Romski
“Neću da se vakcinišem. Razlog je što žena poslije ne može ostati plodna. Čuli smo to od građana, priča se dole po gradu i zato se mi ne vakcinišemo” govori nam Refik Seferović iz romske zajednice u naselju Podhranjen kod Goražda.
Oženjen je, ima djecu, zdravi su svi, ne zna ni za jednu porodicu koja bi mogla potvrditi njegovu priču o neplodnosti zbog vakcine, ali nastavlja: “Znači, kad dobije vakcinu muško, poslije ne može dati dijete. A žene? Žene, ne znam baš, ali muškarci kad primaju vakcinu onda ubijaju neki imunitet u sebe i ne mogu im žene ostati plodne”, kaže Refik. Informacije o neplodnosti i sterilitetu kao posljedici vakcinacije pojavljivale su se i ranije, ali su ih svjetski naučnici odmah i odbacivali. Potvrđuju to i bh. doktori.
“To o neplodnosti apsolutno nije istina! Mi nikakav, ali baš nikakav relevantan podatak nemamo koji bi nam ukazao na sumnju da vakcinacija protiv virusa Covid 19 može da utiče na plodnost. Imamo veliki broj žena te reproduktivne dobi koje su se vakcinisale i nakon toga odmah ostale trudne. Imamo i značajan broj trudnica vakcinisanih i jako je bitno da se vakcinišu. Ponavljam, nisam do sad saznala ni za jedan podatak koji bi nam ukazao na takav rizik”, izričita je dr Jela Aćimović pomoćnik direktora za medicinske poslove u Institutu za javno zdravstvo Republike Srpske.
Do Refika i njegove zajednice doveo nas je broj telefona koji su nam ostavili u anketi kroz koju smo provjeravali zainteresiranost Roma u Bosni i Hercegovini za vakcinaciju protiv virusa Covid 19. Zanimljivo je da Refikov brat Džekson ima drugačije mišljenje.
“Bih se vakciniso, što ne bih. Da ne bih dobio virus. Evo neka kažu koliko će platiti i svi ćemo se vakcinisati”, uz smjeh će Džekson, mladić od 20-ak godina. Pitamo šta zna o vakcinama, da li se raspitivao, koju bi vakcinu najradije prihvatio? “Kažu da je najbolja kineska, pa eto, od Kine je i počelo”, veli mladić, a onda i ozbiljnije dodaje da bi rado do vakcine, jer ima želju ići i raditi u Njemačkoj. “Brat od strica mi je tamo, kaže da bi moglo da bude nekog posla i za mene”.
Anketu su Džeksonu čitali drugi, a on je davao odgovore. Nije imao priliku da se školuje kao mlađi potomci Seferovića, njegova braća Dženan od sedam i Đulijano od devet godina. Obojica pohađaju osnovnu školu, tamo korone nema, lijepo im je, pričaju nam. Sjedamo skupa za mali improvizirani stolić u minijaturnom dnevnom boravku njihove kuće u kojima je, kažu, ceribaša njihova majka Behara. Žena ima dvanaestoro djece i već dvanaestoro unučadi, a svega su joj 43 godine. Žive svi skupa u doniranoj kući i o vakcini protiv Covida 19 ne razmišljaju. Behara je neće “ni za živu glavu”.
“Niti smo tu koronu preboljeli, niti ćemo je preboljeti. Mi imamo jak imunitet. Druga je evo godina, nikad nismo osjetili da smo bolesni, a idemo bosi i djeca i mi, kopamo po smeću, odjeću od drugoga uzimamo, a nikad se nismo zarazili. Niko u mojoj familiji nije vakcinisan. Kad sam ih rodila nisam ih vakcinisala, a ne sad, šta će im to. Nek se vakciniše ko se korone boji, a nama kako od Boga suđeno tako će da bude”, kaže Behara Seferović dodajući da su svi u tom naselju zdravstveno osigurani.
Koliko je Roma općenito u BiH pod zdravstvenom sigurnošću države nema preciznih podataka, jer bi prebrojavanje po tom osnovu bio svojevrsan vid diskriminacije, ali je takav podatak bitan romskim udruženjima, da bi što više svojih sunarodnjaka inicirali na pristup zdravstvenoj zaštititi. Tako u Udruženju “Kali Sara-RIC” raspolažu sa nezvaničnim podatkom da je u BiH zdravstveno osigurano približno 70 % Roma, a njihova je procjena da ih ovdje trenutno živi između 35.000 i 40.000 . U Prnjavoru su trenutno 42 romske porodice. Grad je tamo upriličio Dane otvorenih vrata za sve ljude koji žele da se imuniziraju u korona krizi, bili osigurani ili ne, ali je odziv Roma bio loš.
“Kod nas je jako mali broj Roma vakcinisanih i to su većinom ljudi koji rade negdje, pa su s firmom išli da se vakcinišu. To je svega nekih desetak ljudi. Romi su uplašeni, ne znaju kome da vjeruju, jer kruže razne priče. Čuli su da su neki oboljeli i nakon vakcinacije, pa su neodlučni, iako im pokušavamo objasniti da čak i ako dobiju Covid da će lakše proći ako su vakcinisani”, kaže Snježana Mirković predsjednica Udruženja “Romani ćei- Romska djevojka” iz Prnjavora. I sama je bila učesnik naše ankete kojom smo evidentirali 41 odgovor i većina od tog broja su ljudi koji se nisu vakcinisali, njih približno 80%. Svega troje anketiranih nije zdravstveno osigurano, a na pitanje koliko je osoba u romskoj zajednici u kojoj žive vakcinisano, najčešći je odgovor NIKO. Kada ih se kroz anketu pita zbog čega se nisu vakcinisali, većina ih odgovara da nisu željeli, jer smatraju da im vakcina neće pomoći, a sljedeći najbrojniji odgovor je da ih je strah.
“Ima straha, ali nekim ljudima skoro da je mrsko otići do bolnice da prime vakcinu. Drugi po cijeli dan rade, traže i skupljaju željezo, idu raditi na dnevnicu. Čula sam da im u Srbiji u naselja dolaze timovi koji ih vakcinišu. Mislim da bi možda isto to dobro bilo kod nas napraviti, makar u sredinama u kojima Romi žive u jednoj zajednici, na primjer u Vukosavlju, Modriči. Bolji bi efekat postigli”, smatra Snježana tvrdeći da brojni od Roma iz tog dijela države nisu imali priliku ni na koji način da se kvalitetno informišu.
“Kad bi im došao neko kući, možda bi i rekli, eto vakciniši me. Ljudi nisu imali prilike ni s kim ni da popričaju od stručnih ljudi. Prije vakcinisanja bi dobro bilo da im to na terenu neko objasni, doktor recimo, šta je u stvari ta vakcina, zašto je ona dobra, promijeni se ljudima svijest kad se popriča s njima. Govorim to iz iskustva. Kad smo mi radili na podizanju svijesti žena u vezi s ginekološkim pregledima, čim dovedeš doktoricu na teren i kad ona njima objasni zbog čega treba raditi preventivne preglede zbog raka dojke ili grlića materice, njoj proradi svijest i ona kaže -piši me, idem”.
U Prnjavorskoj sredini je također bilo Roma oboljelih od Covida. I sama Snježana, cijeli njen tim su prošli kroz koronu, svi s lakšim simptomima. Međutim, ova žena kritikuje i samu sebe jer nije vakcinisana. “Do sad nisam otišla jer sam preležala Covid, ali ipak želim da se vakcinišem, jer se bojim ove bolesti. Ali uvijek bude razlog zbog kojeg ne odem, ili je posao ili drugo nešto. Savjetovala sam se i sa doktoricom, jer sam hronični bolesnik i zaista ću to napraviti” obećava Snježana.
No, u susjednonom gradu Prijedoru, gdje živi veliki broj Roma, situacija je znatno drugačija. Udruženje Roma u Prijedoru radi na edukaciji Roma o koraonavirusu i vakcinaciji protiv COVID 19. Riječ je projektu koji finansira Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u saradnji sa Institutom za javno zdravstvo Republike Srpske.
“Ovi projekti su veoma dobri i korisni za romsku populaciju, kojim želimo da ih upoznamo o COVID 19, kako i na koji način da se zaštite i da apelujemo na Rome na neophodnost vakcinacije da bi zaštitili sebe i cijelu svoju porodicu, društvo i okolinu oko sebe”, kaže Ramo Salešević predsjednik Udruženja Roma u Prijedoru.
Prema njegovim riječima već je održano nekoliko radionica u koje su uključeni zdravstveni radnici, koji Romima prenose osnovne informacije: kako da se zaštite, šta da rade ako dobiju koronu, na koji način se treba liječiti, kome da se jave i kao bi trebao da teče i da se odvija oporavak od bolesti. Osim toga organizuju se i posjete porodicama da bi se prenijele informacije o zaštiti od korona virusa.
Na drugom kraju države, u romskom naselju Podhranjen kod Goražda o virusu bi da govori Nusret Seferović. Sjeda na gajbu od flaša i počinje, najprije o svemu drugom pa koroni. Šezdeset sedam godina mu je. Invalid je, skoro da i ne vidi. Živi od 110 maraka socijalne pomoći u napuštenoj zgradi, u uslovima koji su sve samo ne dobar smještaj. Kaže zdrav je, a bolesti reda ko na traci.
“Ima nas troje unutra u onoj školi. Ali tamo…, ne moreš unići od vode. Kisne. Kante stavim, suđe stavim, deke što se pokrivam, al’ kisne. Al’ zdravo sam opet, zdravo. Slabo vidim, noge me bolu, imo sam i infrakt ima jedno pet godina, ali dobro je, zdrav sam”, priča nam Nusret i dodaje da od vakcine protiv Covida ne bježi, samo… “Još niko nije došo ovdje da nas pita za tu vakcinu. Nije došo doktor ovde da kaže hoćete li vi na tu medicine?! Valjda znaju da je nas Roma ovdje što ima, da smo zdravi, tu koronu niko nije bolovo. Nego, ja bih primio tu vakcinu da su odmah došli, a sad… Sad bogme ne smijem, bolujem od srca”.
Vakcina nije problem za hronične bolesnike, pa čak ni za osobe iz izrazito osjetljivih i za uvođenje novih lijekova ili vakcina kritičnih grupa, a to su ljudi sa više autoimunih bolesti. Potvrđuje to Anisa Mahmutović. Novinarka je, pa je i sama kroz rad slušala od ljudi sa svih strana, pa i iz romskih zajednica da zaziru od vakcinacije. Međutim, sopstvenim primjerom kazuje da nema razloga da budu zabrinuti i da je ključno, prije same imunizacije, da imaju konsultacije sa svojim ljekarom.
“Ja imam dvije autoimune bolesti. Na samom početku vakcinacija je za nas bila problematična zbog straha od reakcije organizma koji i sam proizvodi antitijela, a ona su zavisno od bolesti drugačija. Nakon istraživanja i razgovora sa mojim doktorom shvatila sam da nema nikakve razlike između nas i ljudi koji nemaju nikakvu bolest. Moja doktorica mi je preporučila Pfizer vakcinu i vakcinisana sam“, govori Anisa pa dodaje: “Vakcina ne boli, ne izaziva stanja zbog kojih bi mogli na respirator. Vaš izbor je želite li je prihvatiti, ali bih voljela da iskoristite tu priliku, jer sigurno ne biste htjeli vidjeti kako izgledaju ljudi u Covid bolnicama. Razumijem da vas je strah, ali vam se kunem da punktovi za vakcinaciju imaju super raju. Popratni simptomi nakon vakcinacije, ako ih uopšte i imate su čak blaži od umora koji osjećamo kad se prehladimo” zaključuje ova mlada novinarka.
Anisa radi na prostoru Tuzlanskog Kantona gdje je skoncentriran najveći broj Roma u Federaciji BiH. Predstavnici romskih nevladinih organizacija na tom prostoru pokušavaju da Romima kroz razgovor ukažu na značaj vakcinacije, ali za sada, svjedoče, nemaju dobre rezultate tog lobiranja.
“Direktno su na teren i u romska naselja išli medijatori našeg udruženja Euro Rom. U Kaknju su to radili iz Centra Romalen. Išli su i medijatori drugih udruženja u državi, pričali o značaju vakcine, ali prema mojim informacijama zanemariv je broj Roma koji su se vakcinisali protiv Covida. Brojnim od njih je dostupan internet, oni čitaju šta stalno razne antivakserne grupe iznose o navodno lošim efektima vakcina i sigurno su takve grupe puno uticale na Rome da vakcinu ne prime. Oni su ubijeđeni da će ih ta vakcina uništiti, kažu da ih hoće da čipuju tim vakcinama i da će doći vrijeme pa će ih neko samo ugasiti. Oni jednostavno sve shvataju zdravo za gotovo i tu treba mnogo napora da im se objasni o dobrim stranama vakcine”, kaže za Udar Nedžad Jusić predsjednik Udruženja Euro Rom iz Tuzle. Potvrđuje da je i među Romima u tuzlanskom kraju bilo dosta oboljelih, pa i umrlih od covida, te da je prijeko potrebno mjenjati svijest o imunizaciji.
“Ja sam imao koronu, bio je to teži oblik oboljenja i opet sam se vakcinisao, primio obje doze. Svojim ličnim primjerom pokušavam da svojim Romima govorim da je vrlo važno da se čovjek vakciniše i donekle uspjevam, ali bih volio da je to veći broj. Znači, sada je samo pitanje kako dovesti romsku zajednicu u Domove zdravlja da se vakcinišu”, zaključuje Jusić. Iznosi da, prema njemu dostupnim informacijama, na prostoru Tuzlanskog kantona nije bilo primjera da mobilni timovi izađu na teren u romska naselja da bi ponudili Romima da budu vakcinisani. Međutim, s tim u vezi ima i dilema.
Predsjednik Udruženja “Kali Sara-RIC” Dervo Sejdić skeptičan je prema ideji da mobilni timovi idu u romske mahale i naselja.
“Mislim da tu situaciju Romi ne bi prihvatili iz nepovjerenja. Ako se drugi vakcinišu u domovima zdravlja zašto nas žele vakcinisati po naseljima, bilo bi osnovno pitanje“, kaže gospodin Sejdić. Iznosi da od strane oba entiteta BiH i Brčko Distrikta nije bilo značajnijih kampanja o potrebi vakcinacije, da je Kali Sara samoinicijativno, te u saradnji sa drugim romskim organizacijama i organizacijom World Vision, uradila kampanju za vakcinaciju i poštivanje naredbi kriznih štabova već u maju i junu prošle godine, ali da je i sada „ raspoloženje Roma prema vakcinaciji podijeljeno“.
„Dok su neki ZA vakcinisanje i vakcinisani su sa po dvije doze, najvećim djelom zbog putovanja van BiH i zdravstvenih razloga, drugi odbijaju zbog različitih informacija o reakcijama na vakcinu, o kvalitetu i posljedicama“, kaže gospodin Sejdić i pojašnjava sopstvenu odluku. „ Nisam vakcinisan. U momentima kada sam skoro donio odluku da se vakcinišem ili nije bilo kvalitetnih vakcina u BiH, ili sam čuo informacije o eventualnom zgrušavanju krvi, tako da bez kvalitetnog ljekarskog pregleda i preporuke sa kojom vakcinom da se vakcinišem, ne bih pristao“.
Upravo s ciljem izgradnje povjerenja prema vakcinaciji, razbijanja dezinformacija i predrasuda kod ljudi, u susjednoj Srbiji su mobilni ljekarski timovi davno izašli na teren. Prvo su u martu ove godine krenuli u masovnu kampanju informiranja romske populacije o vakcinaciji. Činila je to Asocijacija mladih volontera Srbije koju su osnovali Romi volonteri Ujedinjenih nacija, obišli su osamnaest srbijanskih gradova i krenulo je. U Nišu su Romi odgovorili masovnim dolaskom na vakcinaciju. Kolege su tada prenijele da se red pred Romskim kulturnim centrom u Nišu formirao “i pre nego što su zdravstvene ekipe stigle”. Ljudi su prosto željeli da se vakcinišu “da mi mogli da odu kod dece u Nemačku”, “da se ne bi razboleli”, a pri tom brojni nisu znali gdje da se vakcinišu i dolazak mobilnih timova su rado dočekali.
Timovi za vakcinaciju potom su išli direktno u naselja, od kuće do kuće, pa su tako odmah pohodili Kragujevac gdje postoji devet romskih naselja. Tamo je prvi dan vakcinacije u najvećem romskom naselju Licika prvu dozu vakcine primilo 42 ljudi od njih ukupno 520. Dok timovi nisu došli nije bilo vakcinisan niti jedan čovjek. Na isti nači je odreagirala i Češka gdje je također otpor romskih zajednica prema vakcinaciji bio široko rasprotranjen zbog poimanja da je “vakcinisanje zapravo čipovanje”, a tamo živi približno 250.000 Roma. Velika Britanija otišla je i korak dalje. Proveli su kampanju u raznim društvenim centrima, u crkvama, sve poruke Nacionalnog zdravstvenog tima Velike Britanije na društvenim mrežama koje demantiraju dezinformacije prevodili na romski jezik, i broj vakcinisanih se značajno uvećao. U BiH doktori svjedoče da je sada jako izražena potreba za intenzivnijom kampanjom prema stanovništvu u cjelini, jer u cijeloj državi jenjava zainteresiranost ljudi za vakcinisanjem.
“Da, postoji određena stagnacija. Mi u posljednje vrijeme u Republici Srpskoj imamo između 500 i 1.000 ljudi dnevno na vakcinaciji, a ranije je ta cifra bila mnogo, mnogo viša. Znači, oni ljudi koji su stvarno željeli da se vakcinišu su došli. Ostatak stanovništva podliježe vjerovatno raznim dezinformacijama koje se šire najčešće putem društvenih mreža” kaže dr Aćimović. Kada je riječ o Romima doktorica Aćimović naglašava da “Romi imaju jednake mogućnosti za vakcinaciju kao bilo ko u Republici Srpskoj, nevezano za to da li imaju zdravstvenu zaštitu.” Vakcinacija je, dakle, otvorena za sve ljude koji imaju prebivalište u RS, a kada je riječ o izlasku mobilnih timova na teren, sve je moguće, kaže doktorica. “Naš zdravstveni sistem je prilično opterećen zbog pandemije, ali naš interes je da se što više ljudi koji borave u RS-u vakciniše, pa bi se u tom kontekstu u narednom periodu moglo nešto takvo planirati. Ako bi se osiguralo da zaista ti mobilni timovi s razlogom izlaze na teren“, ističe doktorica Aćimović iz Instituta za javno zdravstvo RS i pojašnjava da bi se u tom pravcu pismeno Zavodu mogle obratiti romske zajednice, udruženja koja imaju podatke o zainteresiranosti neke veće romske grupe za vakcinacijom, pogotovo tamo gdje ima i trudnica.
Upravo u našoj anketi pronašli smo odgovore majki koje nisu smjele obaviti vakcinaciju jer su zatrudnjele, ali ima i onih kojima trudnoća nije prepreka za vakcinaciju poput Alise Kratovac iz romskog naselja u Podhranjenu. Trudnica je, nosi osmo dijete i kaže rado bi se vakcinisala, samo ne znaju ni gdje ni kako.
“Ako se svi građani vakcinišu što da se i mi ne vakcinišemo. Mi smo samo čuli da su se u našem kantonu vakcinisali zdravstveni radnici i iz privrede neki ljudi, niko nije spominjao obične građane. Meni je svejedno gdje bi bilo to, ali možda bi se više ljudi vakcinisalo, ako dođu ovdje”, kaže Alisa Kratovac. Ukoliko timovi krenu u romska naselja bila bi to prilika da Alisa kao trudnica, kao i neki hronični bolesnici iz njenog naselja, najprije porazgovaraju sa doktorima, pa se vakcinišu. Poruka kantonalnim vlastima diljem Federacije BiH je da već imaju naredbe po osnovu kojih trebaju djelovati.
“Važno je reći da je Federalno Ministarstvo zdravstva kroz naredbu insistiralo na formiranju mobilnih timova koji bi se bavili imunizacijom specifičnih grupa, a koji bi odlazili i u udaljena područja kako bi učinili vakcinu što dostupnijom”, kaže pomoćnik ministra zdravstva Federacije BiH Goran Čerkez i naglašava da svaka osoba ima pravo da bude vakcinisana bez obzira na status osiguranja. “Mogu da se jave u Dom zdravlja i imat će obezbjeđenu vakcinu. Nismo trenutno vodili nikakve evidencije o specifičnim grupama, populaciji poput Roma, poput migranata npr, mada imamo informacije za migrante da je u cjelosti iskorišten onaj broj vakcina koji je dat za njih za vakcinisanje unutar migracionih centara”.
Dilema da li se treba vakcinisati ili ne, ne bi trebalo biti, ali kako sada stvari stoje, reklo bi se da su ljudi inficirani dezinformacijama. Zato, doktori još jednom šalju preciznu poruku.
“Mi možemo da spriječimo teške kliničke slike, ovoliko brojne hospitalizacije i smrtne ishode samo na jedan način, a to je da spriječimo širenje virusa. U tome vakcinacija nam je jedan od osnovnih načina borbe” ističe dr Jela Aćimović pomoćnik direktora za medicinske poslove u Institutu za javno zdravstvo Republike Srpske.
Istovremeno, brojke o broju zaraženih ponovno rastu diljem regiona. Hrvatska je, primjera radi, danima pred objavu ovog teksta stalno bilježila četvorocifren broj novozaraženih, baš kao i Srbija. U Bosni i Hercegovini su to trocifrene brojke, ali najčešće žrtve zaraze su upravo nevakcinisani. Četvrti val u Bosni i Hercegovini tek slijedi i neće birati, a Romi uistinu imaju razlog za zabrinutost. Dok svijet uvodi treću dozu vakcine, većina Roma u BiH nisu primili ni prvu. Njihov životni vijek je, prema istraživanju Agencije za temeljna prava EU, čak deset godina kraći od drugih Evropljana. Najčešći su uzroci tome teški uvjeti življenja koji im donose različite bolesti u ranijim životnim fazama, ali priliku da mijenjaju stvari u svoju korist imaju barem kroz vakcinisanje protiv Covida 19.
