Romski
Nazif Muratović, samohrani je otac koji sa tri kćerke živi u Brčkom u naselju Prutače. Život ove porodice je jako težak i za njih je svaki dan borba za goli opstanak. Neuslovan stan u kojem žive Muratovići, dodatno čini njihovu tešku svakodnevicu, još težom.
–Živimo u stanu u kojem niko ne bi živio… Vodu i struju već par godina nemamo, jer nisam imao čime da platim dug. Vlaga je svuda u stanu, stan prokišnjava, a prozori su razbijeni. Kupatilo nije u funkciji, namještaj je nikakav. Ne znam kako ćemo preživjeti još jednu zimu bez šporeta i struje. Teško mi je što djeci ne mogu da omogućim normalan život i što i oni moraju zajedno sa mnom da se bore, umjesto da budu djeca – vidno potresen govori Nazif.
Nazif kaže da se više puta prijavljivao na javne pozive za stambeno zbrinjavanje, kako bi dobio stan gdje bi mogao da boravi sa porodicom, međutim nikada nije dobio odgovor. Pokušavao je da nađe posao, ali kaže da ni sa fakultetom ne bi mogao dobiti posao, jer je Rom.
–Nezaposlen sam, skupljam otpad i prodajem, drugo ne znam šta da radim. Ponekad uspijem da odem na dnevnicu. Odradim neke poslove, ali to je samo par puta u mjesecu. Pokušavao sam da se prijavim u komunalno i na poslove kod privatnika, ali čim dođem, već znam da su me odbili. Vidim kako me prvo pogledaju i odmah znam da od posla nema ništa. Da imam i fakultet i da hoću u komunalnom da radim, isto bi me gledali ispod oka i zaposlili nekog drugog, a ne mene koji sam Rom – tvrdi.
Jedina redovna primanja koja je ova porodica imala bio dječiji dodatak, a Nazif sada ni na to ne može računati. Novi Zakon o dječijoj zaštiti u Brčko Distriktu navodi da je za ostvarivanje prava na dječiji dodatak, obavezno da dijete redovno pohađa školu.
Obrazovanje treba biti omogućeno svima i pravo koje svi podjednako trebaju uživati. Međutim, zbog troškova koji dolaze sa školovanjem djeteta, Nazif jednostavno ne može svoje kćerke poslati u školu.
–Stidim se jer ne mogu da školujem svoje curice. Kako da ja njih pošaljem u školu u poderanoj odjeći i gladne, da im se druga djeca smiju i da se one stide same sebe? Volio bih da ih školujem, ali ne mogu. Od dječijeg doplatka jedva da preživimo, a sad će i to da nam ukinu, jer ih ne mogu poslati u školu. A kako da ih pošaljem bez odjeće, bez sveske, bez pribor i da budu gladne. Dajem sve od sebe da ne prolaze ono što sam ja prolazio, ali ne mogu da napravim čudo. Pokušati ću da ih upišem u školu. Nisam siguran koliko će to da potraje, jer ne želim da se moja djeca stide od drugih – kroz suze govori on.
Nazif pored ovih, ima i druge probleme. Razveden je, a njegova sada bivša supruga, sa sobom je odvela četvoro djece koja su postala žrtve radne eksploatacije. Ona su sada svaki dan na ulici i prose.
–Žena je sa sobom odvela četvoro djece. Svaki dan ih šalje da prose i svaki dan su na ulici. Dok smo živjeli zajedno, nijedno dijete to nije radilo. Ja ni sam ne znam kome te pare idu, za koga rade i ne mogu da opišem kako se osjećam zbog toga. Prijavljivao sam policiji šta se dešava, jer radije bih volio da djecu uzme socijalno, nego da budu na ulici i skupljaju pare za nekog drugog. Odgovor od policije nikada nisam dobio. I ja živim u teškim uslovima, ali nikada svoje curice nisam slao da prose i neću to raditi nikada, jer znam kakvo sam ja djetinjstvo imao i ne želim da i one prolaze kroz isto – govori Nazif.
Unatoč svemu, Nazif nastavlja svoju borbu, kaže preživjeti se mora.
„Daću sve od sebe da upišem djecu u školu i da imaju drugačiji život od onog kakav sam ja imao. One to nisu zaslužile. Hoću da budem dobar otac i za kćerke ću sve uraditi da budu sretne.“
(Portal Udar)
