O temama iz romske zajednice treba izvještavati profesionalno i objektivno

U svoj toj različitosti i bogatstvu koje dolazi iz romske zajednice, prosto je nemoguće da se ne mogu pronaći druge teme, sem već odavno stereotipno, često sklono principu copy-paste izvještavanju o romskim praznicima. Tema itekako ima, sve je do novinara

2231
MIrela Huković-Hodžić, Branka Mrkić-Radević, Aleksandar Brezar, Marija Arnautović

Proces inkluzije romske zajednice koji se u posljednjih 15-ak godina temelji na poboljšanju uslova obrazovanja, zapošljavanja, zdravlja i stambenih uslova, nije uporedo pratio i proces dekonstrukcije javnog diskursa koji je u dobrom dijelu zaviso (zavisi i dalje) od medija.

Iako ima pomaka, prije svega onih u procesu obrazovanja, ona tipična, stereotipna slika koju većina medija forsira, nije se puno promjenila. Neusaglašenost u postizanju dobrih rezultata pripadnika i pripadnica romske zajednice i njihove promocije je očigledna.
Sama uloga medija u tom velikom poduhvatu inkluzije je trebala biti velika, ali nažalost, ispostavilo se da nije toliko značajna. Tračak nade u tome pružaju medijski projekti, uglavnom finansirani od međunarodnih donatora, koji djeluju u jednom vremenskom okviru.

Konstantnog medijskog izvještavanja gotovo da nema. Uglavnom je sporadično i kako neki novinari kažu „prigodničarsko“, jer se porast broja medijskih sadržaja nesrazmjerno poveća u odnosu na cijelu godinu u danima kada se obilježavaju bitni romski praznici.

Foto: printscreen

Nešto što je mnogo značajnije od međunarodnih projekata su novinari i novinarke, medijski profesionalci i profesionalke, koji konstantno i u okvirima svojih svakodnevnih poslova, izvještavaju o i iz romske zajednice.

Postavlja se pitanje: treba li o Romima, ili bilo kojoj manjinskoj skupini izvještavati posebno, sa drugačijim principima, ili se jednostavno treba „držati zanata“?

Mirela Huković-Hodžić, novinarka BH radija 1 i urednica emisije „Među nama o nama“, velika je protivnica bilo kakvih podjela u novinarstvu. Ona smatra da ne treba imati nikakav poseban pristup za izvještavanje o Romima, ili bilo kojoj drugoj skupini, ili temi. Jednostavno, kako kaže, treba se držati osnovnih novinarski principa. Novinari i novinarke, ponekad i pored najbolje namjere da urade dobar posao, „pokvare“ ga nekom stereotipnom slikom koja u sasvim drugi plan stavlja početnu ideju, no ako se neko drži principa, Huković-Hodžić poručuje da za to nema bojazni.

O tome koliko novinar, ili novinarka treba da bude senzibilizirani za teme koji se tiču Roma, ili pak neke druge manjinske skupine, vrlo slično razmišlja i Marija Arnautović, dugogodišnja novinarka Radija Slobobodna Evropa (RSE).

Ona prije svega polazi od toga koliko je i da li je neko proefesionalac u poslu, a ukoliko tu nema nikakve dvojbe, onda nije potreban poseban set senzibilizacije da bi neko uradio kvalitetan sadržaj.

Za ove dvije novinarke, odnos prema temama o Romima je zapravo odnos prema poslu generalno i odnos prema svim temama koje obrađuju. Ne smije biti nikakvih razlika.

Ne bi trebalo biti ni onih tipičnih tv inserata koje gotovo uvijek možemo vidjeti u prilozima. Ne bi trebalo ni u printanim medijima naglašavati nacionalnost, a to se gotovo uvijek dešava kada su Romi u pitanju.

Marija upozorava da ponekad, i pored dobre namjere, novinar, ili novinarka, a najčešće zbog nedovoljnog znanja, upadnu u „zamke“ sopstvenih predrasuda, pa i ne budu svjesni da su od one namjere da proizvedu dobru priču, samo napravili još jedan prilog pun stereotipa koji će samo učvrstiti odavno formirane „stavove“ o Romima.

Naravno, postoje konteksti u kojim treba naglasiti „da se radi o Romima“, jer tema tako nameće. Branka Mrkić-Radević, novinarka magazina Žurnal, kaže da to ne znači da treba praviti distinkciju među ljudima na osnovu pripadnosti ili izvještavati na jedan ili drugi način, već jednostavno naglasiti ono što je važno za temu koja se obrađuje.

U Žurnalu, gdje radim, prije nekoliko godina imali smo cijeli serijal o obrazovanju romske djece u BiH. Zbog prirode reportaža tada je bilo naglašeno da je riječ o romskoj djeci jer nam je cilj, između ostalog, bio pokazati i sa kakvim se specifičnim poteškoćama susreću na terenu. Ali same reportaže sam radila kao mnoge druge napisane prije njih – pokušavala sam prenijeti priču o ljudima i njihovim životima, bez obzira ko su i odakle dolaze – objašnjava Branka.

Branka Mrkić-Radević

Ta etnička prenaglašenost je, već smo rekli, najčešća u printanim i web medijima. Gotovo je neizbježno da se, po nekom nepisanom pravilu, u zagradi upiše nacionalnost – Rom. Ustaljena praksa se i pored mnogih intervencija i dalje nastavlja. Kada to novinar napiše, urednik to bez razmišljanja prihvati i takav prilog odlazi u javnost. Ovako nešto, može nestati samo senzibilizacijom, prije svega mlađih novinara, kojima treba objasniti da je to neprimjerena prakasa.

O načinu izvještavanja medija i sami smo se bavili u jednom istraživanju koje smo uradili 2017. godine. U preporuci za bolju praksu, upravo smo naglasili da je neophodno izbjegavati navođenje nacionalne/etničke pripadnosti u funkciji činjeničnog potkrepljivanja teksta, ukoliko ona nije u dorektnoj vezi sa slučajem o kojem se izvještava, upravo onako kako i navodi novinarka Branka Mrkić-Radević.

Aleksandar Brezar, novinar koji se pored pisanja tekstova, bavio i analizom medisjkih sadržaja koji se tiču romske zajednice, za Udar kaže da postoji razlika u obradi i pristupu temi, a da je senzibiliranost itekako potrebna.

Kako sam se u nekoliko tekstova bavio upravo analizom medijskog tretmana tema u vezi sa Romima ili romskom zajednicom, mislim da je evidentno da mora postojati određena senzibiliziranost i razumijevanje koliko smo i sami kao medijski radnici podložni stereotipima – govori Brezar.

Za njega, kako kaže, novinarski senzibilitet je elementaran. Smatra da Rome, baš kao ni druge ugrožene skupine, ne smije se tretirati na način da se orijentaliziraju, spektakulariziraju i slično.

On čak smatra da se ovdje ne radi o novinarskom senzibilitetu koliko o dvije elementarne stvari: činjenicama i empatiji, onakvim kakve nam trebaju pri pisanju o sebi samima.

Aleksandar Brezar

Nije se jednom desilo da pročitam članak ili pogledam prilog čiji autor ili autorica, iako se maksimalno trude da pokažu da nemaju predrasude prema Romima, o Romima govore na način kao da se radi o potpunim vanzemaljcima. Isto važi i za pretjerano romantiziranje. A to onda ukazuje samo na nedostatak dodira sa stvarnosti samog autora, i nedovoljno razumijevanje situacije u kojoj se Romi nalaze u našem društvu. Romkinji koja prosi na cesti neće pomoći kesa krema za lice i proizvoda za uljepšavanje, već stambeno zbrinjavanje, potencijalna reedukacija i prilika za stalni posao. Romi koje žive na deponiji nemaju prirodni imunitet protiv bakterija u hrani i piću koje konzumiraju, već su žrtve disfunkcionalnog sistema i indiferentne socijalne službe. Romi nisu narod koji živi od vatre i uz vatru – i Đurđevdan nema nikakve veze s tim – već kultura specifičnih i jednako vrijednih, i na kraju krajeva lijepih običaja – objašnjava Brezar.

Riječ multikulturalnost, koja je nekako neizbježna kada govorimo o ovoj temi, je poslednjih godina poprilično istrošena i odavno više nema onaj značaj, barem ne u bh. kontekstu, jer čini se da su potrošeni svi atributi koje ova riječ nosi sa sobom.

Novinarka Mirela Huković-Hodžić smatra da treba uvažavati sve naše različitosti, a da je riječ multikulturalnost, „isprana“ na ovom području. Ona prepuručujuje da treba koristiti riječ različitost i da je upravo to nešto što Bosnu i Hercegovinu čini posebnom.

Svoj doprinos, BiH onkakvoj kakva onda danas jeste, prepoznatljiva i osobena kako nas prepoznaje recimo UNESCO, dala je i romska zajednica – rekla je Huković-Hodžić.

U svoj toj različitosti i bogatstvu koje dolazi iz romske zajednice, prosto je nemoguće da se ne može pronaći tema, a da nije već odavno stereotipno, često sklono principu copy-paste izvještavanje o romskim praznicima. Tema itekako ima, sve je do novinara.

Ovo bi sada trebalo biti kao nekakvo senzacionalno otkriće – ali da – postoje teme i van prigodničarskog đurđevdanisanja. Tema ima na svakom koraku, ukoliko ih novinar traži. Ako o romskoj zajednici pomislite samo jednom, ili dva puta godišnje, teško da ćete se pomaći dalje od teksta o proslavi Đurđevdana u romskom nasljeu.

Naša sagovornica iz magazina Žurnal, kaže da sama dolazi do tema, ali i da teme dolaze do nje. Zove ljude, a isto tako, ljudi zovu nju.

Narvano, tu je i urednička uloga, ali i kratke vijesti koje se kasnije proširuju. Jednu od mojih najdražih i najtužnijih priča – onu o Nazifu Mujiću iz Poljica – pronašla sam u izvještaju ombudsmena kao kratku crticu o tome kako doktori nisu pomogli ženi iz Poljica. Nazvala sam je i pitala mogu li doći i ona je pristala. Nasreću, sve je više razloga za pozitivne priče o Romima, i njhov trud da budu ravnopravni u ovoj zemlji – govori Branka Mrkić-Radević.

Do svojih tema, novinarka RSE, Marija Arnautović, dolazi jednostovano – poštujući novinarske principe. Tema uvijek mora biti nešto što zanima publiku i nešto što je predmet objektivnog interesovanja.

I pored toga što su teme o romskoj nacionalnoj manjini mnogo više zastupljene nego ranije i što se mnogo više autora interesuje za teme o manjinama, u moru medija i brzina kojom se smjenjuju informacije, a koje su uglavnom teme iz dnevne politike, malo prostora ostaje za one ljudske priče, a posebno za one koje dolaze iz manjinskih zajednica. Svaki tekst ima svoju publiku, to je definitivno, no svaki tekst ima i svoj „životni vijek“, jer informacije se smjenjuju iz minute u minut, jedan informacija potiskuje drugu i tako svaki dan.

Aleksandar Brezar, smatra da tema koje se tiču Roma ima malo ili nimalo, a i kada ih ima, rade se na pogrešan način. Kaže da čak i ako ne pristupamo svemu kroz stereotipe, od Roma se prave “Drugi”, sve se reintepretira kroz crno-bijelo viđenje stvari.

Pisao sam o tome koliko smo skloni da Rome vidimo samo kroz vizuru tragedije i slavlja na granici sa histerijom. Ne znam kako kolegama i kolegicama objasniti da su Romi u svemu jednaki s nama, i da je većina problema romske zajednice u biti stvar jednakosti. Kako se izboriti za jednak tretman Roma, ako ih u medijima ne predstavljamo jednako kao i ostale građane i građane BiH? Kako sam već rekao, pretjeranim romantiziranjem, udaljavanjem od činjenica, ne pomažemo nikom – i ničim ne doprinosimo našoj javnosti da razumije sve s čime se Romi suočavaju u našem društvu – objašnjava Brezar.

Branka Mrkić-Radević iz Žurnala, smatra da su teme o Romima zastupljene uglavnom na neke važne datume, ili u okviru nekih projektnih aktivnosti. Nasreću, govori ona, čini se da se malo odmičemo od one prakse da se ističe pripadnost romskom narodu, pa čak i u naslovima, u crnoj hronici.

Ipak, bez obzira na pomake, Branka smatra da je malo ozbiljnih istraživačkih priča o tome kako Romi žive, da li se ispunjavaju sve obaveze koje su različiti nivoi vlasti preuzeli, ko na njima zarađuje i slično.

Foto: screenshot

Na kraju, postavlja se pitanje, kako se u moru političkih tema, uredničke politike, za privatne medije i pitanje menadžmenta, opasnosti od upadanja u zamku od stereotipa treba izboriti za temu. Nakon svega napisanog, čini se da je mnogo lakše pisati o kvantnoj fizici, nego o Romima. Srećom, nije tako i nikada nije bilo tako, jer mnogi novinari i novinarke, između ostalih i naše sagovornice i sagovornik, godinama uspješno izvještavaju o Romima.

Novinarka BH radija 1, Mirela Huković-Hodžić, ima vrlo jasnu poruku:

Urednička politika medija, posebno televizijskih stanica prema Romima, objašnjava Aleksandar Brezar, savršeno se da prepisati i na onu o imigrantima, LGBT populaciji.

Ako ostane šta prostora nakon što se izredaju političari, možda posvetimo nešto vremena ostalim temama. Generalno ne znamo pa ćemo ignorisati, a ako baš moramo, onda ćemo zaredati pokoji stereotip. Zato imamo priče tipa, uručenje socijalnih stanova – Romi napustili stanove. Niko se nije, recimo, bavio onim što se dešavalo u međuvremenu: kvalitetom života, logikom projekta, kvalitetom tih stambenih jedinica, jesu li postojali uslovi da bilo ko, Romi ili ne, žive u takvom smještaju. Niko nije otišao u školu u tom naselju da vidi da li su romska djeca bila prihvaćena kako treba u okruženju i da li imaju jednak pristup školovanju. I onda dobijamo jedan površan narativ koji samo stvara prostor za dalje nerazumijevanje i osudu – objašnjava Brezar.

Na kraju je zaključio je Brezar, da je sa većim brojem online medija došlo do toga da postoje specijalizirani portali koji izuzetno kvalitetno i stručno pišu o ovim temama. Sljedeći korak, po njegovom mišljenju, bio bi prenijeti tu pozitivnu praksu na mainstream medije i na svim platformama.

Prilog je nastao u okviru zajedničkih produkcijskih aktivnosti Medijskog istraživačkog centraiz Niša i Romskog portala UDAR