Romski
Elvedina Imširović je mlada Romkinja iz Doboja i pohađa drugi razred Srednje trgovačke škole. U njenoj porodici je bila rjetkost da neko krene, a kamoli da završi srednju školu. Elvedina je tako jedina u porodici koja je pohađala srednju školu. Ona ima i starijeg brata, ali kako kaže, iz nekog razloga, nije želio da ide u školu…
Kada govorimo o školovanju, veliki broj Roma i Romkinja napušta školovanje zbog nedostatka novca, a nije rijetkost da razlog bude diskriminacije i nasilja koje trpe u školskim klupama. Nakon napuštanja škole, činjenica je da im se znatno smanjuje šansa za mogućnost zaposlenja koji bi obezbijedio dostojanstven život. Naša sagovornica, na sreću, nije imala nijedan problem koji bi je omeo u školovanju.
–Ja sam bjele puti. Razlikujem se od drugih Romkinja iz svog okruženja. Možda je to razlog zašto nikada nisam imala problem u školi, niti od strane učenika niti od strane profesora – govori Elvedina.
Kaže i kako su se njeni roditelji puno trudili da joj omuguće da se školuje.
–Oni su mi najveća podrška u ostvarenju sna i bez njih ne bih bila ovdje gdje sam sada – govori Elvedina.
Elvedina je i stipendistkinja, već drugu godinu za redom, od strane Udruženja Obrazovanje gradi BiH, koje između ostalog stipendira srednjoškolce i studente koji dolaze iz romske zajednice.
–Nadam se da ću kada završim srednjuškolu, pronaći posao u struci i odužiti se svojim roditeljima za ono što su mi priuštili -rekla je Elvedina.
MALO DRUGAČIJE PRIČE
Svakoj mladoj osobi je potrebna podrška i pomoć roditelja. Ali, šta ako roditelji ne znaju kako pomoći svom djetetu?
Naša druga sagovornica u ovoj priči je svjedokinja čija životna priča na najbolji način opisuje riječ „sreća“.
Ovdje govorimo o Aniti Aljić iz Vukosavlja. Odrastala je u siromašnijoj, višečlanoj porodici. Imala je samo 13 godina, bila je učenica sedmog razreda osnovne škole kada su njeni roditelji spakovali kofere, ispisali je iz škole i uzeli kartu u jednom smjeru za Njemačku. Nisu više imali drugog načina da prehrane porodicu. Morali su da se snađu.
–Skupili su sav novac. Spakovali se i poveli su nas u Njemačku. Upisali su me tamo u školu, gdje sam išla narednih devet mjeseci – prisjeća se Anita.
Prvi put sa diskriminacijom se susrela upravo tamo. Učenici iz drugih odjeljenja su je vređali jer je Romkinja. Roditeljima to nije govorila, pa je sama išla direktoru i pedagogu te im objasnila situaciju u kojoj se našla, a direktor je odmah reagovao i kaznio te učenike.
–Taman kada sam se privikla na novo okruženje i našla neke prijatelje, morali smo da se vratimo nazad. Nismo više mogli da boravimo u Njemačkoj. Stigla je odluka da se moramo vratiti u BiH – govori Anita.
Nakon toga, onda se više nije vraćala u školu. Kada je imala 16 godina, Anita se udala i kako kaže, sada je sretna. Iako je njena porodica siromašna, iz njenog osmjeha i sjaja u očima, izvire neka nada. Ona i njen suprug sagradili su kuću. Vrijedno radi, ne stideći se nikakvog posla kako bi sakupili dovoljno novca da uvedu vodu i struju. Noć provode uz jednu svjeću, a kada treba kupanje, odu kod Anitinih roditelja koji žive nedaleko od njihove kuće.
„Nemamo ništa, pogotovo sada kada ne možemo nikako da zaradimo. Ljudi nas često i tjeraju kada skupljamo sirovine, ali, mi se trudimo.“
Pored svojih problema, Anita nađe vremena i da pomogne svojoj zajednici. Često apeluje putem društvenih mreža da se pomogne njenim komšijama kojima je pomoć potrebna.
–Moja najveća želja je da moj muž i ja imamo struju i vodu u našoj kući i da normalno živimo. Takođe, želim da pomognem i da promjenim svoju zajednicu i da učinim nešto za ljude koji žive tu – poručila je Anita.
(portal-udar.net)
