Romski
U Bosni i Hercegovini u posljednje dvije godine ubijeno je 68 žena i taj broj svakog trena može porasti. O govoru mržnje usmjerenom ka ženama žrtvama nasilja rijetko se govori.
U svijetu je 2017. godine ubijeno 87.000 žena. U javnom diskursu femicid je često označen „porodičnom tragedijom“ te je upravo ta sintagma jasan pokazatelj koliko je nasilje nad ženama svedeno na deminutivizaciju te da je rodno uvjetovano nasilje čak i institucionalno neprepoznato.
Istraživanje Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine pokazuje da je 2019. godine u Bosni i Hercegovini ubijeno dvanaest žena, a do 2020. zabilježeno je 56 smrtnih slučajeva. Ovi se slučajevi femicida čak ni zakonski ne tretiraju tako.
Naime, pravosuđe Bosne i Hercegovine u svom sistemu svjesno zanemaruje ubistvo motivirano mržnjom prema ženama. Važnost pravilne upotrebe termina femicid, odnosno ubistva koje je motivirano mržnjom prema ženama, dodatno bi razotkrilo detalje ovog ekstremnog oblika nasilja, a upravo bi to bio iskorak ka poboljšanju položaja žena žrtava nasilja.
Nedostatak podrške dodatno otežava ionako tešku poziciju
„Bili smo četiri godine u braku. Dobili smo dijete nakon dvije godine bračnog života… i tada kreće moj pakao. Tukao me je, verbalno zlostavljao… Bila sam bez posla i to mi je dodatno otežalo izlaz iz tog odnosa. Kad sam konačno skupila hrabrost i podnijela zahtjev za razvod braka, prolazila sam kroz razne faze, ali najteže mi je palo to odsustvo podrške najbližih. Nazivali su me ‘raspuštenicom’, ‘ženom koja je rasturila brak’… Nisam ta žena; ja sam jaka. Bila sam svima laka meta jer sam bila ranjiva“, kaže za FACE žrtva nasilja, čiji je identitet poznat redakciji.
Jasno je da je poražavajući diskurs kojim se žena žrtva nasilja omalovažava kulturološki uvjetovan; njeno se iskustvo sistemski ublažuje, tradicionalno nepravilno definira, što je posljedica iskrivljenih stavova u vezi sa rodnim ulogama. Ovaj se diskurs često prepoznaje u javnom prostoru, konkretno u medijskoj kulturi, jer se lični stavovi iznose javno. Ne postoji konkretno definirano sankcioniranje govora mržnje usmjerenog ka ženama koje su preživjele nasilje jer se i ne prepoznaje niti se o njemu često govori.
Strah od osude zbog pretrpljenog partnerskog nasilja kod žrtava je prisutan svakodnevno; izostanak razumijevanja i podrške dodatan je teret koji se kasnije odražava na psihičko stanje te se kod žrtava pojavljuju i „lančane reakcije“, što smatra i Jasmina Buljić, psihologinja Fondacije lokalne demokratije.
„Najveći strah žrtava nasilja jesu strah od ponavljanja nasilja i strah koji osjećaju prema počinitelju nasilja. Naravno, postoji i strah od osude društva, strah da će ih ljudi osuđivati, da neće pronaći posao, da neće uspjeti da se reintegrišu u društvo, zbog čega neke žene pokleknu pritisku i vrate se u kontekst u kome nastavljaju proživljavati nasilje. Kroz psihoedukaciju, putem radionica i savjetodavnih razgovora, osvještavamo strahove koje žene imaju te jačamo njihove kapacitete kako bi se sa tim strahovima izborile“, kaže Buljić.
Važnost psihosocijalnog tretmana žena žrtava nasilja podstrekuje njihovu hrabrost da se izbore sa proživljenim traumama te da se reintegriraju u društvo i počnu voditi život u kojem neće postojati strah od gubitka vlastitog života, što je krajnji cilj. Nesaglediva je važnost individualnih i grupnih programa koju pruža Sigurna kuća jer sadrže planove osamostaljenja i zaštite žena.
„Kroz individualni plan i program, na osnovu procjene stanja i potrebe žene, kreiramo plan psihosocijalnog tremana te plan zaštite i procesa osamostaljenja. Individualni tretman uključuje savjetodavni i psihoterapijski rad sa psihologinjom/psihoterapeutkinjom, savjetodavne razgovore sa koordinatoricama – socijalnim radnicama. Grupni tretman uključuje psihoedukativne, suportivne i radnookupacione terapijske grupe, koje se odvijaju po rasporedu svaki radni dan“, kaže Jasmina Buljić.
„Kad sam ga konačno ostavila, napustila naš zajednički dom, počeo me proganjati. Promijenila sam tri adrese za dvije godine i uvijek bi nekako saznavao gdje sam. Ponekad se budim noću i mislim da je tu… Još uvijek idem na psihoterapiju, ali dosta sam napredovala“, kaže žrtva nasilja koja danas vodi spokojniji život jer se više ne suočava sa problemima koji proistječu iz nezdravog partnerskog odnosa.
„Napredak, kao i proces oporavka, za svaku su osobu individualni, ali ono što dobijamo kao povratnu informaciju od skoro svake žene jeste da ih kroz tretman osnažimo i ojačamo njihovo samopouzdanje i lične kapacitete“, kaže psihologinja Fondacije lokalne demokratije.
Govor mržnje u javnom prostoru – problem koji je „normaliziran“
Od 2000. godine, više od dvije hiljade žena u Bosni i Hercegovini bilo je smješteno u Sigurnu kuću. Prema podacima kojima raspolaže Fondacija lokalne demokratije, u Sigurnoj je kući boravilo 2216 korisnica, žena s djecom i mladih djevojaka. Kako je Buljić kazala za FACE, veliki broj žena uspije ostvariti svoj cilj i nastaviti samostalan život nakon izlaska iz Sigurne kuće.
Karakteristično je da postoje i slučajevi povratka na „nesiguran teren“, što je ponovo uvjetovano pritiskom kojem podliježu žrtve; taj je pritisak nusprodukt okoline: nepravilno označavanje uloga kad je riječ o pretrpljenom nasilju dovodi do teškog psihičkog stanja same žrtve. Po pravilu, u društvu se nasilnikovi postupci svjesno zanemaruju i njegova se krivica minimizira.
„Govor mržnje prema ženama generalno je problem sa kojim se susrećemo i koji je velikog obima. Ženama žrtvama nasilja govor mržnje, bilo da je upućen u svakodnevnici ili u medijima i na internetu, može u velikoj mjeri pogoršati stanje u kojem se nalaze. Žene žrtve nasilja trpe velike posljedice usljed govora mržnje: od ponovne retraumatizacije do pogoršavanja simptoma koji nastaju kao posljedica nasilja, pa i do javljanja suicidalnih misli kao krajnjeg negativnog ishoda“, kaže Buljić.
Sanja Pavlović iz Autonomnog ženskog centra iz Beograda kaže da su govoru mržnje općenito izložene žene čiji je rad u fokusu javnosti, pa su tako najranjivije kategorije novinarke, političarke, influenserke, aktivistkinje…
„Dodatno, mislim da je važno naglasiti da su i vrlo mlade djevojke izložene različitim vidovima neprihvatljivog ponašanja na društvenim mrežama. Istraživanje Autonomnog ženskog centra iz 2020. godine pokazalo je da je više od polovine djevojaka uzrasta 15-19 godina bilo izloženo seksualnom uznemiravanju u online prostoru“, kaže Pavlović.
Nije šala – nasilje je!
Kultura življenja na Balkanu obiluje seksističkim i mizoginim percipiranjima, pa se nerijetko može primijetiti da se ženske uloge narativno svode na „kuhinju“, „rađanje“, „potčinjenost muškarcu“. Takav kontekst često svoje uporište pronalazi u religijskim interpretacijama, a to je zapravo korijen nasilja koje je prilično normalizirano čak i u jezičkoj kulturi.
Sanja Pavlović također smatra da „nasilje koje djevojke i žene doživljavaju online skoro pa uvijek sadrži elemente seksualnog nasilja, odnosno prijetnji seksualnim nasiljem“.
„Primjera ima mnogo, ali često se svode na to da se žena predstavlja isključivo kroz svoju reproduktivnu funkciju, da joj se umanjuju lične sposobnosti (npr. kada se novinar pita ‘otkud jedna žena na prvoj liniji fronta u borbi protiv korona virusa’), da se prisiljava da se vrati svojoj ‘tradicionalnoj ulozi’ majke i domaćice te da se posmatra i komentariše isključivo kroz svoj fizički izgled… Sjećam se i primjera kada smo organizovale jedan protest za prava žena, a kada su komentari na društvenim mrežama bili da je potrebno da se žene vrate u kuhinju“, kaže Pavlović.
U javnom diskursu, ponajčešće na veb-portalima i društvenim mrežama, zastupljeni su otvoreni seksističko-mizogini stavovi pojedinaca, dok je s druge strane prisutna i novinarska neetičnost tokom izvještavanja.
Upotreba određenih naslova kad se izvještava o femicidu ima nekoliko elemenata, ali je najproblematičnije neadekvatno nazivlje samog čina te patrijarhalni narativ kojim tekst obiluje. Ukoliko se pažljivo prouči neki novinski tekst, primjećuje se upotreba fraza poput: „bio je zlatan momak, nije jasno šta mu se desilo“; „niko ovo nije slutio: volio ju je, a zatukao je…“, itd.
Pregledom određenih veb-portala, femicid je uglavnom okarakterisan kao „porodična tragedija“. Također, otkrivanje samog identiteta žrtve podložno je sudskom postupku, ali zbog konzumerizma – medijske će kuće učiniti sve da bi određeni članak bio čitan. Fotografije na kojima je objelodanjen identitet žrtve u takvim člancima ne potpadaju pod sferu „interesa javnosti“, već su u domenu narušavanja tuđe privatnosti. To je već definirano Kodeksom za štampu i navedeno je da „novinari trebaju štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja“. Detektiranje i pravovremeno reagiranje na ovakav tip javnog diskursa vremenom sistemski može dovesti do njegovog sistemskog gašenja… jer od pojedinca kreću promjene.
Priča je napravljena u produkciji partnerske Face TV
Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta “Medijske inicijative u borbi protiv jezika mržnje”, kao dio projekta Reporting Diversity network 2.0 s ciljem unaprijeđenja procesa suzbijanja govora mržnje u medijima. Navedeni sadržaj isključiva je odgovornost udruženja Medijske inicijative.
