Romski
Često vidimo Rome da ulici da prose – dijete, majka sa novorođenčetom ili baka. Neko ih osuđuje, neko otjera, a neko im i pruži po koji sitniš. Ali rijetko ko da se zapita zašto je neko na ulici sa ispruženom rukom, bilo da je kiša, snijeg ili vreli ljetni dani.
Nevenka Aljić sa Opštine Vukosavlje započinje svoj razgovor riječima – „ja prosim da preživimo djeca i ja“. Nevenka ima 58 godina, naizgled samo jedna starija žena. Majka je sedmoro djece i baka osamnaestoro unučadi.
Rođena je u Hrvatskoj kao sedmo i najmlađe dijete. Otac joj je bio Rom porijeklom iz Rumunije, a majka Njemica, koja je zbog ljubavi prema njenom ocu doselila se u Hrvatsku. Sa očima punih suza govori kako joj je majka bila obrazovana žena, govorila je Njemački, Mađarski i Hrvatski jezik. Na pitanje da li je išla u školu, samo odmahne rukom i kaže kako otac nije dozvolio. Kada je imala 10 godina otkrivena joj je epilepsija i od toga dana ona ne može bez ljekova, a to je, zbog neadekvatne pomoći, i smanjilo mogućnost njene integracije u društvo.
Kao i njenu majku, i nju je ljubav dovela u Bosnu i Hercegovinu, u jednu malu opštinu, Vukosavlje. Sa nepunih 17 godina upoznala je svog supruga, stavila svoj život u jednu putnu torbu i napustila svoje rodno mjesto. Voljeli su se svih 34 godine braka. Bilo je i uspona i padova, ali kako kaže Nevenka dok drži svoje unuče u naručju, sve je bilo lakše dok je muž bio živ.
Prije sedam godina njen suprug je preminuo, a uz nju je ostalo dvoje maloljetne djece za koje je morala sama da se brine.
„Ostala djeca su imala svoje porodice, i oni su se borili sa siromaštvom. Od kad im je otac umro, nisu mi mogli pomoći“, govori Nevenka te dodaje da je pored nužnih potrepština za maloljetnu djecu, morala i sebi lijekove da obezbjedi koji su za nju skupi, a bez njih ne može.
Živi sa djecom u jednoj sobi gdje možemo vidjeti samo krevet i šporet za koji nema drva da bi se ugrijala. Na sredini sobe je jedan kabal na koji je priključena sijalica. Kako kaže, to joj je struja koju posuđuje od komšija i za to im mjesečno plaća 50 KM.
Da bi sve to obezbijedila Nevenka je prinuđena da prosi, jer niko je bez škole i sa tim godinama ne želi zaposliti.
„Nemam drva, nemam šta da jedem niti da dam djeci, ljekovi su skupi, a i struju moram da plaćam. Snalazim se kako znam“, riječi su žene koju život nije štedio.
Često spominje supruga i govori kako to nije morala da radi dok je on bio živ. Sada je svi znaju kao prosjakinju. Nevenku najviše možemo sresti da prosi u okolnim opštinama, ali i gradovima koji su prilično udaljeni, kako ne bi sramotila djecu i obezbijedila im bar na taj način život bez ismijavanja okoline.
Da je Nevenka samo jedna skromna žena dokazala je kada smo je pitali šta bi željela da joj se obezbijedi? Odgovorila je – „Jednu bundu da se ne smrznem i nekakav najlon da mi snjeg ne napada u sobu“.
Pre nego što sljedeći put otjerate prosjaka od sebe, razmislite kakav je to život ga natjerao da prosi. Ovim ljudima treba pomoći i lično i institucionalno kroz socijalne akcije. Ali što je najvažnije, trebaju se obezbijediti sredstava da im se djeca školuju. Jer i Nevenkin primjer je pokazao da je bez škole strašna budućnost.
