Dvadeset sedmi januar nije samo datum u kalendaru. To je tišina u kojoj odjekuje šest miliona izgubljenih glasova. To je mračno poglavlje ljudske povijesti koje nikada ne smijemo zatvoriti – ne zato što želimo živjeti u prošlosti, već zato što ta prošlost ima moć oblikovati našu budućnost.
Prije tačno osam decenija, vrata Auschwitza su otvorena. U tom trenutku svijet je prvi put istinski pogledao u bezdan ljudske surovosti. Ono što je oslobođeno nisu bili samo preživjeli – to su bile priče o neizrecivoj patnji, nepravdi i borbi za opstanak. Auschwitz, najveći nacistički logor smrti, postao je simbol svega što čovjek može učiniti kada mržnja i ravnodušnost prevladaju. U njemu je živote izgubilo preko milion ljudi – većinom Jevreja, ali i Roma, političkih zatvorenika, invalida i drugih marginalizovanih grupa.
Ovaj dan, proglašen Međunarodnim danom sjećanja na holokaust od strane Generalne skupštine UN-a 2005. godine, nije samo trenutak sjećanja. To je upozorenje, poziv na buđenje i opomena da mržnja nikada ne prestaje – ona samo mijenja oblike.
Historijski kontekst oslobođenja Auschwitza
Holokaust, poznat i kao Shoah, bio je nacistički program sistematskog istrebljenja evropskih Jevreja, ali i drugih “neželjenih” grupa. Od dolaska nacista na vlast 1933. godine pa do kraja rata 1945. godine, diskriminacija je prerasla u genocid. Tokom takozvanog “konačnog rješenja” (Endlösung), koje je definirano na konferenciji u Wannseeu 1942. godine, milioni Jevreja deportovani su u logore smrti poput Auschwitza, Treblinke i Sobibora.

Dana 27. januara 1945. godine, vojnici Crvene armije oslobodili su Auschwitz. U logoru su zatekli oko 7.000 preživjelih – ljudi koji su preživjeli nezamislive torture, glad i bolesti. Sama operacija oslobođenja otkrila je svijetu strahote genocida. Pronađeni su ogromni magacini puni odjeće, cipela i ljudskih ostataka – nijemi svjedoci sistematskog ubijanja. Svjedočenja preživjelih, poput onih koji su bili deportovani iz cijele Europe, uključujući Nizozemsku, Austriju i Mađarsku, postala su ključna za razumijevanje razmjera nacističkih zločina.
Kako se ovo odražava na današnju situaciju
Danas, 80 godina nakon tih događaja, svijet se ponovo suočava s izazovima. Antisemitizam i dalje raste, a poricanje holokausta postaje sve glasnije. Organizacije poput Anne Frank House, UNESCO-a i Europskog Vijeća ulažu u obrazovne programe kako bi spriječile zaboravljanje historije.
Osim što su tragovi mržnje vidljivi u govorima i djelima, posebno na društvenim mrežama, zabrinjavajuća je i činjenica da mladi često ne znaju dovoljno o holokaustu. Nedostatak znanja stvara plodno tlo za poricanje i relativizaciju ovih zločina.
Sjećanje na holokaust nije samo čin gledanja unatrag – to je opomena za budućnost. Historija nas uči da nijedno društvo nije imuno na mržnju i zlo. Ovo je dan kada obećavamo da ćemo, kao pojedinci i zajednice, stajati na strani pravde, ljudskih prava i solidarnosti, bez obzira na cijenu.
Dok se prisjećamo izgubljenih, moramo učiniti više od paljenja svijeća – moramo djelovati. Sjećanje bez akcije postaje isprazno. Ovaj dan nas poziva na edukaciju, na solidarnost i na borbu protiv svih oblika diskriminacije. Bez obzira gdje se nalazimo, predrasude i mržnja su nešto uz što svi mi trebamo da stanemo protiv, jer samo tako možemo osigurati da mržnja i genocid ostanu dio prošlosti, a ne naše budućnosti.