Malobrojna romska zajednica u Banjaluci živi u izuzetno teškim uslovima

U Banjaluci prije posljednjeg rata živjelo je oko pet stotina Roma dok se danas taj broj sveo ne jedva stotinjak koji žive u veoma nepovoljnim uslovima. Težak život natjerao je Rome da u sve većem broju svake godine odlaze iz Banjaluke, uglavnom u zemlje zapadne Evrope u potrazi za boljim životom.

Ono malo Roma što ih je ostalo u Banjaluci teško živi. Nezaposlenost je njihov najveći problem. U razgovoru Udara sa njima, kažu da žive uglavnom od nadničarenja ili sakupljanja i prodaje sekundarnih sirovina što je nedovoljno za pristojan život dostojan čovjeka.

Šaćir Osmanović, prvi poslijeratni predsjednik Udruženja Roma u Banjaluci koji sa porodicom živi u naselju Veseli brijeg, kaže da Romi u Banjaluci izuzetno teško žive kao i on sam i njegova porodica. On je nezaposlen, iako je prije posljednjeg rata radio u komunalnom preduzeću ”Čistoća”. Kao dijete išao je u osnovnu školu, a nakon toga radio je kod privatnika, zatim se zaposlio u tom preduzeću za održavanje gradske čistoće. Usljed ratnih okolnosti ostao je bez  posla, i od tada se bavi sakupljanjem sekundarnih sirovina.

I danas u šestoj deceniji svoga života, nema zaposlenja, sakuplja sekundarne sirovine i prodaje. Kaže da to nije nimalo lako raditi, posebno u uslovima pandemije korona virusa. Ipak, tako zaradjuje nešto novca i od toga prehranjuje porodicu. I dok smo razgovarali sa njim spremao se da ide na obližnje gradilište da sakuplja ostatke daske i drveta, koji  će mu poslužiti za orgijev tokom zime.

”Živimo pretežno od sakupljanja sekundarnih sirovina po kontejnerima i raznim odlagalištima smeća i otpada, primam za sina invalidninu ali to nije dovoljno naravno. Ja sam prije rata bio zaposlen u ’Čistoći’ ali ne primam još penziju jer imam 59 godina, a i kada bi pokušao da je dobijem, od nje ne bilo velike koristi. U  kući sa mnom i suprugom su i dva sina, od koji je jedan sin invalid, kao i kćerka i unuk”, kaže Šaćir. On dodaje da mu ni kćerka nije zaposlena  ističući da nije završila školu. Kaže da je upravo zbog toga išla u organizaciju ” Zdravo da ste” gdje je vršeno opismenjavanje Roma.

„Imam  sina koji moler, završio je školu za to, ali nema posla”, ističe Šaćir Osmanović. Priča da je nekada, u vrijeme kada je on bio dijete na Veselom brijegu živjelo oko hiljadu Roma, a poslije posljednjeg rata bilo je oko 500 ljudi. „Nije se moglo proći ovim ulicama, koje su tada bili uski sokaci, od romske djece, bilo je veselo i puno dječije graje. Danas je na Veseliom brijegu ostalo tek nekoliko romskih porodica sa djecom koje se bore za egzistenciju”, kaže Šaćir.

U vrijeme kada je bio predsjdnik Udruženja Roma, u saradnji sa nadležnim institucijama u ovom neselju asfaltirane su ulice i izgrađena kanalizacija. Sagrađena je stambena zgrada koja je namjenjena  za sedam romskih porodica. U  tom stambenom objektu danas u jednom stanu živi po tri ili četiri romske porodice, jer su stanove dobili kada su djeca bila malena, a oni su danas porasli i zasnovali svoje porodice, ističe Osmanović.

„Danas se ništa ne gradi na Veselom brijegu u romskoj zajednici. Čak naprotiv veliki broj Roma  iselio se, ostale su samo zaključane kuće i nekoliko romskih porodica“, priča sa  sjetom u glasu Šaćir.

Udruženje Roma, koje je bilo aktivno ranijih godina, sada ne radi. Došlo je do odredjenih problema u  ovom Udruženju i rad Udruženja je obustavljen.

”Nadamo se da ćemo uz pomoć nadležnih gadskih i republičkih institucija pokrenuti rad Udruženja Roma u Banjaluci koje bi trebalo da radi na pružanju pomoći Romima zajedno sa nedležnima”, ističe Šaćir Osmanović. ’’Svojeveremeno su Romi na Veselom brijegu imali i svoj dom gdje su se okupljali, imali razne sekcije za omladinu, ali i aktivnosti za sve članove’’, ističe Šaćir Osmanović. Prema njegovim riječima tada je potprdsjednica ovog udruženja bila Šaha Ahemtović, koja je imala dobru saradnju sa gradskim vlastima i mnogo se tih godina radilo na pružanju pomoći romskoj zajednici u Banjaluci. Sad je stanje veoma loše.

”Dobro je bilo kada smo imali Romski dom na Veselom brijegu i to je tada dobro funkcionisalo. Bilo  je raznih sekcija počev od folklora do kik-boksa. Imali smo dosta toga u ponudi. Najviše smo to radili zbog omladine da ne bi otišli stranputicom i počeli konzumirati droge, da ne bi pravili probleme i  zbog toga smo ih okupljali. Nisamo gledali čak ni koje su nacije. Važno je bilo da se svi slažu i dobro su napredovali. Sada se udali i poženili, neki su morali da odu trbuhom za kruhom u inostranstvo. Šaha Ahmetović  je bila moja zamjenica i mislim da smo tada uradili mnogo  za neše Rome. Napravili ovaj asfalt kao i kanalizaciju, priključili smo  i struju porodicama koje je nisu imale” priča Šaćir.

’’Sad Romi nisi više zainteresovani za neke društvene i kulturno-sportske aktivnosti jer bukvalno nemaju od čega da žive i bore za egzistenciju’’ kaže Šaćir Osmanović.

Da Romi u banjalučkom naselju Veseli brijeg teško žive potvrđuje i Melisa Musić.

„Ja ovdje živim sa svekrvom i sa njenih sedmoro djece. Ja imam četvoro djece, peto je na putu Jedna zaova sa dvoje djece, druga zaova isto sa dvoje djece. Teško je, jer nas petnaest članova živimo  u stanu od stotinu  metara kvadratnih.

Melisa se udala u Veseli brijeg i tu je već osam godina.

’’Jedina dobra okolnost je što mi je mi je suprug trenutno zaposlen u autopraoni. Danas je veoma teško dobiti posao tako da nam je bitno da on samo radi i da prima  kakvu – takvu platu. Naša porodica,  četvero djece i nas dvoje živimo od jedne plate. To nije dovoljno, ali nemamo izbora niti nešto bolje“, govori nam Melisa.

Melisa ističe da je u podmakloj trudnoći i da  očekuje i peto dijete. ’’Treba za četvoro djece, od kojih dvoje u septembru  polaze u prvi razred osnovne škole, obezbijediti hranu, odjeću, obuću, kupiti im knjuge, torbe i školski pribor, i onda što  preostane za hranu i račune’’, kaže Melisa Musić. Ona smatra da je najveći problem za Rome na Veselom brijegu nezaposlenost, a potrebno je rješavati i pitanje stanovanja za Rome, U zgradi u kojoj živi sa porodicom, u jednom stanu živi od dvije do tri pa i četiri porodice.

’’Ja bih zamolila gradsku upravu i grad Banjaluku  da nam pomognu da dobijemo stanove i da se organizuje posao za Rome. Moja najveća želja je da ja imam svoj krov nad glavom gdje bih živjela sa svojom djecom a ostalo ćemo nekako rješavati’’ kaže Melisa.

Poruku za nadležne institucije ima i Šaćir Osmanović. On poručuje nadležnim institucijama da treba da povedu više računa o romskoj zajednici u Banjaluci, koja je svakim danom sve malobrojnija, a u kojoj je veliki broj nezposlenih.

”Trebalo bi da se otvoriti neka firma i to državna, koja će zapošljavati sve narode, pa između ostalog i Rome. Imamo veliki broj privatnih firmi, koje zaposle radnika na dva do tri mjesea nakon čega radnik dobija otkaz i to nije rješenje. Trebaju Grad Banjaluka i republičke institucije da pomognu ovom malom broju Roma koji su ostali u Banjaluci. Ja ih pozivam neka dođu u naše naselje na Veseli brijeg  i druga naselja gdje žive Romi u Banjaluci i uvjere se u kakvim uslovima živimo. Mislim da bi to bilo ljudski, osim što je to njihova profesionalna dužnost. Sramota je za sve, i za Grad Banjaluku i republičke instititucije, ali i institucije na nivou BiH da malobrojni Romi u Banjaluci, najvećem gradu Republike Srpske žive u teškim uslovim, bez  zaposlenja, bez adekvatnih uslova za stanovanje”, ističe Šaćir Osmanović nekadašnji predsjednik Udruženja Roma u Banjaluci.