Mediji između migranata i Roma – zašto postoje različiti kriteriji

Za razliku od tretiranja migrantske krize, ovako osjetljiva pitanja o Romima ne postoje. Koliko god Romi teško živjeli, oni nikad neće dočekati da u neki njihov Vučjak ljudi s kamerama dolaze svaki dan i da se institucije zbog njihovog teškog života nađu pod ogromnim pritiskom međunarodnih krugova da riješe taj problem

1899
Mediji prate autobuse koji voze migrante iz Vučjaka u Sarajevo. (Foto: Fena)

Još od početka migrantske krize, mediji u Bosni i Hercegovini i regionu gotovo svakodnevno prate agoniju migranata. Veći dio tog perioda o migrantima se piše sa empatijom i razumijevanjem, sa očiglednom namjerom da i građani i institucije pomognu tim nesretnim ljudima da nekako prežive boravak u Bosni i Hercegovini, a posebno da se nekako domognu svog cilja – zemalja Evropske Unije.

Izuzetak u tim medijskim tendencijama bili su samo sporadični incidenti, čiji su vinovnici neki od migranata, posebno u području Bileće i Unsko-sanskog kantona, ali to nije mnogo uticalo na ukupnu sliku kontinuiranog izvještavanja o migrantskoj krizi i problemima tih ljudi. Čak i brojni svjetski mediji, koji su upućivali svoje novinarske ekipe, djelovali su na isti način i vrlo jasno pokazali probleme migranata koje su imali sa policijom Republike Hrvatske, nasilje koje je provođeno nad njima i pljačku njihove imovine. Ne može se reći da je stanje značajnije promijenjeno zbog takvog medijskog djelovanja, ali slike migrantskih nedaća odaslane su u svijet. Ljudima je bilo jasno šta se sve dešava iza maske evropskih institucija, koje su stalnim pozivima institucijama Bosne i Hercegovine, a nešto ranije i Srbije, zapravo ispunjavale samo jedan cilj – da te nesretne ljude drže što dalje od sopstvenih granica.

Foto: Fena

Dok se u izvještavanju o migrantima nastoji stvoriti empatija, u izvještavanju o Romima takve tendencije ne postoje

O medijskom tretmanu migranata organizovani su brojni okrugli stolovi u kojima su, naravno, prednjačili međunarodni faktori, posebno oni iz nevladinog sektora. Međutim, ono što je pažljivijim analitičarima i medijskim radnicima upalo u oči je jedna vrlo interesantna paralela – između medijskog tretmana migrantske krize i i izvještavanja medija o položaju romske populacije.

Značajan dio romske populacije, može se slobodno reći većina, i u Bosni i Hercegovini, i u regionu, živi u izuzetno teškim uslovima, bez adekvatnih stambenih objekata, infrastrukture i svega što je potrebno za normalan život. Za razliku od situacije s migrantima, gdje su kamere i mikrofoni bili prisutni svakodnevno,  mediji u romske sredine zalaze u pravilu kad se obilježavaju neki međunarodni datumi vezani za Rome i prilikom rijetkih akcija institucija na poboljšanju uslova života romske populacije, a i tada prilično prenaglašeno u odnosu na stvarne rezultate.

Romi medijima interesantni samo u iznimnim prilikama, i tada uz stereotipe

Novinarka Radija Bosne i Hercegovine Mirela Huković Hodžić, dobitnica novinarske nagrade „Srđan Aleksić“ za medijsko djelovanje na polju manjinskih prava, ne slaže se, međutim,  sa ocjenom kako su medijske prezentacije migrantske krize bile u većini slučajeva pozitivne za migrante, bez obzira koliko se novinari i medijski radnici trudili da ih tako predstave.

Mirela Huković-Hodžić (Foto: Udar youtube screenshot)

„Izvještavanje o migrantima je „prigodničarsko“, patetično. Bila je to loša matrica koja je, uprkos svim nastojanjima da se pokaže ili u javnosti proizvede razumijevanje, odisala predrasudama koje nisu u svakoj prilici imale pozitivan odjek za poziciju migranata. Pored toga, novinarskim pričama i izvještajima često su nedostajale činjenice ili kontekst, a najčešće oboje. Tako su se u izvještavanju o migrantskoj krizi nekako preklapali pozitivna namjera i evidentni nedostaci ili promašaji u efektima takvog djelovanja”, kaže za portal „Udar“ Mirela Huković Hodžić.

S druge strane, kaže Huković-Hodžić, u izvještavanju o pripadnicima romske populacije uvijek dominiraju sterotipi i predrasude. Zadate matrice, iz kojih je teško izaći, te stereotipne elemente naglašavaju i kad izvještavaju ili govore o nekim pozitivnim događajima, uspjesima Roma.

“Uzmite samo, recimo, pozitivne priče o Romima ili Romkinjama koji su završili fakultet, magistrirali ili se zaposlili. U većini novinarskih priča, kad se piše ili govori o putu koji su Rom ili Romkinja prošli do svog cilja, akcent nije na osobi, njenom karakteru, stručnosti i sposobnosti, nego na njenom „romstvu“, što je opet samo po sebi jedan segregacijski pristup, iako namjera ne mora biti loša”, rekla je Huković-Hodžić, podsjećajući da Romi u negativnom kontekstu medijski prostor dobiju i kada se piše ili govori o prijestupima poput tuče, prošnje, razbojništva…

“I u takvim prilikama u prvom planu priče ili izvještaja nije odgovorna osoba po imenu i prezimenu nego isticanje toga da je pripadnik romske populacije. Potencira se navodna socijalna neprilagođenost Roma, koja se dovodi u kontekst sa tradicijom i stilom života, koji se ne uklapa u sistem društvenih vrijednosti na našim prostorima…  A zaboravlja se da Romi i Romkinje na ovim prostorima žive nekoliko stoljeća i ovaj prostor osjećaju svojim, ni manje ni više negoli svi sa kojima žive, bilo da su danas u kategoriji konstitutivnih ili ostalih“, kaže za portal „Udar“ Mirela Huković Hodžić.

Migranti  „u trendu“ – Romi na marginama medijskog interesovanja

Još jedna pojedinost daje vrlo zanimljivu dimenziju paraleli između izvještavanja o migrantima i Romima. U  medijima se posebno naglašava da su migranti ljudi koji su pobjegli od rata, zločina i stradanja, pa je samo po sebi razumljivo da su građani osjetljivi na te momente, prije svega zbog činjenice da su u bliskoj prošlosti i sami doživjeli sličnu nesreću.

Elvir Bucalo (Foto: N1 screen shot)

Koliko god migrantska kriza bila dugotrajna, ljudi očekuju da će joj doći kraj, pa migrante ne smatraju nekom grupacijom koja bi mogla predstavljati dugoročan problem. Uz to, migrantska kriza je globalni problem, o njoj se raspravlja u najvišim međunarodnim političkim krugovima, oko tog pitanja vrti se ogroman novac. I institucijama i nevladinim organizacijama je u interesu da se o tome svakodnevno govori. Migranti su jednostavno „u trendu“, a medijska prezentacija migrantske krize na taj način i u samoj javnosti proizvodi iste efekte, pojašnjava u razgovoru za naš portal dugogodišnji briselski dopisnik Elvir Bucalo. Međutim, gotovo niko u toj krizi, kaže Bucalo, u medijima nije postavio najvažnija, ključna elementarna pitanja.

„Ponašamo se kao da imamo tek ograničenu količinu empatije, pa je vrlo pažljivo, jednokratno dajemo, zavisno od toga kakav je “opšti trend u društvu”. Puni smo prijekora ako vozač na raskrsnici ignoriše migranta, koji mu nudi papirne maramice…i treba tako prijekorno, niko neće osiromašiti za marku – dvije. Međutim, šta se desilo sa tom istom empatijom kada su u pitanju Romi, ovi naši, domaći? Ništa, oni nisu “u trendu”…Bilo  bi lijepo kada bi se problem mogao riješiti u prvoj ambulanti – uzmemo dnevnu dozu empatina (izmišljena riječ) i puni smo razumijevanja za sve i svakoga kome razumijevanje treba…ili ne treba. Međutim, problem je nešto ozbiljniji i zove se “nepostojanje civilnog društva”. Otkud sad to? Pa, otuda što bi se, da imamo civilno društvo, agilno, mobilizirano i svjesno svoje moći, na prvi znak otuđivanja države,  otuđivanja njenih resursa, otuđivanja našeg prava da nam državom vlada pravo umjesto podobnih, SMS akcije liječenja bolesnog djeteta jer država nema para, ono pobunilo, izašli bismo na ulice, zanemarujući  toksične teorije o srednjovjekovnoj konstitutivnosti i tražili ono sto nam pripada. Takvo društvo bi biralo one koji znaju šta je odgovornost i moral, tražilo od njih – sad se vraćam na temu – da se sistemski riješi problem socijalnih kategorija, da država na prve znake migranske krize usvoji i provodi mjere za njeno stavljanje pod kontrolu, čvršće granice, za migrante koji se ipak nađu na našem teritoriju dostojanstven tretman i, što je u ovom slučaju najvažnije, ozbiljno uputi pitanje Briselu: kako je moguće da su migranti, kada su se jednom našli u Grčkoj, što će reći, na tlu Unije, bez problema, gotovo organizovano, osvanuli po bh- autobuskim stanicama, raskršćma, uz granicu sa Hrvatskom, čekajući svoj trenutak, “svoj game”? Gotovo nigdje nismo vidjeli to pitanje u medijskom izvještavanju o migrantskoj krizi, a bilo je više nego prirodno.“

Foto: Fena/arhiva

Nema pritiska međunardnih struktura za rješavanje romskih problema – Romi nisu potencijalni teret Evropi

Za razliku od tretiranja migrantske krize, ovako osjetljiva pitanja o Romima ne postoje. Koliko god Romi teško živjeli, oni nikad neće dočekati da u neki njihov Vučjak ljudi s kamerama dolaze svaki dan i da se institucije zbog njihovog teškog života nađu pod ogromnim pritiskom međunarodnih krugova da riješe taj problem. Nikad se neće dogoditi da neko od visokih evropskih zvaničnika od domaćih vlasti ultimativno traži rješavanje nekog teškog pitanja poput smještaja, hrane ili vode, i to iz jednog prostog razloga – Romi nisu nikakav potencijalni teret za Evropsku Uniju i niko nema interes da hitno rješava njihove probleme. Stanje romske populacije je višedecenijska konstanta, koja nikoga ne zabrinjava, pa zbog toga nije neko urgentno pitanje. Čak ni obaveze koje su države i vlade, pa tako i Bosna i Hercegovina, preuzele prihvatajući Dekadu Roma i sve što je poslije nje uslijedilo, nisu u tolikoj mjeri obavezujuće da bi se rješavale takvom vrstom međunarodnog angažmana. Romi su, kako kaže Mirela Huković Hodžić – sporadičan i povremen medijski interes.

„Nažalost, Romi medijski prostor dobiju nekoliko puta godišnje, u vrijeme datuma koji se vezuju za njihovu tradiciju – Međunarodni dan Roma, Dan romskog jezika, Đurđevdan… Sve su to prigode zbog kojih se mediji interesuju za Rome i odlaze u njihove zajednice, ali opet na način koji je obojen stereotipima i iz kojeg se u pravilu ne mogu iščitati ni stvarni problemi romske populacije, ni njihove vrijednosti, ni tradicija ni kultura.“

Malo ko se zapita kako sve te teme, problemi, izazovi, pa i moguća rješenja o kojima se govori u medijima, izgledaju iz pozicije Roma. Decenijama se o tome govorilo, a da Romi nisu ni imali mogućnost iznijeti svoja mišljenja i viđenja, pa i tu treba tražiti razloge zašto šira društvena zajednica ima iskrivljenu sliku i predrasude o Romima. Odnos medija je, kako kaže izvršna direktorica Romskog informativnog centra „Kali Sara“ Sanela Bešić, direktno ogledalo odnosa društva prema Romima i romskim  zajednicama.

Sanela Bešić, Foto: Udar arhiva

„Romski informativni centar uspostavljen je 2009. godine. Jedan od razloga bila je upravo činjenica da su tekstovi i informacije, koji su objavljivani o Romima, najčešće bili diskriminatorni ili nisu bili objavljivani ili tretirani na način kako to zaslužuje svaki građanin Bosne i Hercegovine. Željeli smo da se sve to vidi i iz drugog ugla, iz perspektive Roma i njihovih predstavnika. Ja bih rekla da je i odnos medija isti kao odnos političara u Bosni i Hercegovini – onako kako se tretiramo kroz zakone i sve ostale stvari. Nismo interesantni zato što dnevna politika tretira i prati samo ove važne političare, dok priče i tretiranje Roma, kao i ostalih građana, koji su manje bitni, nisu dovoljno obuhvaćeni medijskim praćenjem. Oovakvo stanje, i društveno i političko, ima direktan uticaj na to kako, ustvari, i mediji prate probleme Roma u Bosni i Hercegovini.“, kaže Bešić.

Institucije ne sprečavaju govor mržnje i rasističke poruke

Poseban problem u medijskom djelovanju vezanom za romsku populaciju su izvještavanja brojnih portala, a pogotovo rasističke i ksenofobne poruke na takvim medijima, koje se bez ikakvih ograda mogu pročitati u komentarima. Brojne organizacije za zaštitu ljudskih prava takve trendove smatraju vrlo opasnim jer potiču na mržnju i nasilje, ali u Bosni i Hercegovini, pa i u zemljama okruženja, još ne postoje mehanizmi za sprečavanje takvih pojava.

Ako se i u ovom segmentu napravi paralela sa praćenjem migrantske krize, lako se može zaključiti da su takve pojave usmjerene prema migrantima izražene u znatno manjoj mjeri, odnosno da uglavnom ne potiču na nasilje. Ombudsman za ljudska prava u Bosni i Hercegovini Jasminka Džumhur je još prije nekoliko godina ukazala na taj problem. WEB portali dugi niz godina nisu zakonski uređeni i pružaju mogućnost zloupotrebe tog dijela medijskog prostora. Zabilježeni su brojni slučajevi rasne diskriminacije, što je samo po sebi krivično djelo. U takvim slučajevima institucija ombudsmana je, zajedno sa Regulatornom agencijom za komunikacije, djelovala u okviru svojih mogućnosti.

Foto: Ilustracija

Međutim, to je veoma složen proces u kojem svoju ulogu imaju i policija i pravosuđe. Ono što trenutno postoji u zakonodavstvu nije dovoljno da bi se spriječile rasističke i ksenofobne poruke. Upravo nedostatak zakonske regulative često je institucijama i političarima izgovor i opravdanje zašto se ne uvode mjere protiv govora mržnje. Nije ni čudo, govor mržnje u većini slučajeva u dnevnopolitičke svrhe, kreiraju upravo visokopozicionirani političari u nastojanju da stvore zapaljivu političku atmosferu, kako bi se, u nedostatku bilo kavih stvarnih rezultata, u tom ambijentu prikazali kao beskompromisni borci za interese svojih naroda.

Romi, kao najugroženija manjina i najslabija karika, postaju kolateralna šteta takvog političkog djelovanja i meta ksenofobnih napada od kojih ih niko ne štiti. U praksi su u mnogo težoj poziciji i predstavljaju mnogo ranjiviju kategoriju i od samih migranata. U ovim pojedinostima treba tražiti odgovore zašto su na djelu različiti medijski pristupi kad je riječ o problemima migranata i populacije Roma – starosjedilačkog stanovništva, koje bi trebalo i moralo imati mnogo bolji tretman u medijima, društvenim tokovima i institucijama.

(portal-udar.net)