti. U intervjuu za Udar, Demir je govorio o porijeklu i razvoju romskog jezika, dijalektima i ogromnoj potrebi da se romski jezik izučava institucionalno.

Prije nego što ste postali profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radili ste na više mjesta i svako je direktno, ili indirektno imalo dodirnih tačaka sa romskim jezikom. Kako se odvijao Vaš rad i koliko je to utjecalo na razvitak romanipena i romskog jezika?

Imam radno iskustvo u više institucija u kojima sam radio kao novinar, pročelnik, savjetnik i nastavnik. Od 1992. do 1999. bio sam novinar u romskoj redakciji „Bijandipe“ u Makedonskoj Radio Televiziji (MRTV). Radio sam kao pročelnik romskog kulturnog i obrazovnog centra „Darhia“ u Skopju od 2000. do 2008. god. Godine 2008. bio sam savjetnik za romski jezik i kulturu u Vladi Republike Makedonije, a od 2009. do 2013. u Institutu za razvitak obrazovanja u Republici Makedoniji bio sam savjetnik za nastavu na romskom jeziku. Od 2011. do 2015. akreditirao sam i radio kao lektor na izbornim predmetima Romski jezik 1, Romski jezik 2, Romski jezik 3 i Romski jezik 4 na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ Univerziteta „Sv. Kiril i Metodij“ u Skopju.

Od 2012. radio sam kao vanjski suradnik lektor na izbornim kolegijima Uvod u romski jezik 1 i 2, te Uvod u književnost i kulturu Roma 1 i 2 na Odsjeku za Indologiju i dalekoistočne studije Filozofskoga fakultetu u Zagrebu. Od 2016. radim kao profesor sa punim radnim vremenom na Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije u nastavi iz romskoga jezika, književnosti, povijesti i kulture na novome diplomskom studiju Romistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1996. autor sam niza stručnih i znanstvenih djela, jezičnih priručnika i rječnika za romski jezik.

Kada govorimo o romskom jeziku, uvijek je aktuelno pitanje gdje počivaju izvori romskog jezika i kojoj jezičnoj skupini pripadaju? Imamo li te podatke danas?

-Danas je općepoznato da je romski novo indoarijski jezik. Indoarijski se jezici dijele na staroindoarijske, srednjoindoarijske i novoindoarijske jezike. Tu se rabi pojam “indoarijski jezici”, zato što se indijski jezici dijele na dvije skupine: indoarijske i dravidske jezike, koji međusobno nisu srodni. Dravidski jezici, za razliku od indoarijskih, ne pripadaju indoeuropskoj porodici jezika te stoga ne potječu od sanskrta niti imaju veze sa romskim jezikom. Najstariji indijski tekst su Vede, koje su sastavljene na vedskome sanskrtu i čuvaju se i recitiraju od polovice 2. tisućljeća prije nove ere pa sve do danas.

Sličnost romskoga i hindskoga jezika očita je čak i onima koji nisu upoznati sa poviješću indoarijskih jezika, te i onima koji nisu govornici ni jednoga ni drugoga jezika. Ta očita povezanost  romskoga sa indijskim jezicima navela je filologe na rješavanje pitanja porijekla Roma. Uspoređivanje romskoga jezika sa prakrtima i suvremenim indijskim jezicima dovelo je do zaključka da Romi potječu sa obale rijeke Ganges, koju su napustili vjerojatno prije 3. st. p. n. e., da bi se nastanili na sjeverozapadu indijskoga potkontinenta.

Kaže se da je romski jezik sastavljen od mnogo varijeteta. Možemo li to preciznije pojasniti?

-Rasprave o romskoj jezičnoj raslojenosti nisu nikad prestale. O tome se raspravljalo i u 19. i u 20. stoljeću. O romskom se jeziku uvijek raspravljalo kao o jeziku koji se različito govori i različito piše u ovisnosti od govornika, okolnosti, nazivima njihovih grupa, vrijemena i mjesta u kojem su Romi obitavali, odnosno ovisno o njihovim specifičnim društvenim uvjetima u kojima se taj jezik upotrebljavao. Svaka od ovih različitih varijacija u kojoj se romski jezik pojavljivao nazivala se romskim varijetetom.

Dakle, varijeteti su se smatrali jedinstvenim oblicima u kojima se romski jezik pojavljivao i oni su bili konstrukt koji je smatrao da je najbliži empirijskoj stvarnosti romskoga jezika. I Romi i neromski lingvisti, često daju dvosmisleno tumačenje da romski jezik kao jezik ima između 25 i 100 varijanata nedokazanim i neosnovanim tvrdnjama i bez proučavanja djela koja bi obuhvatila sinkronijsku stvarnost u romskim jezičkim zajednicima.  Zato danas se govori o gurbetskom, džambaskom, lejaškom, tamarskom, arlijskom, kalderaškom, lovarskom ili drugom varijetetu, a postoje čak i slučajevi kad se neromski jezik predstavlja kao romski jezik (primjer sa bajaškim, dijalektom rumunjskog jezika, kojeg neromski lingvisti, čak i profesori nazivaju bajaškim romskim jezikom). Ovde moramo definirati da Bajaši govore rumunjskim, a ne romskim jezikom. Jedini romski jezik za sve Rome u svijetu je romani čhib.

Pogledamo li te elemente iz drukčijeg kuta, možemo vidjeti podjelu i dinamiku romskog jezika na više “stratuma” i grupirati dijalekte u dva “nadjezika’ koje možemo označiti slovima O/U i E, a ne samo kao skupine različitih dijalekata koji se javljaju jedan pored drugog. O tome profesor Rajko Đurić navodi da romski istraživači najčešće romski jezik dijele na non-Vlax i Vlax varijetete ili na sjeverne i južne varijetete. Obično se dijeli na vlašku i nevlašku grupu, to jest zavisno od toga na kojem su govornom području Romi duže boravili. U vlašku grupu ulaze gurbetski, lejaški, kalderaški, lovarski i još neki dijalekt, a u nevlašku ulaze dijalekti tursko-grčkih Roma, kao što je arlijski dijalekt.

Ako govorimo o razlikama između te dvije velike skupine onda možemo reći da: pokušaji klasifikacije dijalekata romani više su se oslanjali na geografiju nego na lingvistiku. Ta konstatacija je jednaka sa mišljenjem da najstariji jezički sloj dijalekata romani je onaj koji zadržava završetke –ni (pani – voda), ili završetak glagola u prošlom vremenu u prvom licu jednine –um ili -om i sačuvane afrikativne suglasnike u romskom jeziku.  

Dalje, na osnovu rezultata dijalektometrijskih mjerenja uz pomoć standardnog spiska riječi, dokazuje se da udaljenost među govorima Roma od Balkana do Karpata jeste, predstavljena u vrijednostima, udaljenost među dijalektima jednog jezika, a ne udaljenost između raznih jezika. Nejednakost u obliku romskih govora čine neke leksičke i fonetske razlike, prouzrokovane uglavnom usled uticaja jezika sredine među kojima gravitiraju Romi. Prema ovome mi možemo zaključiti da romski jezik ima manje dijalekata nego neki drugi jezici koje znamo ili jezici koji su nam u okruženju.

Što je sa posuđenicama u romskom jeziku?

-Kao i svi drugi narodi i Romi su uzeli posuđenice iz unutarjezičnih i izvanjezičnih razloga.
Posuđenice su njima bile potrebne kad romski jezik nije imao vlastitih riječi za imenovanje pojedinoga termina ili kada nije odgovarao u potpunosti značenjskim najbližim romskim leksemima. Geografski dodir sa drugim jezičnim područjima, kao i političke, kulturne i ekonomske veze Roma sa govornicima različitih jezika od romskog jezika su glavni razlog za izvanjezične posuđenice u romskom jeziku. Navest ću primjere o izravnom ili posrednom posuđivanju u romskom jeziku. Recimo izravno je kad Romi uzimaju tursku riječ boya i kažu boja. Znamo svi što je boja. Inače romska riječ za boju je rang ili renk. Ali utjecaj sredine je svoje već napravio.

Od jezika koji su nam bili bliski i u kojima smo mi živjeli uzeli smo i posredne posuđenice. Recimo: makedonski jezik je preuzeo od francuskog riječ contrôle i pretvorio je u kontrola. Tako su i Romi koji su živjeli u Makedoniji uzeli riječ kontrola. Ali su zaboravili svoju riječ za kontrolu koja je dikhljaripe. Jezično posuđivanje je normalno u svakom jeziku, ali samo za Rome se govori da su narod koji je uzeo najviše posuđenica u svom jeziku. O ovom procesu možda će se još i govoriti u narednim dvadesetak godina.

Imaju li Romi dovoljno povjerenja u svoj jezik?

-Bolje je upitati: odakle je Romima nepovjerenje u svom jeziku, ili, koji je to zadatak koji nisu ispunili znanstvenici da poboljšaju amaterske teorije običnog Roma “entuzijasta” (govornika romskog jezika) koji im je pomagao u istraživanjima i postavljanju zaključaka da postoje između 25 i 100 varijeteta u romskom jeziku?

Morali su im objasniti nekoliko veoma bitnih-četiri kriterija-koji govore o četiri klase varijeteta. Ta četiri glavna izvanjezična kriterija su oni koji omogućuju opis i lokalizaciju varijeteta u romskom jeziku shvaćen kao prostor varijeteta: vrijeme, prostor, društveni sloj/društveno-kulturna sredina i situacija. O toj povezanosti horizontalne (prostorne) i vertikalne (društvene) raslojenosti romskog jezika upućuje i termin socijalni dijalekti. Naime, svi su romski dijalekti i regionalni i socijalni, romski se govornici identificiraju kao stanovnici određenoga područja, ali i kao pripadnici određene društvene klase, dobne ili romske skupine (kalderaši, lovari, tamari, arlije, gurbeti i sl.).

Teorijski, varijeteti koji u početku i u osnovi predstavljaju divergentno geografsko podrijetlo jesu romski dijalekti. Navest ću primjer koji daje Nikola Rašić, neromski lingvist koji možda najpravilnije shvaća probleme u romskom jeziku. On kad govori o Romima, kroz primjer Gurbeta (gurbet je reč turskog porekla i znači skitnica. To je onaj čovek koji živi nomadskim životom, pod čergom. U prenesenom smislu, može da znači i pečalba i tuđina), govori sljedeće: znanstvenici Gurbetima zovu sve one koji (prema njima) govore gurbetski. Ljudi na koje se to odnosi nekada se i sami tako nazivaju, ali najčešće nemaju pojma da ih netko u književnosti smatra Gurbetima.

U etničkom smislu, svi se oni nazivaju Romima i svoj jezik zovu romski, uostalom kao i Arlije i Lovari. U određenim kontekstima relevantno je, naravno, i ime subetničke skupine jednako kao što osoba iz Zadra može biti istodobno Hrvat i Dalmatinac, ili pak Arbanas, Vlaj, Bodul i slično. Nema kod Roma ničeg što i drugim narodima ne bi bilo poznato, odnosno Romi su narod na jednak način kao i drugi narodi i etničke skupine.

Ako ovo malo pažljivije pogledamo, povjerenje u svoj maternji jezik, ne postiže se bez institucija. I stalno to pitam svoje kolege, prijatelje i sve one koji pokušavaju raditi na romskom jeziku: Koliko institucija danas imaju Romi koje brinu o romskom jeziku u Europi i koliko Roma rade na napretku romskog jezika? Jezik i kultura Roma bez institucija i škola u kojima se uči romski jezik, kultura i književnost nema veliku budućnost.

Zato je danas Zagreb centar svih jezičnih zbivanja Roma u Europi i jedan je od malobrojnih gradova gdje se izučava taj jezik. Nadam se da će naš pozitivan primjer biti poticaj za sve ostale europske zemlje.

I za kraj, objasnite nam razliku, ili istoznačnost shvaćanja riječi Cigan i Rom?

Ako se pod jednim narodom, kao što su Romi, podrazumijeva skupina muškaraca, žena i djece sa zajedničkim jezikom (romani čhib) i kulturom i istim rasnim porijeklom, koji se nedvojbeno razlikuje od susjednih grupa, Romi su odavno bili i jesu narod. Oni sami među sobom se nazivaju Rom, Manuš ili Sinto. Zato smatramo da je značenje koje se pridaje riječi Cigan jedan semantički problem iza kojeg ne stoje sami Romi.

To ime Cigan [većina znanstvnika danas prihvaća naziv Cigani kao izvedenicu od Athinganoi, Atcingani ili Atcinkani (grč. Atsinganoi a lat. Acinganus ), ali često imaju različita mišljenja o porijeklu toga naziva, koji je označavao pojam nedodirljivii] (ili skorije jedno od mnogih imena) njima su dali drugi. Ono ime što vam daju drugi, a vi se tako ne nazivate je kompletna diskriminacija vas kao osobe, kao skupinu ili još cjelovitije kao narod. Ono što je zaista žalosno je da taj semantički problem daje Romima jedan još lošiji izraz u društvu, a to je izraz stranac. Ciganin je stranac, nečovjek, odbačen i nevidljiv u jednom društvu.  Sa tim imenom “cigani” Romima se dešavaju zaista loši procesi u povijesti. Proces otuđenja Roma odvijao se stalno, bez obzira na vrijeme i prostor.

Bili su dio neintegrirane stvarnosti i ostali su nedostižni, nedodirljivi i neprimjetni. Zbog toga žive u uvjerenju da kao stranci ne mogu prelomiti tu barijeru stranosti, da nisu sposobni smanjiti distancu između sebe i neroma i odustali su od stvaranja mogućnosti za promjene i uključivanje u konkretniji život zajednice. Romi koji su željeli odustati od vlastite posebnosti i drugosti prepustili su se asimilativnim procesima i akulturaciji. Međutim, i pored toga što je većina njih odustala od romske (vlastite) posebnosti, oni su i dalje ostali ljudi prema kojima postoji oblik ksenofobične diskreditacije ili su pak građani koji su lišeni građanskih prava.

Odnosom prema Romima, sama Europa je postala centar dubokog kulturnog, političkog i identitetskog jaza između Roma i neroma i između Roma i Roma. Slika koja se stvorila o Romima izvršila je funkciju svojevrsnih matrica za „spoznajne klišeje“ o njima i dovela je do izolacije i ekskluzije Roma. Ta slika neroma napravila je tu istu matricu odnosa i između samih Roma i produbila je njihovu unutarnju stratifikaciju. Stoga, kad bismo slijedili teoriju identiteta stranca (cigana-ciganina) prema definiciji koju daje Julija Kristeva, možemo u pravom smislu vidjeti Rome i u prošlosti i u sadašnjosti. Kristeva na sljedeći način definira egzistencijalni identitet stranca: Ne pripada nijednom mjestu, nijednom vremenu, nijednoj ljubavi… Ime Rom za Rome je zrcalo i… treba nam to zrcalo da bi se sami vidjeli i da svima kažemo što smo vidjeli kad smo se sami vidjeli!

(portal-udar.net)