Romski
Istraživanje povijesnog revizionizma, govora mržnje i nasilja prema Srbima koje godinama provodi Srpsko narodno vijeće pokazuju da se u posljednje vrijeme ovi negativni procesi iz „medijske kanalizacije“ sve više napreduju i prema samom vrhu politike. Kako kaže naš sagovornik Nikola Vukobratović, istraživač u Arhivu Srba u Hrvatskoj i zastupnik srpske nacionalne manjine u skupštini Grada Zagreba, cijeli naš javni život je izrazito etnocentrističan i pozitivan odnos prema manjinama se više doživljava kao pitanje hrvatske dobrohotnosti nego kao prihvaćanje multikulturalnosti ove zemlje. Tragično je da snage represije povremeno mogu biti agilne prema huliganima, ali na govor mržnje u medijima ili od strane političara koji nesumnjivo olakšavaju fizičko nasilje i daju mu opravdanje, uglavnom nema društvene reakcije. Aktualni procesi „normaliziraju“ mržnju, a tome doprinosi i nerazumijevanje koncepta manjina kao ravnopravnih građana s kulturnim posebnostima. Etnonacioionalizam još uvijek dominira, a razvoj tolerancije prema najugruženijim skupinama poput Srba ili Roma napreduje presporo ili nikako.
Više u ovom intervju koji analitički sagledava problem Hrvatske kada su u pitanju manjine, a posebno srpska.
Javnosti je predstavljen novi Bilten SNV „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2021.„ kojega ste napravili, uz kolegu Tihomira Ponoša, koautora. Što su glavni nalazi kada su u pitanju ove pojave u protekloj godini ?
Prošla godina u osnovi je potvrdila trend koji traje negdje od ulaska Hrvatske u EU, a to je jačanje ekstremno desnih ideja, odnosno njihova sve veća vidljivost u javnom prostoru. To se, očekivano, vrlo često izražava kao mržnja prema Srbima, iako naravno ne samo Srbima.
Što se mijenjalo u odnosu npr. na prethodnu godinu ili dvije ?
Posljednje dvije godine, kolega Ponoš i ja odlučili smo promijeniti fokus Biltena sa medijski i politički marginalnih pojava i figura na one koje spadaju u takozvani mainstream. To konkretno znači da manje pedantno analiziramo Bujicu ili Hrvatski tjednik i slične navodne medije, a više se koncentriramo na izjave župana, ministara ili predsjednika republike. Svrha toga je bila da vidimo do koje su se mjere zazivi kolektivnog kažnjavanja Srba ili teorije zavjere o Srbima probile iz medijske kanalizacije u vrh politike. Zaključak je – znatno. To naravno nije novost, ali treba primijetiti kontinuiranu normalizaciju antisrpske retorike.
Bilten izlazi od 2013. godine. Gledajući u kontinuitetu ovih skoro desetak godina, što se događa ili što se i kako se eventualno mijenja kada je u pitanju historijski revizionizam i govor mržnje u odnosu na Srbe ? Da li te pojave jačaju ili pak ostvarujemo neke pozitivne pomake ?
Možda je najporazniji zaključak onaj da se stvari ne mijenjaju dramatično, što znači da se učvršćuje neka standardna razina mržnje. Svi se na nju kroz nekoliko godina naviknemo i više je ne doživljavamo kao eksces. I oni koji žive od mržnje i mi koji se protiv nje borimo onda očekujemo samo gore. Treba reći da se ne može govoriti o nekoj eskalaciji fizičkog nasilja, čak ni prema imovini građana srpske nacionalnosti ili srpskih institucija. Ono postoji i uz manje fluktuacije se ne mijenja iz godine u godinu. Ali na razini toga što se sve može izgovoriti o Srbima ima značajnih pogoršanja. Tragično je da snage represije povremeno mogu biti agilne prema huliganima, ali na govor mržnje u medijima ili od strane političara koji nesumnjivo olakšava fizičko nasilje i daje mu opravdanje, uglavnom nema društvene reakcije.
OD MEDIJSKE KANALIZACIJE DO VRHA POLITIKE
Da li kao društvo uopće napredujemo na planu kulture tolerancije dok govor mržnje prema nekim društvenim skupinama, posebno u ovom slučaju Srbima, ali npr. i Romima ostaje čvrstu ukorijenjen i izražen u društvenim tokovima i zbivanjima ?
Nikad nisam do kraja siguran do koje mjere možemo govoriti o odgovornosti društva. Rekao bih da mladi ljudi općenito imaju puno tolerantnije stavove npr. o LGBT osobama i to je vjerojatno trajna promjena u društvu. Ti trendovi su puno sporiji ili nepostojeći kada govorimo o Srbima, a osobito Romima. Sigurno postoji određena razina „kapilarne mržnje“, ali ne treba sve svaljivati na „podivljali narod“. Ako promotrimo kako o manjinama pričaju npr. lokalni dužnosnici u Međimurju ili Vukovaru, jasno je da postoji politička potreba da se animozitet proizvodi. Odgovornost za mržnju treba biti proporcionalna moći i utjecaju koji netko ima u društvu.
Bilten je predstavljen javnosti , ali koliko je javnost uopće zainteresirana za ovakve analize i nalaze ? Kakve su reakcije ? Reagiraju li neke relevantne ( a u nekim slučajevima i potencijalno nadležne ) institucije i službe ?
Bilten nikada ne proizvede nikakvu medijsku senzaciju, prije svega jer su ionako svi navikli na to da su poruke protiv Srba sveprisutne. Ali dio ljudi koji ga pročitaju zapravo se iznenadi koliko stvari su „potisnuli“, a onda ih osvijeste kad sve to vide na jednom mjestu. S druge strane, za zlonamjerne i popis incidenata mržnje protiv Srba može biti povod za novo sipanje mržnje. Što se tiče institucija, i naša manjina, ali i druge povremeno nastoje komunicirati s njima oko provođenja zakona o zločinu iz mržnje i govoru mržnje. Ti zakoni su svakako puno progresivniji nego što je njihova provedba.
NORMALIZACIJA MRŽNJE
Navikli smo da najčešće izljeve govora mržnje, kada su mediji u pitanju, tražimo i prepoznajemo na lokalnoj razini ili u nekim specifičnim i prepoznatljivim medijskim glasnogovornicima govora mržnje koji su često na medijskim rubovima pa i svojevrsnom medijskom podzemlju. Međutim sigurno je da se povijesni revizionizam i govor mržnje provlače i u mainstream medijima, pa ih možemo naći i na HRT-u npr. Naravno, nije uvijek direktan. Kako se on tu oblikuje i ispoljava i kakve poruke širi ?
Točno, možda je jedan od najprihvaćenijih oblika govora mržnje prema Srbima u Hrvatskoj zagovor kolektivnog kažnjavanja. Mislim na one situacije kada se kaže da Srbi ne mogu ostvariti neko pravo ili da neki oblik napada na njih i nije toliko strašan, a sve zbog ratnih zločina počinjenih sa srpske strane ili općenito odgovornosti Srba za rat. To je tip politike koji je eksplicitno zabranjen npr. Ženevskom konvencijom, ali je i uobičajen u komentarima čak i u liberalnim medijima (npr. notorna „djeca agresorskog naroda“) ili izjavama predsjednika republike. Drugi primjer je općerašireno suštinsko nerazumijevanje koncepta manjine. Većina aktera „javnosti“ manjinu zapravo shvaća kao nekog sekundarnog: „Srbi se moraju naučiti da su oni ovdje manjina“ itsl.. No, manjina zapravo znači nešto sasvim suprotno: ravnopravne građane s kulturnom posebnošću koju se država obavezuje štititi. Dakle, ne samo da manjine ne moraju prilagođavati svoju kulturu ili stavove onima većinske ekstremne desnice, nego je zapravo država ta koja mora štititi i promicati manjinske posebnosti, npr. ćirilicu. Mi smo toliko daleko od toga da čak i ponavljanje tih banalnih zakonskih činjenica zvuči komično.
NERAZUMJEVANJE MANJINA
Mnogi su isticali da je jedan od ključnih načina borbe protiv govora mržnje i revizionizma nužnost da se iz političkih ( visokih ) krugova čuju jasne osude takvih pojava. No , prema vašim nalazima , čini se da je u proteklom periodu došlo do eskalacije neprimjerenih poruka upravo iz tih krugova ( od predsjednika pa nadalje ). Kako to tumačite i kakve to posljedice ostavlja ?
Posljedice su katastrofalne. Kao što sam već natuknuo, država i „javnost“ spremni su brzo osuditi maloljetnog huligana koji izvodi čin nasilja, ali su još spremniji potpuno ignorirati npr. spomenutu kolektivizaciju krivnje koja nesumnjivo stoji u pozadini kao motivacija i legitimacija tom maloljetnom huliganu.
Kao gost na predstavljanju vašega Biltena bivša pravobraniteljica Lora Vidović čak je ocijenila da srpsko nacionalno podrijetlo u Hrvatskoj danas , duboko u 21. stoljeću još uvijek predmet netrpeljivosti i mržnje. Dakle, suočeni smo s jednim potpuno necivilizacijskim odnosom. Kako to prevladavati ?
Mogao bih nabrajati moguće pozitivne prakse, od obrazovanja, preko represije do jasnog stava vladajućih o tome. Sve to bi moglo znatno pomoći, pri čemu bi vjerujem represija trebala biti samo krajnji mehanizam i to za nasilna djela. Bojim se, međutim, da je naš problem dublji. Čini mi se da je etno-nacionalizam u cijeloj bivšoj Jugoslaviji još uvijek jedini ideološki temelj društva. Što se teže nadamo bilo kakvoj svjetlijoj budućnosti, to se snažnije grčevito držimo za svoje stare podjele. Nama dakle vjerojatno neće biti dovoljno samo multikulturno obrazovanje ni pristojni političari, već i takvo obrazovanje i takvi političari koji će moći ponuditi neku perspektivu za društveni napredak. Trpeljivost, odnosno tolerancija, svakako ne može biti krajnji cilj.
U nedavnom intervju potpredsjednik Romske organizacije mladih Hrvatske Senad Musić naglasio je da je jedan od ključnih problema romske zajednice i odnosa društva prema njima potreba borbe protiv anticiganizma kojega u skladu i s europskim trendovima naziva i antiromskim fašizmom. Romsku i srpsku nacionalnu manjinu najčešće se u mnogim izvještajima i apostrofira kao dvije najugroženije i govoru mržnje najizloženije nacionalne manjine. Kakve paralele vidite na tom planu ?
Specifičnost Roma je ta da oni nisu primarno hrvatska manjina. Oni su evropska i zapravo globalna manjina, izložena sličnim oblicima nasilja i pritisaka gotovo posvuda. Status Srba kao prezrenih je s druge strane nešto vrlo specifično za Hrvatsku. Borba protiv antiromskog fašizma je globalna i Hrvatska u njoj mora dati svoj aktivni doprinos. Hrvatsko-srpski odnosi su pak osim međuetničkih i međudržavni odnosi. Nama tu s obje strane – uključujući tu i „treću stranu“, odnosno BiH – treba dobre volje, a zapravo vizije da se budućnost prostora gleda van etničkih trzavica. Danas to nemamo.
ETNOCENTRIČNOST UMJESTO MULTIKUTURALNOSTI
Zastupnik ste srpske nacionalne manjine u skupštini Grada Zagreba. Izabrani ste na dopunskim izborima u za predstavnike nacionalnih manjina u listopadu prošle godine te ste ocijenili da dopunskih izbora u zagrebu nije trebalo ni doći Znači li to da je odnos političkih stranaka prema nacionalnim manjinama neadekvatan ?
Moj izbor u gradsku skupštinu je posljedica činjenice da ni jedna od stranaka nije stavila osobu srpske nacionalnosti na dovoljno visoko mjesto na listi da bi mogla biti izabrana. To znači da skupština nije odražavala sastav stanovništva. Paralelno, dobar dio kampanje u gradu vodio se „preko leđa“ Srba. U izrazito prljavoj kampanji, čak četvero kandidata za gradonačelnika bilo je „optuženo“ da su Srbi, iako to nije točno ni za koga od njih. Ideja iza moje kandidature na dopunskim izborima bila je da u skupštini bude netko tko će se moći suprotstaviti šovinizmu i u skupštini i izvan nje i zapravo služiti kao podsjetnik da je ovaj grad raznolikiji nego što se to čini drugim strankama.
Što znači biti predstavnik srpske nacionalne manjine u gradu Zagrebu i kako možete doprinositi i rješavanju problema srpske nacionalne manjine ali i unapređivanju manjinske politike u cjelini, npr upravo jačanju tolerancije ?
Kao što svi znamo, biti javno srpsko lice u gradu gdje su Srbi izrazita manjina nije nužno uvijek najugodnija situacija. Ali i van toga, vrlo brzo mi se pokazalo da ne postoji dobro razumijevanje manjinskih pitanja, čak ni među onim kolegama koji nisu neprijateljski raspoloženi prema manjinama. Cijeli naš „javni život“ je izrazito etnocentrističan i pozitivan odnos prema manjinama se više doživljava kao pitanje hrvatske dobrohotnosti nego kao prihvaćanje multikulturalnosti ove zemlje. Naravno, ima i pozitivnijih primjera. Grad trenutno ima dosta razumijevanja za intervencije po pitanju obrazovanja, javnog komemoriranja ili statusa manjinskih institucija. Na tim stvarima se vrlo iskreno i kvalitetno komunicira. Manjinska pitanja, doduše nisu jedina kojima se bavim u skupštini, jer sva ostala socijalna i komunalna pitanja zahvaćaju i manjine jednako kao i ostale.
