Nasilje nad ženama: Treba jednom reći dosta!

1281

Mnoge žene godinama trpe nasilje u porodici jer nemaju podršku drugih članova porodice i prijatelja, ali i institucija koje bi trebalo da su najveća podrška žrtvi i koje moraju da zaštite žrtvu. Mnoge žene se odluče da ne prijave nasilnika jer se boje još većeg nasilja, ili zbog djece kako bi sačuvale kakav takav zajednički život i omogućile im, često iluzorno, bolju sigurnost.  Najveći korak koji žrtva nasilja može poduzeti je prijaviti nasilnika i na taj način mu dati do znanja da ima neko moćnij od njega, a to su institucije sistema, te da je nasilje zločin. Veliki broj žena prijavi nasilje tek nakon dugo godina zlostavljanja, a jedna od njih je Saima Kahrić.

Saima, majka troje djece I baka šestoro unučadi u braku je 43 godine sa nasilnikom, kojeg I sama naziva “monstrumom”. Rođena je I odrasla u banjalučkom romskom naselju kao treće dijete u sedmočlanoj porodici. Roditelji su joj se rastali kada je imala 11 godina te je ona ostala da živi sa ocem. Jedna je od rijetkih Romkinja koja je u to vrijeme završila osnovnu školu I krenula u srednju. U vrijeme kada je upoznala svog tada budućeg muža, bila je učenica drugog razreda srednje škole. Bila je vrlodobar đak, a on brigadir koji je dolazio u Banja Luku. Iako otac nije bio zadovoljan njenom odlukom, ona je napustila srednju školu i otišla u Prnjavor. U grad u kome nikoga nije poznavala osim svog budućeg muža.

Saima kaže da je on oduvjek volio da popije, ali da to nikada nije predstavljalo problem dok se prvi put nije porodila.

“On tada nije radio i ja sam ga natjerala da radi. Ili on ili ja, pošto neko je morao da radi da bi živjeli normalno. I onda, kada se zaposlio I počeo da radi, radio je samo za sebe. Volio je da hoda, po tri dana ga nema kući a onda kad dođe svo nasilje pokaže na meni. Uvjek sam ja bila lopov a on u pravu”- rekla je Saima. Dodala je I da je fizičko nasilje bilo prema njoj, ali ne I djeci.

Od komšija je saznala da mu ona nije prva supruga, nego treća I da su predhodne žene pobjegle jer je I ranije bio nasilan. Kada je to saznala pokušala je da pobjegne, ali on je uzeo njene dokumete I nije dozvolio da ode. A i gdje bi, kada nije imala gdje da ode.

Saima Kahrić (foto: Udar)
Saima Kahrić (foto: Udar)

“Druga su to vremena bila. Na primjer, ako imamo problema u braku, mi nismo se smjeli vraćati kući. Nama je tata rekao koja god ide od kuće, šta god da trpi, nemoj slučajno ne da se vraća kući.”- govori Saima te dodaje da je jednom pobjegla kod majke, ali je ona natjerala da se vrati kući nasilniku.

Saima se trudila da djeca ne vide udarce I svađe. Iako on nikada nije tukao djecu, znala je da najmlađeg sina jedan period nije volio, čak ju je tjerao I na abortus dok ga je nosila.

“Ja sam uvjek gledala da djeca ne znaju za ovo. Ja izađem vani i po cijelu noć sjedim. Kada sin plače, muž mi kaže iznesi ga vani, ne mogu ga trpiti da plače. I zbog toga smo se mi tada najviše svađali. Ali nisam dozvoljavala da galami na dijete. Poslje ga je zavolio. Ne znam ni kako sam tu djecu odhranila. Hvala Bogu da su oni dobri, da nisu krenuli njegovim putem, nijedan nije alkoholicar, nije problematican I to je uredu odma.“, priča Saima za Udar.

Kako su godine prolazile, sinovi su postali snažniji I shvatili u kakvoj se situaciji nalazi njihova majka, te su je branili kada bi je on napadao. Međutim nakon što joj se sin razveo I ostao kao samohrani otac sa dvoje djece u Saiminoj kući, primjetila je da se unučad plaše njenog muža, svog djeda, te kad ga vide u alkoholisanom stanju prestanu se igrati.

Kada njen sin ne bi imao posla Saima je čistila lokale I kuće kako bi prehranila porodicu I školovala unučad, jer od muževe penzije nije imala ništa, on ju je ostavljao u kafani. U slobodno vrijeme je išla na radionice gdje se govorilo o porodičnom nasilju te je prvi put 2019. godine, kada je muž došao pijan I počeo da je vrijeđa, odlučila da ga prijavi.

“Kada sam išla na te razne radionice I gledala kako žene svašta trpe, onda sam I ja odlučila da ga prijavim.”, govori nam. Dodaje da joj je sin bio najveća podrška kada ga je prijavila tako što je uključio Centar za socijalni rad, te su ga odveli na kliniku za odvikavanje od alkohola.

Saimin suprug je bio na odvikavanju od alkohola u psihijatrijskoj ustanovi dva puta po 21 dan, ali se stanje nije popravilo. Ali, kako Saima kaže, kada mu zaprijeti policijom prestane da pravi scene.

“Mladim ženama koje trpe nasilje, rekla bi da one budu dobre žene prema muževima, ali da ne trpe nasilje kao što sam ja trpila.”- poručila je Saima.

Direktorica Centra za socijalni rad u Prnjavoru Dragana Radulović govori da je Centar u obavezi kada zaprimi prijavu nasilja, da obavjesti policijsku stanicu, te da zajedno rade sa policijom na prikupljanju dokaza, te da moraju biti posebno obazrivi kada su djeca žrtve nasilja.

“U situacijama kad prikupimo dokaze, kada te izvještaje dostavimo policijskoj stanici koja to dalje procesuira prema tužilaštvu, u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici imamo mogućnosti da dajemo prijedloge hitnih zaštitnih mjera za žrtve nasilja u porodici. Neke od tih mjera su I zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici, udaljenje nasilnika iz porodične zajednice, obaveznog psihosocijalnog tretmana i obaveznog lječenja od zavisnosti”- rekla je Radulović koja napominje da je u predhodnoj godini porastao broj izrečenih mjera udaljenja nasilnika iz kuće I zabrana približavanja žrtvi.

“Radimo na identifikovanju I dokumentovanju nasilja, rada na psihosocijalnoj podršci žrtava nasilja u porodici, podršci djece, što podrazumjeva savjetodavni rad, materijalnu podršku, uvezivanje sa drugim resursima na nivou lokalne zajednice. Ali smatram da je važna i prevencija. Mi na nivou lokalne zajednice radimo dosta na tome u smislu organizovanja okruglih stolova I radionica u partnerstvu sa Udruženjem Romska djevojka. U proteklom periodu na više od deset radionica prošle su nam brojne žene koje su prepoznale udruženje Roma kao nekog ko se bavi prevencijom I osvješćivanjem žena koje su marginalizovane, neobrazovane, siromašne, koje su Romkinje. Radimo na njihovom osvješćivanju, objašnjavamo šta je fenomen nasilja, kako ga prepoznati, kako prijaviti I koje sve mogu biti mjere zaštite” – izjavila je Radulović.

Psihologinja Radulović i novinarka Mirković
Psihologinja Radulović i novinarka Mirković

Ova socijalna radnica naglašava da se o nasilju treba pričati svaki dan.

“Nekako najčešće budemo kao pojedinci I kao društvo najaktivnij za vrijeme obilježavanja praznika I važnih datuma, i tada bilježimo češće anonimno prijavljivanje slučajeva nasilja u porodici.”- rekla je Radulović I naglasila da je na početku Kovid krize bilo manje prijava nasoilja, ali pouštanjem mjera da su se I prijave intenzivirale. Inače, brojni stručnjaci ističu da je upravo tokom izolacije bilo više prilika za zlostavljanje, ali ovaj Centar nema dokumentovane takve podatke.

Prema podacima Agencije za ravopravnost spolova u BiH, svaka treća žena je žrtva nasilja, a svaka druga starija od 15 godina doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja.

BiH ima dvije SOS linije za prijave nasilja u porodici i obje su besplatne. Za FBiH broj je 1265, a za RS 1264. Ili nazovite policiju na 122.

Nasilje nad ženama je svaki čin protiv ženine volje a koji je ugrožava psihički, fizički, seksualno ili ekonomski. Nasilnik može biti blizak član porodice, poznata ili nepoznata osoba. U najvećem broju jeste poznata osoba ili blizak član porodice. Nasilje se može dogoditi svakome i nije posljedica ženinog ponašanja, nego sistem u kome nasilnik pokušava da održi moć nad žrtvom. Žrtva može biti svako, bez obzira na godine, obrazovanje, materijalnu situaciju ili nacionalnost.