NERZUK ĆURAK: Sa nacionalnim strankama, nema implementacije odluke u predmetu „Sejdić-Finci“

2246
Foto: Udar

Prof.dr. Nerzuk Ćurak, profesor je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i neko ko snažno zagovara građanski koncept Bosne i Hercegovine. Otvoreno kritikuje vlast i između ostalog smatra da je neprovođenje odluke Suda u Strazburu snažan pokazatelj da je na političkoj sceni snažna nacionalistička vlast. Sa ovim istaknutim profesorom, razgovarali smo i o perspektivama romske nacionalne manjine, fašizmu u Evropi, potrebama romske zajednice, ali i zašto je bivša Jugoslavija bila idelana za sve narode i narodnosti.

Ako uzmemo u obzir da je najbolji pokazatelj demokratije u jednom društvu, odnos prema manjinama, u ovom slučaju Romima, kako na osnovu toga ocjenjujete stanje demokratije u BiH?

-Tu ste zaista u pravu. Stepen demokracije u jednom društvu se zaista mjeri odnosom prema manjinama. Što je odnos prema manjinama gori, tu je priča o demokraciji, ja bih rekao, završena. Odnos prema ugroženim, vulnerabilnim skupinama u društvu iskazuje stepen zrelosti demokracije jednog društva. Nažalost, Bosna i Hercegovina ima još jedan dodatni problem, koji usložnjava status manjinskih zajednica, a to je ustvari da naš pravni okvir, uopće ne prepoznaje manjinske zajednice, što je rezultat, ja bih rekao, pravnog terora konstitutivnih naroda prema drugim ljudima koji se ne iskazuju u nekom svom etno-nacionalnom identitetu. Ne možemo kao društvo nikako biti zadovoljno odnosom prema ugroženim skupinama, a naročito ne možemo biti zadovljni odnosom prema Romima, mada u nekoliko posljednjih godina, ima neke progresije. Mada, ja bih rekao da je ta progresija više rezultat nekog vanjskog pritiska, nego stvarne, autentične, unutrašnje volje da se problem manjina riješi na najmoderniji i najbolji mogući način.

Zašto je nekadašnja zajednička država imala bolji odnos prema Romima? Svi, pa čak i Romi govore da se u bivšoj Jugoslaviji živjelo bolje?

-Od velike važnosti za kvalitet života u nekoj zajednici je to kako je ta zajednica primarno, politički, ekonomski i kulturno određena. Bivša zajednička država, SFR Jugoslavija je, bez obzira na sve probleme, ipak bila zemlja radničke klase. Ipak je to bila zemlja jednog ugroženog političkog subjekta, kao što su radnici, a ne nekog apstraktnog subjekta kao što su danas nacije koje iz te svoje jake apstraktne pozicije izvode svu svoju političku moć, a druge guraju na margine moći. Dakle, već je to odredilo bivšu zemlju kao zemlju koja je imala bolji odnos prema poniženim i uvrijeđenim. Samu sintagma jugoslovenskog socijalizma koja je bila originalna, „narodi i narodnosti“, danas teško prebaciti u ovaj pravni okvir. Ona je bila rezultat namjere da se onim zajednicma koje nisu konstitutivne zajendice kao što su bile bivše jugoslovenske republike, odnosno narodi koji ih naseljavaju, cilj je bio da se te narodnosti osjećaju, koliko je god moguće, prihvaćeno. Da se ne lažemo, mi smo mogli faktički svaki dan na televizijama bivše zajedničke države mogli čuti emisije na jezicima narodnosti koji žive u Jugoslaviji. Mi danas to ne čujemo… Nadam se da će vaš portal doprinijeti da će se pojavati emisije na romskom jeziku. Postoje sada romski znanstvenici i znanstvenice koje snažno rade na prodoru romskog identiteta u javni prostor kroz jezik, ili da se na nekim fakultetima  počne izučavati romski jezik i književnost. To su sve neki mali pomaci, ali još uvek nedovoljni. Prije svega u tom nekom egzistencijalnom i predstavničkom smislu, Romi su nažalost i dalje jako ugroženi.

Foto: Udar

Nema sumnje da je fašizam u velikoj mjeri ponovo prisutan u Evropi. To smo mogli vidjeti u Italiji, Mađarskoj, Ukrajini. Sve ovo se dešava u Evropskoj uniji, koja upravo promoviše najviše vrijednosti u pogledu ljudskih prava i sloboda. Da li je to zapravo pravo lice EU kojoj i mi kao država težimo?

Ja bih to ipak malo drugačije postavio. Zamislite samo da imamo takvu provalu deničarskog, ksenofobnog, šovinističkog, političkog nasilja kojima su sada izložene zemlje zapadne Evrope… Zamislite da sve to postoji, a da nemamo pravni okvir koji je Evropska unija konstituirala da bi zaustavila takve agresivne ispade? Nema sumnje da su najrigidniji, šovinistički mrzilački konceptei prodrli u Evropu, da su oni u značajnoj mjeri rezultat migrantske i ekonomske krize. A rezultat je i to što u historiji još uvijek čuči neko zlo kojeg se još uvijek nismo riješili, samo se treba sjetiti holokausta-stravičnog genocida između ostalog počinjenog i nad Romima i drugim manjinskim narodima, homoseksualcima, holokastom nad Židovima… Sve je to uradio fašizam koji je rođen na tlu Evrope. Ali, vrlo je važno naglasiti jednu razliku! Sve ovo što se dešava i ovaj pokušaj „normalizacije“ ksenofobno-šovinističkog diskursa, rast kriptofašističkih, i neofašističkih stranaka-to se dešava u nacionalnim državama Evrope koje čine Uniju. A sama Evropska unija koja je jedan nadnacionalni entitet-on je jedina nada da to zaustavimo. Vidjeli smo da u Evropskom parlamentu postoji potencijal i snaga liberalne Evrope da se suprotstavi tom desničarenju kroz izglasavanje sankcija Mađarskoj, Vikotra Orbana koji je potpuno skrenuo u ksenogfobiju i šovinizam. Vrlo mi je važno da to naglasim, jer u javnom diskursu uglavnom se susrećemo sa napadom na Evropu, a meni je važno da naglasimo ovu razliku. Zapravo, Evropska unija je jedina brana da to ne eksplodira, jer ako ponovo jačaju nacionalističke nacije/države, to bi moglo dovesti u pitanje čitavu Evropsku uniju. A ako propadne Evropska unija, šta je onda to što može spriječiti taj pomahnitali nacionalizam i neofašizam da zavalda i postane glavna politička ideologija u Evropi?

Šta je to što smatrate da je Romima u BiH najpotrebnije kako bi barem djelimično bili ravnopravni u društvu?

Prvo je potrebno da ova bezobrazna, nacionalistička vlast konačno implementira odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić-Finci“. Vi vidite kakvo je to licemjerje… Imali smo 2-3 godine snažan pritisak Evropske unije da se to pokuša riješiti i ovi naši „majstori mraka“ su se tome oduprijeli.  Sada je Evropa rekla: „Ovo ne možemo riješiti, to sada neće biti glavno pitanje“. Čim je Evropa rekla da to nije glavno pitanje, od glavnih političkih aktera u BiH, to više nikoga ne zanima! Eto koliko im je zbiljski stalo do implementacije ljudskih prava.

To je nesumnjivo prvo što treba da se uradi. U svemu tome, čini mi se da je potrebno osnažiti pritisak civilnog društva, i naročito organizacija koje su na bilo koji način podrška romskoj zajednici, da vrše pritisak na politiku, da to ponovo postane političko pitanje par exelans. Oni sami to neće sigurno… Zapravo, možda i hoće neka vlast koja bi se formirala na potpuno nenacionalističkim osnovama koja bi uvažila to i odmah pokušala da implementira odluku. Pritisak nedostaje i treba ga obnoviti…

Drugo što bi trebalo i mislim da je beskrajno važno je da najveći broj romske djece zvrši srednju školu. Čak, uz neku pametnu politiku dobre i moćne organizacije, da se pronađu i neka sredstva da se što više Roma uključi u formalno obrazovanje. To je u perspektivi vrlo važna odluka. Vrlo je važno i da što više pripadnika romske zajednice završi i fakultet… A sve to vodi ka tome da Romi budu predstavljeni u politici, da ih bude što više u zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj vlasti, pa da shodno tome završe i što više takvih fakulteta. Mislim da bi trebalo i što više inkluzije, ali ne mislim samo inkluzija u školama. Evo, sada idu izbori… Svako ko ima pravo glasa od Roma-treba da izađe na glasanje! Već se to pojavljuje i kao snažan argument u implementaciji presude u predmetu „Sejdić-Finci“: Mi masovno izlazimo na izbore. Daje nam se da biramo, a neda nam se da budemo birani. Ovo je vrlo važan socijalni elemnt.

Dalje, treba stalno tražiti podršku međunarodnog faktora. Imali smo Dekadu Roma. Sada treba na tom naslijeđu nastaviti, boriti da se okončaju predrasude, što mislim da je osnov za neku konačnu emancipaciju.

Ali, to neće doći samo od sebe. Mora raditi društvo, ali mora raditi i sama zajednica na koju se to odnosi. Bez angažmana onoga na koga se odnosi problem, rijetko će ko to sam pokrenuti.

Foto: Udar

Kako objašnjavate to što se Romi i Romkinje pojavljuju na listama nekih političkih partija, iako te iste partije nisu uradile ništa konkretno u vezi sa odlukom Suda u Strazburu u predmetu „Sjedić-Finci“?

Najvjerojatnije je da se radi o jednom lažnom podilaženju i pokušaju da se te stranke pokažu drugečije nego što jesu. Govorim sada napamet, jer ne raspolažem sa podacima, ali sumnjam da su oni u prvih pet, šest kandidata koji bi prošli, nego su 10., 20., 30. na listi koji garantira siguran neprolazak, tako da je to, po meni jedan politički cinizam, mimikraija i ne vjerujem da će Romi od toga imati ikakve koristi. Volio bih da se te stranke demantuju, ali sumnjam…

Smatrate li da se iz reda „Ostalih“ može u jednom momentu pojaviti čovjek sa vizijom i da upravo neko iz reda „Ostalih“ jedino može pokrenuti temeljne reforme u BiH?

Postoje ljudi u svim zajednicama, bez obzira na svoj etno-nacionalni identitet, koji su operirani od nacionalizma i među njima se mogu pojaviti ljudi koji imaju jednu sveobuhvatnu, komprehezivnu viziju koja se odnosi na sve građane i građanke Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu, takav čovjek se može pojaviti upravo i u manjinskim zajednicama, zašto da ne, ali on još uvijek ne može da se politički realizira, jer mu to ne dozvoljava Ustav. Bila bi neka „božanska pravda“ kada bi upravo odluku „Sejdić-Finci“ pratilo to da se na najvažnijim mjestima odlučivanja nalaze pripadnici jevrejske, romske, ili neke druge manjinske zajednice. Pa, hajmo ne zatvarati vrata, možda se to i desi…

Da li je svih ovih godina odluka Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić-Finci“ više bila platforma za međusobno obračunavanje partija na vlasti, nego što je predstavljala temelj za reformu Ustava u BiH?

Sud u Strazburu donio je svoju odluku po svim parametrima demokracije i zaštite ljudskih prava, te je stoga apelacija gospodina Sejdića i Fincija imala i svoje političko i povjesno opravdanje. To se ne može ukinuti i to je golem kapital. E sada, drugi je par cipela što se odluka  odnosi na jedan šizofren politički sistem u kojem akteri kolektivističkih naracija i kolektivističkih politika ne žele da tu odluku implementiraju, jer ona označava konačan trijumf građanina i poraz retrogradnih nacionalističkih snaga. Naša država je kidnapirana od strane ljudi koji uopće ne mogu razumijeti i ne znaju kako da pomire individualno i kolektivno. Oni samo razmišljaju u kategorijama plemena. E sada, zašto odluka nije implemntirana? Zato što ključni donositelji odluka, etno-nacionalističkog ambijenta smatraju, da bilo koji oblik implementacije znači kraj njihovih politika. Ja mogu na kraju reći svoj neki čvrst sud-sa nacionalnim strankama, nema implementacije odluke „Sejdić-Finci“.

Čemu se nacionalne manjine mogu nadati i šta mogu očekivati od predstojećih izbora?

Važni su nam rezultati izbora. Mi građani BiH ne možemo suditi o politikama, nego na osnovu onoga što nam nude i ko su ljudi koji nam to nešto nude. Mi na osnovu toga procjenjujemo koje bi politike mogle napustiti ovo samokolektivističko predstavljanje i u smislu izgradnje jedne građanske političke zajednice, apsorbirati u tu zajednicu i prava svih manjina. U nekom mom uvidu, bilo koja stranka koja je zasnovana samo i samo na ovom etno-nacionalističkom elementu konstituirala vlast, a vjerovatno da hoće, ponovo će biti vrlo teško implementirati presudu…
Ipak, čovjek se mora nadati. Ja vjerujem da bi neka vlast u kojoj bi SDP, Naša stranka i još neke druge manje stranke, ako bi bile u mogućnosti implementiraju, možda bi išli ka tom nekom dobrom putu. Ali, i uz najbolju volju političkih aktera koji žele da odluku implementiraju, ipak će biti blokirani od nacionalističkih stranaka. S druge strane, nije politika jedini prostor emancipacije. Mislim da je veoma važno da sami Romi i druge manjine, da imaju što više organizacija civilnog društva kroz koje mogu da posreduju te svoje zahtjeve, ali da istovremeno ne obole od sindroma, od koga su oboljele neke organizacije. Treba tražiti i saveznike. Evo, u akademskoj zajednici recimo… Takođe, saveznike u nekom prekoetničkom i prekoentitetskom društvu, u međunarodnim organizacijama koje imaju senzibilitet. Recimo, ja moram odati veliko priznanje Fondu otvoreno društvo BiH koje je možda najviše podržavalo razne romske projekte u BiH, a mislim da to i dalje snažno rade… Iz raznih uglova, pokušati proizvesti neku sinergiju, zajedničku snagu koja bi bila neka vrsta pritiska na donositelje odluka, da se u pravnom sustavu, promjeni sve što je diskriminirajuće.

Foto: Udar

Vjerujete li da jednog dana možete imati kolegu Roma ovdje na fakultetu, ili da uveče pogledate dnevnik na javnom servisu koga vodi Romkinja, ili da jednu Romkinju vidimo kao predsjednicu recimo Ustavnog suda BiH?

-Ja u to vjerujem, ali na koji način? Svaka vrsta ozbiljnog, odgovornog, građanskog pritiska na institucije odlučivanja političkog, kultuirnog, akademskog, mijenja stanje. Ali, ako tog pritiska nema, ljudi se uljuljkaju. Pa pogledajte poltičare. Njih samo brine da li će se održati neki protesti, ili neće. Pritisak je veoma važan. Ja uvijek zagovaram nenasilni oblik pritiska. Pametan, odgovoran i intenzivan pritisak koji u sebe uključuje i političke i pravne norme i jednu vrstu građanske pobune, sve to bi omogućilo da prije, nego kasnije u akademskim krugovima, imamo i pripadnike iz romske zajednice. Izađite i borite se-vi ste Šejn!

(portal-udar.net)