„Neophodna je borba protiv antidžipsizma i to je glavna pretpostavka poboljšanja položaja i inkluzije Roma. To mora biti prepoznato i definirano u Bosni i Hercegovini na svim nivoima vlasti.“
Ova rečenica je jedna od najvažnijih zaključaka iz izvještaja o provođenju strategija za integraciju Roma koga je objavila Evropska komisija u septembru prošle godine.
Ključna stvar u ovom zaključku je stvaranje pretpostavke. Ako se malo pozabavimo definicijom ove riječi, naići ćemo na objašnjenje da je to zapravo „polazna osnova za donošenje nekog suda“. A kada pretočimo ovaj zaključak na čist „narodni jezik“, može se čitati i ovako: De malo pogurajte i Rome. Znamo da ste totalno nefunkcionalna država, znamo da imate 3 predsjednika, 14 vlada i dva entiteta, no samo da vas podsjetimo: nećete vi niđe bez Roma.

Ko zna, taj užasni birokratski jezik kojim Brisel komunicira sa ostacima bivše zajedničke države je možda nerazumljiv za ovdašnje političare koji treba da stvore tu pretposatavku. Možda je bolje na njih viknuti i prostim jezikom u jednoj rečenici reći ono što moraju uraditi, umjesto da to suptilno saopštavaju pišući kilometarske izvještaje svake godine.
MEDIJI, FAKTOR SOCIJALIZACIJE?
Dok se vodi taj tihi birokratski rat za spašavanje Roma na frontu između Brisela i Sarajeva, (plus ostale prestonice ex države), sami Romi vode svoje male bitke na stotinu frontova. Na jednoj strani društvo, čitav sistem, na drugoj Romi kao predvodnici svih drugih ugroženih grupa kojih ima daleko više nego kada se saberu tri predsjednika, 14 vlada, dva entiteta.
Jedan od najvećih protivnika u ovoj borbi su mediji. Zapitajte se, da li je moguće stvoriti te čuvene pretpostavke, kada mediji decenijama o jednoj nacionalnoj manjini izvještavaju na način da uglavnom potvrđuju duboko ukorijenjene stereotipe i predrasude o Romima.
Sarajevo već sutra možete donijeti dekret po naredbi Brisela da se od naredne godine zabranjuju diskriminacija, predrasude i da se stereotipi moraju izbrisati iz javnog diskursa.
Da li bi to nešto promjenilo, razmislite i zaključite sami.
Prof. dr Ivana Zečević, vanredna profesorica na Filozofskom fakultetu u Banja Luci na Studijskom programu Psihologija, smatra da mediji ne rade dobro niti za jedan narod.
Uzimajući mnogo širi kontekst u kojem su tri konstitutivna naroda u BiH, profesorica Zečević objašnjava da se kroz medije i kroz vaspitno-obrazovni sistem i udžbenike, jako potencira na tome da se stavi do znanja „ko je ko“?!

„Ja imam utisak da smo jako skloni diskriminaciji, da smo skloni veličanju svoga, a traganju za nekim različitostima kod drugih i to vrlo često, ako imamo potrebu da veličamo sebe, onda imamo potrebu da tražimo manjkavosti kod drugih.“
Zamislite sada, kako je Romima kada sva tri konstitutivna naroda otvoreno diskriminišu jedni druge.
Diskriminacija nije ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka. Ona je podjednako opasna i nedobronamjerna prema svakome koje god da je nacionalne, vjerske, seksualne, ili bilo koje druge pripadnosti.
Kada jedan narod poznat po tome što „krade, laže, ne voli da radi i da se školuje“, živi u ovakvom okruženju i kada se na nacionalnoj televiziji prikaže prilog o Romima koji žive na deponiji u blizini Tomislavgrada gdje „reporter“ kaže „da je pravo čudo kako se Romi nisu razboljeli, iako se hrane na deponiji“, a snimatelj prikaže čitavu porodicu zajedno sa maloljetnom djecom, prosječan bh. gledalac će reći – pa da, to i jesu Romi, ne mogu ni biti drugačiji.
ROMI NISU JEDINE ŽRTVE
Romi jesu najugroženija nacionalna manjina i borbi koju vode borbu portiv države, nisu usamljeni. Na desetine je otvorenih frontova u kojima se s vremena na vrijeme dobije po koja bitka.
Ana Kotur-Erkić, novinarka, pravnica i aktivistica, kaže da mediji, a prije svih javni servisi imaju zakonsku obavezu da emituju jedan dio prilagođenih sadržaja osobama s oštećenjem sluha.
“Koliko je to zaživjelo, najbolje govori da su u doba poplava osobe koje ne čuju, o poplavama koje su im se realno dešavale u ponedjeljak, saznavale u subotu u rezerviranom terminu.”

Ana kao osoba s invaliditetom, postavlja ključno pitanje kada je u pitanju izvještavanje o manjinama: koliko mediji poznaju pojam manjina, koliko adresiraju sadržaj manjinama i kako to rade?
Ona smatra da najveći broj novinara nije niti pročitao akte koji se odnose na manjine u zemlji ili na međunarodnoj razini, iako jedan mali broj profesionalaca pokušava da drži korak sa temama.
Sadržaji koji bi trebalo da osvijetle život, problem manjine u cjelini, objašnjava Ana, rezervirani su za projektne aktivnosti u kojima neka strana zemlja domaćim institucijama daje novac svojih poreskih obveznika da mi, koji živimo u okviru iste zemlje, naučimo da se ponašamo, obraćamo, živimo jedni s drugima.
“Tu, gdje je već problem, priče obično odu u dvije krajnosti koje potpuno dehumaniziraju ljude koji, bez svog izbora, pripadaju određenim manjinama – ili ih predstavljaju potpuno poetski, herojski, iznad života, svakodnevnih izazova, nedostatka prilika, nedostatka sistema i uređenja, ili sa dozom pijeteta, poslije koje nam ostane samo da se skupa isplačemo nad gorkim sudbinama.“
GREŠKE KOJE PONAVLJAMO
Ana Kotur-Erkić kaže da je osnovni razlog zbog kojeg mediji ponavljaju jedne te iste greške kada izvještavaju o manjinama apsolutno nepoznavanje prava, kao ljudskih prava, prava pojedinačnih grupa, čak ni na onom osnovnom nivou.
Ovo bi bilo možda i razumljivo da nije potrošeno na desetine, ili čak stotine hiljada dolara, eura na raznorazne treninge na kojima su novinari i novinarke trebali/e da nauče kako da izvještavaju o manjinama.
Borka Rudić, generalna sekretarka Udruženja BH Novinari, kaže da edukacije koje se provode za predstavljanje ljudskih prava u medijske sadržaje nemaju podršku urednika i nisu sastavni dio uredničke politike.
–To je ključni problem. Kada se novinar vrati sa edukacije sa određenim nivoom nekog znanja i pokušava da primjeni ta znanja, on nailazi na otpor redakcije. Dakle, same redakcije nisu dovoljno senzibilirane i educirane o tome na koji način se trebaju poštovati ljudska prava, šta kaže kodeks novinarske etike za štampane i za elektronske medije. Prosto, nema volje da se na dnevnoj osnovi radi na tome – objašnjava Rudić.

Prema njenim riječima, urednik kada dobije tekst o ljudskim pravima bilo koje kategorije, a posebno o manjinskim zajednicama i ranjivim kategorijama, trebao bi da ga provjeri i da on bude taj filter – ako novinar pogriješi, da on to ispravi.
S druge strane, realnost je da novinari i novinarke dnevno prate po nekoliko tema i prosto je nemoguće da svakoj posvete punu pažnju. Ruduć kaže da mi u našim redakcijama nemamo novinare koji kontinuirano prati određene teme.
„To je dosta skupo i malo koja redakcija će se opredijeliti za tako nešto. Čak i kada imate novinara koji dođe i prođe edukaciju, pa po povratku uradi jedan, dva i nekoliko priloga, i onda ga bace na neke sasvim desete teme, ili u toku dana mora da producira 3, 4 sadržaja… On jednostavno nije u stanju da završi tekst na profesionalan način.“
Rudić je podsjetila i na činjnicu „da mnogi novinari/ke koji/e dođu sa fakulteta i uđu u redakciju misle da sve znaju“. Tragajući za senzacijom i uželji da se namentnu, ne biraju sredstva, čak i po cijenu da prekrše nečija prava.
„Imamo i dio koji se odnosi na regulaciju i samoregulaciju koji nije još uvijek efikasan. Govorimo o institucionalnoj zaštiti ljudskih prava kroz medije, koja bi morala biti mnogo efikasnija i koja bi morala biti regiranje po deafoltu. Ne mora niko prijaviti slučaj RAK-u ili Vijeću za štampu. Moraju se raditi monitorinzi sa fokusom na ljudaska prava, jer zato postoji osnova u kodeksima novinarske etike, zato postoji osnova u zakonskom okviru i nadležnostima tih institucija.“
GDJE SU TU ROMI?
U ovom „diskriminacijskom bosanskom loncu“, Romi su glavni sastojak. Posuda u kojoj su smještene sve marginalizovane grupe, lagano se kuhaju na vatri koju mediji konstantno drže na istoj temperaturi.

E, u takvom „loncu“ mi u Bosni i Hercegovini trebamo stvoriti one pretpostavke s početka teksta, za poboljšanja položaja i inkluzije Roma. Mi, svi zajedno, tri konstitutivna naroda, 17 nacionalnih manjina, 3 predsjednika, 14 vlada, dva entiteta i nešto više od 3 i pol miliona stanovnika.
Zadatak jeste težak i da se razumijemo – EU, a ni bilo ko drugi ga neće riješiti. Moramo sami. Moramo se baviti suštinom i da o ovim stvarima ne govorimo od projekta do projekta, nego da u sistemu pravimo promjene, a broj jedan je obrazovanje – to je baza.
Samo, nemojte me pogrešno razumijeti kada govorim o obrazovanju. Ne govorim samo da se romska zajednica treba obrazovati – treba, slažem se, ali se trebamo svi zajedno obrazovati.
Hajde da o Đurđevdanu govorimo u školama u okviru redovne nastave i hajde da o Svjetskom danu Roma učimo na nastavi iz lekcije za 4., 5., ili neki drugi razred u srednjoj školi. Koliko je teško da ilustracija sretne porodice gdje su mama tata, sin i kćerka u nekom udžbeniku bude baš romska porodica, da od osnovne škole počnemo učiti da i ta fotografija oslikava Rome, a ne samo ona gdje petoro, šestoro djece u blatnjavaoj mahali trči polugolo.

I na kraju, hoće li ikada ova zemlja dozvoliti obrazovanoj Romkinji da otvori centralni dnevnik u pola 8, ili da bude savjetnica u Predsjedništvu kao što je to slučaj u Makedoniji?
Sve dok se ovo ne desi, nema pretpostavki za poboljšanje života Roma u BiH. Sve dok Brisel bude kao nešto zahtijevao, a mi kao nešto ispunjavali, Romi će biti samo statistika koju treba mijenjati.
(portal-udar.net)