Romski
Sarajevo, mjesto gdje se spajaju Istok i Zapad. Ovako započinju gotovo svi tekstovi o multikulturalnom Sarajevu. Ova teza je itekako tačna, ali se ona više referiše na arhitekturu, dok ono što čini glavni grad Bosne i Hercegovine snažnim i postojanim su ljudi! Arhitektura je jedan snažan pečat, ali su kroz historiju ovog grada dolazili i prolazili ljudi različitih kulturnih vrijednosti, ali i shvatanja. I na osnovu toga su odgajani ljudi koji su tu živjeli desetinama, pa i stotinama godina. Ne trebamo se mnogo vraćati u historiju, dovoljno je da spomenemo Osmanlije i Austro-Ugare koji su ostavljali različite tragove kako bi ovaj grad udahnuo njihov duh. Nasljeđe Jugoslavije još je aktuelno.
Međutim, od svega ovoga mnogo značajnije je srce i duša svakog čovjeka koji je živio i koji živi u Sarajevu. Svjetski umovi su dolazili da vide ovaj fenomen multikulturalnog Sarajeva, jer je teško bilo shvatiti egzistiranje tolikog broja različitih vjerskih objekata na tako maloj teritoriji. Sarajevo je bilo savršen pokazatelj da postoje različiti identiteti. Ali najbitniji identitet koji svaku individuu određuje, je podatak, je li neko čovjek ili nije. Ali pojam konsitutivnosti u BiH utiče da sarajevski duh počinje da blijedi.
„Kada sam prije 50 i kusur godina išao od Baščaršije do Marijinog Dvora ni sanjao nisam da će Sarajevo biti mjesto svih mojih nesporazuma! Sarajevo ti je, prijatelju, ko plaha i nezasita ženska – što joj više daješ ona više traži! U ovom gradu se sve slaže, a sve protivi! U isto vrijeme čuješ mujezina sa džamije i crkvena zvona! Čuje se i zveket novca – tri meni, dva njima, a državi jok i tako punih 450 godina“, ovako je svoju priču počeo Josip Pejaković, legendarni sarajevski umjetnik.
Nažalost, danas se u Sarajevu mnogo toga ne slaže. Temelj svih nesporazuma je „konsitutivnost“, jer je to postao presudan identitet svakog čovjeka, ono na početku „da li si čovjek ili nisi“ je izgubilo smisao, sada je temeljni postulat koliko si zapravo konsitutivan. S jedne strane imamo ove koji su apsolutno konsitutivni, pa između njih se nalaze ovi koji su konstitutivni na jednom dijelu teritorije i na kraju se nalaze oni koji su konsitutivni u teoriji, ali su majorizirani u praksi. Ovako to izgleda u našem real političkom životu. U teoriji je to nešto drugačije, međutim zdravo razumski se postavlja pitanje šta je s onima koji nisu među ovim konsitutivnim.
„Ima samo jedan grad koji volim više od Sarajeva – to je Rajvosa! Samo u Rajvosa nema sukoba – tamo se i murija i lopovi slažu! Samo u Rajvosa važi stara bosanska: ‘Samo pošteno, pa ko koga prevari!’ Tako ti je, moj Senade, bilo u Rajvosa kad je Bog po zemlji hodao! Zahvaljujući Dejtonskom nesporazumu Sarajevo više nije grad po kojem Bog hoda! Sarajevo je najveća žrtva tog Dejtonskog nesporazuma“, nastavio je Pejaković za Face TV o onome što nas sve boli.
Sejdić, Finci, Pudarić, Pilav, Zornić… sve su ovo pojedinačne borbe da se vrati dostojanstvo i predratni duh kojeg je bilo u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, ali je taj duh bio najizraženiji u Sarajevu. Koliko su „nekonsutivni“ zadužili Sarajevo najbolje je opisao Pejaković u svom izlaganju:
„Jevreji su u Sarajevu gradili i širili kulturu! Bosna i Hercegovina je nasušni hljeb u kome su pravoslavci i katolici brašno, muslimani voda, a Jevreji so. Danas je sve manje brašna i vode, a soli gotovo da nema nikako! Bojim se da će doći vrijeme kada u Sarajevu neće biti Jevreja, a sve su ovom gradu dali! I Srbi su dali jako veliki doprinos u izgradnji Sarajeva! Srpska porodica Jeftić je osnovala Narodno pozorište u Sarajevu! Danas slavimo sto godina postojanja tog pozorišta u kojem skoro da nema zaposlenog Srbina! Ko je za to kriv?! Dejtonski nesporazum! Nema dalje, dalje se šuti, ali ja neću da šutim! Sarajevo više nije ni tamo gdje je bilo niti je isto što je bilo! Hrvati su u Sarajevo došli malo kasnije! Sve što oko vidi u Sarajevu izgrađeno u austrougarskom periodu stvorio je Hrvat! Kasnim dolaskom u Sarajevo nisu se mogli nametnuti drugačije nego napretkom u kulturi! Nije lako biti čovjek, to se uči i stiče od rođenja, to se njeguje kao ruža pupoljasta! Bosnu iz mraka mogu dići samo oni koji hoće i koji znaju u jatu letjeti!“, govori Pejaković.
Sarajevo će biti, sve drugo će proći!
