MANJINE I IZBORI – Ususret parlamentarnim izborima u Hrvatskoj

318

Trebaju li nam manjinski zastupnici i zašto?

U hrvatskom parlamentarnom sustavu nacionalne manjine imaju zagarantiranih osam mjesta u Hrvatskom saboru bez obzira koliko glasova njihovi predstavnici dobili. To često izaziva prijepore i kritike posebno kada upravo manjinski zastupnici mogu biti u situaciji da odlučuju o parlamentarnoj većini a to bi moglo biti i poslije aktualnih hrvatskih izbora zakazanih za 17.travnja. No u kritici ovog ustavnog rješenja često nedostaju argumentirane analize položaja nacionalnih manjina i moguće uloge njihovih zastupnika. Ako se i složimo da institut manjinskih zastupnika ima problema i manjkavosti, ključno ostaje pitanje koji su mogući kriteriji potencijalne privremenosti ove institucije kao što je neki dobronamjerni analitičari vide. Zato je nužno, umjesto redukcionističkih pristupa, bar otvoriti suvislu političku raspravu o tome koji su se to uvjeti ispunili, a koji ne, da bi se uloga i funkcija manjinskih zastupnika mogla dovesti u pitanja ili čak politički upokojiti. Do tada manjinska prava u značajnoj mjeri ovise o manjinskim zastupnicima jer većina, pokazuje to i ova izborna kampanja, realno, za njih baš previše i ne haje. Stoga manjinske zastupnike u svakom slučaju ne bi trebalo pežerotivno doživljavati kao jezičak na vagi, trgovačko društvo, ljude kojima cijene vise na ušima itd. već, kada se bude slagala nova većina, kao one koji mogu biti dobar uteg koji će vladajuću garnituru (ma koja bila) potegnuti na pravu stranu kada su u pitanju ne samo manjinska prava nego i neka važna pitanja daljnjeg razvoja hrvatskog društva.

Dugovječni manjinski zastupnici

U najnapetijoj (iako ne nužno i najneizvjesnijoj) utrci za 11. saziv Hrvatskog sabora od 151 mjesta čini se da će najmanje upitni biti onih osam predviđenih za manjinske zastupnike u 12. izbornoj jedinici. Ne samo da je izbornim sustavom od početka 2000-tih (promjene Ustava,  Izbornog zakona i donošenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina) nacionalnim manjinama zagarantirano osam zastupničkih mjesta nego se s priličnom sigurnošću (kao što to primjerice pokazuje analiza prethodnih šest izbornih ciklusa od 2003. do 2020), može  predvidjeti (čim se objave službene kandidature) i saborske zastupnike nacionalnih manjina. Naime, kroz te izbore se pokazalo da pluralizam nema neko veliko uporište unutar manjinskih zajednica te da se ovisno o okolnostima i kandidaturama pobjednici mogu bez većih teškoća predvidjeti. Ipak, nema nikakvog prevelikog razloga manjinskim zajednicama kritički zamjerati nedostatak pluralizma jer, kao što je lucidno primijetio jedan politički analitičar, manjinske zajednice uglavnom dijele opća politička obilježja hrvatskog društva, a jedno od tih je i izraziti nedostatak političkog pluralizma. Odnosno razvijenije demokratske političke kulture i unutar većinskog političkog korpusa (što je u aktualnoj izbornoj kampanji dovedeno do vrhunca).

Primjerice, u najbrojnijoj nacionalnoj manjini – srpskoj od 2003. dominiraju isključivo predstavnici SDSS-a. Također, Veljko Kajtazi, koji uz romsku zastupa još 11 manjih nacionalnih manjina, lovit će svoj peti saborski mandat, slično kao i Vladimir Bilek,  zastupnik češke i slovačke nacionalne manjine. Ne treba posebno ni spominjati Furia Radina, zastupnika talijanske nacionalne manjine, ujedno i najdugovječnijeg hrvatskog saborskog zastupnika u kontinuitetu od 1992. godine, koji je ušao u utrku za svoj 10 mandat. Pritom će dugotrajnost, ponavljanje i obnavljanje manjinskih mandata neki lakonski prokomentirati i kao zadovoljstvo njihove biračke baze onim što i kako ti zastupnici rade, svidjelo se to nekome ili ne.

Prijeporni mandati

Manjinski zastupnički korpus u dva posljednja mandata je čvrst i pouzdan koalicijski partner vladajuće parlamentarne većine predvođene HDZ-om i sigurno je da će i budućnosti igrati značajnu ulogu bez obzira kako će se izborni rezultati posložiti. U upravo raspuštenom 10. sazivu Sabora zastupnici nacionalnih manjina bili su politički faktor i snagu koja po brojnosti nije zaostajala za onim političkim opcijama (Domovinski pokret, Most, Možemo) za koje se pretpostavlja da bi u konstruiranju političkih odnosa u narednom sazivu, uz dvije vodeće stranke – HDZ i SDP, trebali imati važne uloge. Stoga je realno pretpostaviti da će i nakon ovih izbora manjinski zastupnici zajedno, ali možda i pojedinačno, značajno utjecati na sastav buduće parlamentarne većine (i time biti objektom nezadovoljstva parlamentarne manjine). Zato se može očekivati da će se ponovno otvoriti pitanja legitimiteta manjinskih saborskih zastupnika, potom optužbe za političku trgovinu, prodavanje vladajućoj garnituri, etno biznis itd. Kao da je političko trgovanje posebno obilježje manjinskih zastupnika, a ne opća odrednica hrvatske političke scene i u čemu manjinski zastupnici u prosjeku sudjeluju puno manje nego većinski. Ili, kao da bi česta i stupidna optužba za politički etno biznis (koji je znao dolaziti i iz samih vrhova vlasti) trebao biti nešto drugo od croatobiznisa, čime se valjda legitimno bave većinski predstavnici.

U čitavom korpusu manjinskih prava i manjinske politike uopće možda ništa (uz neka jezična prava) ne izaziva toliko žučljivih rasprava, nezadovoljstva i kritika kao pitanje političkog predstavljanja nacionalnih manjina na državnoj (parlamentarnoj) razini. To naravno predstavlja ozbiljnu redukciju problema političkog predstavljanja nacionalnih manjina, ali otvara i neka značajna pitanja šireg društvenog odnosa prema nacionalnim manjinama. Lako je prisjetiti se raznih pristupa osporavanju ovog političkog instituta da bi se vidjela raskoš ideja, ali i njihovih ograničenja i zabluda kojih su rijetki postajali svjesni. Pritom je važno upozoriti da su osporavanja instituta manjinskih zastupnika vrlo široka i ne dolaze samo iz desnog političkog spektra (pogotovo ekstremno desnog dijela), već i sa lijevog. Ono što im je zajedničko jeste neshvaćanje ili odbacivanje potencijalne uloge manjinskih zastupnika čije sadržaje, značaj i funkcije sami nisu u stanju ispuniti. A iz jedne sustavnije analize lako se može vidjeti da manjinsko političko predstavljanje i sudjelovanja u nacionalnoj politici na najvišem nivou može donijeti puno više blagodati i rezultata nego njihovo eliminiranje, iako tih mogućnosti, očito, nismo baš svjesni.

Nužnost pozitivne dskriminacije

Osiguranje prava na političku zastupljenost nacionalnih manjina eksplicitno je uvedeno u hrvatski Ustav 2000. godine, kada je propisano da se osim općeg i jednakog  biračkog prava nacionalnim manjinama priznaje i posebno biračko pravo, čime je faktički prihvaćena teza da u realnim okolnostima hrvatskog društva treba za nacionalne manjine osigurati dodatne mehanizme jednakosti i ravnopravnosti. Međutim,  ključni problem ovakvog sustava, načelno gledajući, svodi se na stav da je osiguravanje garantiranih mjesta u sustavu političkog predstavljanja potrebno i opravdano samo u okolnostima i periodima kada prava pojedinih društvenih skupina mogu biti ugrožena (ili uskraćena u svojoj afirmaciji i ispoljavanju). Zato se i postavlja pitanje je li Hrvatskoj takvo predstavljanje nacionalnih manjina još uvijek potrebno, odnosno je li hrvatsko društvo prevladalo problem marginalizacije, potiskivanja i diskriminacije određenih manjinskih zajednica, njihovih problema, potreba i interesa.

Praksa na vrlo upečatljivim primjerima pokazuje da je ugrožavanje položaja pojedinih nacionalnih manjina (Roma i Srba u prvom redu) još široko prisutna te da reakcije šireg političkog establišmenta u odnosu na takve pojave uglavnom izostaju, odnosno da je obrana manjinskih interesa uglavnom prepuštena – manjincima. A antimanjinska histerija koja se zna razviti prema pojedinim nacionalnim manjinama, zbog svoje “zapaljivosti” na široj osnovi lako može pogoditi i druge manjine.

Osporavanje manjinskih zastupnika zapravo cilja na šira prava nacionalnih manjina. To je kulminiralo poznatom inicijativom „Narod odlučuje„ iz 2018. godine. Tada je pokrenut (na kraju neuspjeli) referendum o hrvatskom izbornom i parlamentarnom sustavu, čija je jedna od ključnih točaka bilo reduciranje broja manjinskih zastupnika te dokidanja djela njihovih prava da odlučuju o izboru Vlade i državnom proračunu (što su neki analitičari okarakterizirali i kao „vrijeđanje liberalne demokracije„). Objektivnosti radi treba reći da su se pitanja političke opravdanosti manjinskih zastupnika postavljala i otvarala i s liberalnih pa i liberalno-lijevih političkih pozicija. Primjerice stranka ORAH, otpale SDP-ove zastupnice Mirele Holly, je u trenutku kada su bili u strelovitom političkom usponu otvorila i pitanje opravdanosti parlamentarnih manjinskih zastupnika. Još je poznatiji slučaj iz mandata predsjednika Ive Josipovića kada je iz “predsjedničkih dvora” došao neslužbeni prijedlog vrlo sličan kasnijoj referendumskoj inicijativi „Narod odlučuje“, iako naravno s drugim intencijama koja je željela voditi prema hrvatskom „političkom narodu”.

Nerealni optimizam

Međutim, otvaranje adekvatnosti političkog predstavljanja nacionalnih manjina na ovakav način zapravo je bilo uvjetovano i jednim nerealnim optimizmom u pogledu stanja hrvatskog društva kada su u pitanju nacionalne manjine. O tome jedan od aktera, svojevremeno upravo savjetnik predsjednika Josipovića, ali i jedan od vodećih eksperata za manjinsku problematiku, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Siniša Tatalović kaže: „Razmišljanje o drugačijem konceptu političkog predstavljanja nacionalnih manjina bilo je aktualno prije 15-ak godina, kada je započeo proces implementacije manjinskih prava i kada se očekivalo da će Hrvatska napredovati prema onim demokratskim standardima karakterističnim za liberalno demokratske poretke koji ne poznaju, odnosno ne primjenjuju, ovakav model manjinskog političkog zastupanja odnosno predstavništava. Međutim i to je isto dvosmjeran proces. Naime, vi ne možete samo tražiti integraciju manjina u političku zajednicu bez da većinski narod nije otvoren prema manjinskim identitetima i njihovom uvažavanju. Dakle, neka vrsta dvosmjernog procesa se u Hrvatskoj na žalost nije dogodila u onom smislu kako se tada očekivalo da bi se moglo dogoditi. S obzirom na to, ovaj model političkog zastupanja nacionalnih manjina danas predstavlja ono što je nužno da bi nacionalne manjine imale komunikacijske kanale u političkom polju, da mogu iskazati svoje interese i da ih mogu usklađivati s interesima većinskog naroda u najvažnijem političkom tijelu RH, a to je Hrvatski sabor te da mogu i na lokalnim razinama, gdje također postoji manjinsko predstavništvo, ukazivati na prava i probleme nacionalnih manjina koji bi inače prošli nezapaženo i stanje bi bilo puno gore ili ne bi bilo tako dobro kao što je sada. Stoga, u cjelini gledano ovaj (aktualni) model je apsolutno primjeren vremenu i političkim okolnostima u kojima živimo. Posebno ako gledamo ova zadnja dva mandatna razdoblja u parlamentu. Pripadnici nacionalnih manjina i te kako vode računa da zastupaju interese svojih manjina, ali pokazuju i visoku razinu odgovornosti za napredak ukupne političke zajednice. Živjeli smo u krizi izazvanoj pandemijom, sada u prijetećoj energetskoj i ekonomskoj krizi i u toj je situaciji važno da je vlada stabilna. A Vlada je bila stabilna i u ovom i u prošlom mandatu zahvaljujući zastupnicima nacionalnih manjina. Dakle, oni u političkom procesu ne predstavljaju nikakav problem. Dapače, oni su neka vrsta stabilizirajućeg faktora unutar hrvatskog demokratskog poretka”, zaključuje Tatalović.

Dobrobiti manjiskog predstavljanja

Na tom tragu razmišlja i poznati politički analitičar manjinske politike Davor Gjenero koji, iako kritičan prema mnogim njenim aspektima pa i nekim aspektima političkog predstavljanja nacionalnih manjina na državnoj razini (te jedan od najglasnijih zagovornika teza da je za ostvarivanje manjinske politike i manjinskih prava ključan lokalni, a ne nacionalni nivo) ističe važnost aktualnog modela. On podsjeća da je od  2003. godine nadalje gotovo svaka parlamentarna većina ovisila o potpori manjinskih zastupnika, a unutar Sabora uspostavljen je i klub zastupnika nacionalnih manjina i razvijena je kultura međusobne solidarnosti i suradnje među manjinskim zastupnicima. Unatoč problemima, dobrobiti manjinske predstavljenosti u Saboru, po Gjeneru, daleko su veće. Iako neki analitičari govore o tome da je manjinska politička elita „korumpirana” svojevrsnom pivotalnom pozicijom koju je uspostavila u Saboru, da je time osigurana povoljna politička i ekonomska pozicija političke elite nacionalnih manjina, a da pripadnici manjine od toga nemaju neke koristi, stvari su ipak drukčije.

Nasuprot toga Gjenero smatra da je „stvorena politička kultura integracije manjinske političke elite u donošenje ključnih političkih odluka. Pokazalo se da se manjinska politička elita u svim godinama, otkad vladajuća većina ovisi o njihovoj potpori, uspostavila kao pouzdani partner. Riječ je o razvoju nacionalne političke kulture: s jedne strane manjinski zastupnici respektiraju značenje političke stabilnosti, a s druge strane za nosioce vlasti postalo je samorazumljivo da nemaju pravo donositi odluke koje se tiču pripadnika nacionalnih manjina, a da se o tome ne savjetuju i usuglase s njihovim predstavnicima”.

“Cilj pozitivne diskriminacije koja se promjenjuje na osnovu Ustavnog zakona trebao bi biti da ona s vremenom postane nepotrebna, to jest da se pripadnici manjina, na područjima na kojima žive, uključuju u stranački život, prema svojim političkim prioritetima, i da na osnovu svog sudjelovanja u stranačkom životu zauzimaju i pozicije na izbornim listama, ulaze u predstavničku i izvršnu vlast i bez posebne apriorne zaštite pasivnog biračkog prava, dakle bez garancije da će njihovi predstavnici biti izabrani. Međutim, tako dugo dok se to ne događa, pozitivna diskriminacija koja osigurava zaštitu pasivnog biračkog prava ostaje nužna. Nažalost, u Hrvatskoj političke stranke kao da nemaju ambiciju obuhvatiti u svoj okvir stanovništvo koje pripada manjinskim zajednicama pa tako stranke nedovoljno sudjeluju u integraciji pripadnika nacionalnih manjina u politički život Republike Hrvatske, ali i lokalnih i regionalnih zajednica”, zaključuje Gjenero.

Davor Gjenero
Davor Gjenero

Operativni programi

Određeni odmak i svojevrsni izlazak iz te slijepe ulice manjinske politike pokazao se nakon izbora 2016. godine kada su svi zastupnici nacionalnih manjina kao koalicijski partneri pristupili vladajućoj parlamentarnoj većini. A jedan od ključnih rezultata te odluke bila je odlučnost da se manjinska prava i njihove potrebe podrže vrlo konkretno, a ne samo deklarativno i u tu svrhu prvi puta su doneseni Operativni programi za nacionalne manjine Vlade RH za razdoblje 2017 – 2020. čime su određeni manjinski programi po prvi puta postali službeni dio Vladinog programa. Upravo su ti Operativni programi (koji su u još razrađenijoj i bogatijoj formi ponovljeni i u sljedećem mandatu za razdoblje 2021- 2024.) u tako konkretiziranom obliku pokazali mnoge nedostatke i deficite manjinske politike koje većinske vladajuće garniture često skrivaju iza političkog folklora načelne, ali neobavezne podrške u ostvarivanju manjinskih prava i manjinske politike te rješavanju manjinskih potreba i problema. U stvaranju Operativnih programa ulogu su imali mnogi akteri manjinske politike, ali posebno upravo saborski zastupnici.

Programi su pokazali ne samo teške egzistencijalne probleme s kojima se suočavaju neke manjinske zajednice (u prvom redu romska, ali i srpska), izrazitu urbanu, obrazovnu i drugu segregaciju, nedostatak elementarnih, civilizacijskih infrastrukturnih uvjeta (voda, struja…), izrazitu podrazvijenost ili razvojno zaostajanje područja gdje je veća koncentracija nacionalnih manjina itd, ali i činjenice da ni etablirane nacionalne manjine poput talijanske, mađarske ili češke još nisu riješile određene probleme utvrđene i međudržavnim ugovorima. Također, da postoje i izraženi problemi koji se ponajviše manifestiraju preko nacionalnih manjina, ali predstavljaju šire i važne probleme hrvatskog društva u cjelini. Tako je, primjerice u prvim Operativnim programima bilo predviđeno posebno tijelo za promicanje mira i tolerancije, borbe protiv govora mržnje, rasizma i diskriminacije, a u novim Operativnim programima za razdoblje 2021.-2024. pak poseban dio se odnosi na „promicanje mira i tolerancije te suzbijanje zločina iz mržnje (pa su npr. doneseni vladini Protokoli o postupanju u slučaju zločina iz mržnje, što je značajan iskorak u borbi protiv ovog društvenog problema). Također otvorena su i važna pitanja obrazovnog sustava (ne samo prava na manjinsko obrazovanje ili jezik), već i važnost predstavljanja nacionalnih manjina u obrazovnim politikama i nacionalnom kurikulumu za čitavu obrazovnu populaciju, jer je, kao što ističe Anja Šimpraga (SDSS), potpredsjednica Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava, za izgradnju uključivog, prosperitetnog i demokratskog društva važno da se kroz obrazovni sustav mladima osvijeste vrijednosti multikulturnoga društva i prepoznavanja različitosti kao bogatstva, a ne tereta ili prijetnji u društvu. Na žalost, mnogi od ovih problema u većinskoj vizuri nisu ni prisutni ni osviješteni i manjinske se potrebe u prosječnoj svijesti najčešće svode na „folklorna” prava.

Anja Šimpraga
Anja Šimpraga

Dobrobit i za većinu

Donošenje Operativnih programa za nacionalne manjine saborski zastupnik mađarske nacionalne manjine i potpredsjednik Kluba zastupnika nacionalnih manjina Robert Jankovics u više je navrata  ocijenio kao snažan izraz političke volje u odnosu na pripadnike nacionalnih manjina što je po njemu  nedvojben iskorak u odnosu na prethodna razdoblja te da Operativni programi sigurno predstavljaju najvažniji dokument za manjine nakon donošenja Ustavnog zakona. Na poseban značaj Operativnih programa uputio je i saborski zastupnik češke i slovačke nacionalne manjine i dosadašnji predsjednik Kluba zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru Vladimir Bilek koji kaže: „Treba shvatiti kako uključivanje nacionalnih manjina donosi opće dobrobiti, a njihovo isključivanje, odsutnost suradnje donosi probleme,  razvojne teškoće, nepotrebne tenzije. Stoga je važno i da se nađu načini kako javnosti bolje prezentirati primjere dobre prakse, odnosno one sredine koje u suradnji s nacionalnim manjinama ostvaruju kontinuirane razvojne iskorake i time educirati ostale i motivirati ih da prihvate taj sustav. Zbog toga su na prijedlog Kluba zastupnika nacionalnih manjina oformljeni programi kroz tri ministarstva kroz koje bi se i zapuštenija ruralna područja, gdje koncentriranije žive pripadnici pojedinih nacionalnih manjina, pokušali barem približiti prosječnim nacionalnim standardima. Ono što je u ovom momentu vrlo važno i bitno jeste da lokalne zajednice koje povlače sredstava preko Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU, ta sredstava u većem djelu koriste upravo za unapređenje kvalitete života cjelokupnog stanovništva na tom području.

A potpredsjednica Šimpraga je u jednom nedavnom intervju, govoreći na primjeru najveće hrvatske nacionalne manjine, istakla da je od izuzetne važnosti  bilo pokazati da suradnja Vlade i nacionalnih manjina (koja se dobrim dijelom ostvarivala upravo preko Operativnih programa) znači da su nacionalne manjine integralni dio hrvatske politike i hrvatskog društva, da manjine trebaju suradnju s većinskim narodom, ali i da većinski narod treba manjine te da su Operativni programi bili važan instrument manjinske društvene integracije, ali i borba protiv izazova koji tu integraciju sprječavaju.

Operativni programi prolazili su kroz svoj razvoj pa su tako prvi imali posebne dijelove samo za srpsku, romsku, talijansku, mađarsku, češku,  slovačku i albansku nacionalnu manjinu, a posljednji imaju posebne dijelove vezane za sve nacionalne manjine iz hrvatskog Ustava osim za bugarsku, rumunjsku i vlašku manjinu. Stoga, kako kaže zastupnik Jankovics, iako Operativni programi nisu savršen dokument to je sigurno najviše što hrvatsko društvo može prihvatiti i standard ispod kojega se teško može ići, a da se ne naruši pozicija i ne ugroze prava nacionalnih manjina.

Doprinos kvalitenijoj politici

Na žalost i ova izborna kampanja pokazuje staru boljku, na koju je uputio analitičar Gjenero, da hrvatske političke stranke malo ili nikako ne razmišljaju o nacionalnim manjinama i zato im kao jedini pouzdani branitelj njihovih interesa i potreba ostaju njihovi posebni saborski zastupnici. U političkim programima za predstojeće izbore manjina gotovo da i nema, ili su pak redukcionistički isti, kao što je slučaj u Mostovom izbornom programu koji obećava da će, ukoliko osvoji vlast,  ići u promjene pravila o izborima zastupnika koje biraju nacionalne manjine, s ciljem smanjenja njihova broja (zaboravljajući da je za to potrebna promjena Ustava, a toliku vlast vjerojatno neće osvojiti). A  SDP, stranka koja najozbiljnije računa na pobjedu i najavljuje velike društvene i političke promjene nacionalne manjine (i njihove probleme) faktički ni ne spominje.

Ako se i složimo da institut manjinskih zastupnika ima problema i manjkavosti (od onih dobronamjernih na koje upozorava i Europska Komisija do kritičkih tonova iz redova nacionalnih manjina, gdje male nacionalne manjine traže i svoja prava na neki oblik zastupljenosti i predstavljenosti na parlamentarnom nivou) ključno ostaje pitanje koji su mogući kriteriji potencijalne privremenosti ove institucije kao što je i neki dobronamjerni analitičari vide. Zato je nužno, umjesto redukcionističkih pristupa, bar otvoriti suvislu političku raspravu o tome koji su se to uvjeti ispunili, a koji ne, da bi se uloga i funkcija manjinskih zastupnika mogla dovesti u pitanja ili čak politički upokojiti i arhivirati. Do tada manjinska prava u značajnoj mjeri ovise o manjinskim zastupnicima, jer većina, realno, za njih baš previše i ne haje. Stoga manjinske zastupnike u svakom slučaju ne bi trebalo doživljavati kao jezičak na vagi, već, kada se bude slagala nova većina, kao one koji mogu biti dobar uteg koji će vladajuću garnituru (ma koja bila) potegnuti na pravu stranu kada su u pitanju ne samo manjinska prava nego i neka važna pitanja daljnjeg razvoja hrvatskog društva.