Od mržnje do zločina put je popločan najgorim predrasudama

Lakše je razbiti atom nego predrasude, rekao je davno Albert Ajnštajn. Ali ako je čovjek uspio razbiti atom, zašto ne bi i po koju predrasudu. I hajde da se oko ovih stvari jednom za svagda dogovorimo: Englezi nisu hladni; Plavuše nisu glupe; Migranti nisu teroristi; A Romi bi itekako voljeli da rade i nisu neradnici.

2804
Vinsent Kasel u filmu Mržnja (Foto: screen shot)

Sjećate li se kultnog filma Mržnja iz 1995. godine francuskog reditelja Metjua Kasovica (Mathieu Kassovitz) u kojem je Vinsent Kasel (Vincent Cassel) odigrao ulogu po kojoj ga većina nas i danas pamti.

Za one koji ga nisu gledali, Kasovic problematizira pitanje imigranata, njihov život, izazove i zapravo sve ono čime svjedočimo čak i na našim prostorima.

Film prikazuje mržnju kao proizvod teške materijalne situacije, stereotipa i bezizlaznosti, koja iznova generiše sukobe policije i imigranata i drugih skupina unutar pariškog geta.

Gledajući Mržnju, izvući ćemo i vrlo snažne poruke, a prije svega da moramo biti oprezni kada donosimo sud o nekome, ili čitavoj skupini. Moramo biti oprezni, jer su stereotipi opasni. Opasni su jer se razvijaju u predrasude, a predrasude u mržnju iz koje vrlo često nastaje zločin.

Da bismo svi ovo bolje shvatili, hajde da se na trenutak okrenemo oko sebe i oslušnemo šta se govori o migrantima, Romima, osobama sa invaliditetom, LGBT osobama i drugim marginalizovanim grupama. Hajde da otvorimo novine, pročitamo tekstove i komentare na tekst o ovim skupinama.

Kada ovo budemo uradili, sve će nam biti mnogo jasnije.

U međuvremenu, desnica jača, anti-imigrantski pokreti su snažniji nego ikada, a čitavi programi pojedinih političkih partija se zasnivaju na borbi protiv „onih“ i „onakvih“ i svih onih „drugačijih“ od „nas“. Stvara se velika mržnja iz koje ne može ništa dobro proizaći.

Viktor Orban i Matteo Salvini. Političari koji propagiraju anti-imigrantsku i anti-romsku politiku u svojim zemljama.

Po definiciji, mržnja je vrlo snažan osjećaj antipatije koji se temelji na vrlo intenzivnim negativnim osjećajima. Smatra se najsnažnijim oblikom odbojnosti prema nekome.

Kada mržnju pomiješamo sa predrasudama, dobićemo proizvod kojim se ugrožene skupine tretiraju vijekovima unazad. Primjera radi, negdje Rome možda i ne mrze, ali imaju ogromne predrsude prema njima. Pripadnike LGBT populacije uglavnom i mrze i imaju predrasude prema njima. Tu je situacija složenija iz razloga što je veliki upliv u definisanju odnosa prema ovoj skupini imala i religija.

Kada govorimo o mržnji i predrasudama, odnosno osjećaju i neutemeljenom stavu, većina nas je spremno da kaže da nema predrasuda, a da je potpuno svjesna da nekoga, ili nešto mrzi, ili voli.

Istina je malo drugačija. Većina nas ima predrasude, zapravo gomilu njih. Često ih nikada ne postanemo svjesni. Stvaramo ih u najranijem djetinjstvu. Odrastamo sa njima i čitav život živimo ne znajući da smo ga proveli u neznanju.

PREDRASUDE I KAKO NASTAJU

Psihologinja i psihoterapeutkinja, Slađana Cvjetković, kaže da se stavovi, a samim tim i predrasude, formiraju u procesu socijalizacije od ranog djetinjstva, prenose se s generacije na generaciju, upustvima, pričom okruženja – od bliskih, odraslih pa šire.

Slađana Cvjetković (Foto: Privatna arhiva)

Etničke, rasne predrasude uključuju stereotipe, jer su to specifična svojstva koja pridajemo ljudima na osnovu njihove pripadnosti određenoj grupi, odnosno generalizacije nastale na osnovu pojednostavljenog posmatranja čovjeka. A te generalizacije nastaju iz potrebe da se upozna i predvidi ponašanje drugoga i zato “ako on pripada “toj i toj” grupi, tada je on “takav i takav”, pa se prema njima treba ponašati “tako i tako”, čime se isključuju individualne karakteristike pojedinca, ali pojednostavljuje način gledanja na ljude, njihova “predvidljivost” čime se jača osjećanje sigurnosti – objašnjava Cvjetković za Udar.

Dugogodišnja sarajevska novinarka, Rubina Čengić, kaže da su ljudi skloni stvaranju predrasuda i stereotipa jednostavno zato što im je tako lakše živjeti.

Recimo, ako kažete da su sve osobe sa onesposobljenjem nesposobne, ne morate stvarati preduslove za njihovo uključenje u društvo kao što su rampe za kretanje ili slično – kaže Čengić.

Rubina Čengić (Foto: Privatna arhiva)

Cvjetković dodaje da čovjek ima i tu potrebu da se udružuje sa drugim ljudima u grupe, da im pripada (jer je evolucijski tako lakše mogao da preživi), a značajan dio identiteta pojedinca koji se formira tokom odrastanja je socijalni identitet, odnosno svijest da se pripada određenoj grupi sa kojom se osjeća povezanost i koja se smatra važna.

U gradnji grupnog identiteta pojedinci se identifikuju sa grupom, teže njenom očuvanju i samopoštovanju što ponekada može voditi naglašavanju vlastitih vrijednosti uz obezvređivanje vrijednosti drugih grupa odnosno formiranjem, njegovanjem, jačanjem predrasuda –  objašnjava Cvjetković.


PREDRASUDE U MEDIJIMA

Kada je riječ o medijima, činjenica da su jedni od najzaslužnijih za širenje stereotipa i predrasuda, nije tolika novost. Rubina objašnjava da su predrasude izražene kao ignorisanje, ili vidljive kroz sažaljenje. A ako se i nađe neki tematski tekst o osobama koje su žrtve stereotipa, najčešće to bude potvrda stereotipa, ili sažaljenje, a vrlo rijetko “rušenje stereotipa“.

Prva parada ponosa u Sarajevu održana je u septembru 2019. (Foto: Udar arhiva)

Primjera radi, jeste li ikada vidjeli medijski sadržaj o tome kakav tretman kod ljekara imaju LGBTIQ osobe, ili da novinar pita recimo Jasmina Džemiđića, a njega uzimam kao primjer jer je vrlo otvoren, da li je ikada pokušao negdje da se zaposli. Evo, prije neki dan je bio tekst na AlJazeera portalu o ljudima koji imaju djecu s poteškoćama i nadaju se da će njihova djeca umrijeti prije njih, jer o njima neće imati ko brinuti – kaže Čengić.

Slađana Cvjetković pojašnjava da predrasude imaju osjećajnu komponetnu koja uključuje negativno osjećanje prema nekoj drugoj grupi i njenim članovima. To može biti prezir koji se javlja kada se članovi druge grupe na osnovu njihovih ponašanja, karakteristika smatraju nevrijednim kao ljudska bića, nevažnim, neznačajnim i manifestacija je neprijateljskog odnosa prema njima, a izražava se kroz uvrede, odbacivanje, ignorisanje.

Slađana Cvjetković (Foto: Privatna arhiva)

Ovakvi primjeri su vrlo česti u posljednje vrijeme, a u posljednjih par godina, žrtve predrasuda su najčešće migranti. Oni su upravo “model” onog nepoznatog, drugačijeg u odnosu na “nas” koji se odjednom pojavio na našu “čistu” teritoriju, gdje ugrožava naš mir – šta god to nekome značilo.

S druge strane, Romi, iako žive na ovoj teritoriji koliko i svi takozvani konstitutivni narodi, su jedna konstanta kada se radi o predrasudama. Tokom posljednje par godina, vrlo često smo pisali o tome. Svjedočenje našeg saradnika, najbolji je primjer šta su predrasude i kakvu štetu mogu nanijeti nekome.

Aktivista i naš saradnik iz Tuzle, Denis Mujić, konkurisao je prije nekoliko godina za upis na Vojnu akademiju.

Denis Mujić (Foto: Udar arhiva)

Predao sam dokumente za Vojnu akademiju. Kada su čuli da sam Rom, pitali su mi koliko imam djece. Ja sam imao 18, 19 godina. Rekao sam da nisam oženjen. Oni su me pitali, nije valjda da si ti neki izrod. Okrenuo je na šalu – vaši će plaćati porez što vi niste oženjeni“, rekao je Denis tada, naglasivši da su i šale ovakve vrste uvredljive.

ZAŠTO ROMI, LGBT, MIGRANTI…

Predrasude zasljepljuju i činjenica je da ostavljaju trajne posljedice po nas, a najviše na okolinu. Mi ih nismo svjesni, ali oni prema kojima ih iskazujemo, itekako trpe. Sjećate se šta se nedavno dogodilo sa dvojicom stonotenisera iz Nigerije, kada ih je hrvatska policija deportovala u BiH, misleći da su migranti, o čemu je prvi izvjestio magazin Žurnal. Policajci su bili toliko „slijepi“, da nisu željeli da prihvate bilo kakvo objašnjenje, čak ni da prihvate da sportaši imaju uredne vize za boravak.

Dok smo se mi smijali nesposobnosti hrvatske policije, izražavali bijes preko facebooka, dva sportaša sigurno ni danas ne znaju šta im se dogodilo toga dana. A hrvatski policajci – vjerovatno bi isto postupili već narednog dana.

Dvojica nigerijskih studenata koji su boravili legalno u Hrvatskoj.

Ljudski mozak, iako savršen, u ovakvim i sličnim situacijama u trenutku, bez imalo razmišljanja, aktivira „folder predrasude“ i donosi odluku o reakciji. „Folder“ se uglavnom aktivira kada trebamo imati bilo kakvu interakciju sa marginalizovanim grupama koje smo već nekoliko puta nabrojali.

Slađana Cvjetković,  psihoterapeutkinja, kaže da u odnosima prema ovim grupama, zbog uvjerenja da svojim ponašanjima i karakteristikama odstupaju od propagiranih vrijednosti većinske grupe, češće se javlja osjećanje prezira koje se ogleda u diskriminaciji, mada u pojedinim postupanjima (pogotovo prema LGBT populaciji) može se prepoznati osjećanje mržnje sa vidljivom željom da im se ozbiljno fizički naškodi.

Sa druge strane, značajna je i procjena da li određene grupe imaju socijalnu, fizičku moć, ukoliko je ona manja utoliko će napadi biti učestaliji, jer je veća šansa da oni budu uspješniji te je to razlog zašto su članovi manjinskih grupa izloženi agresivnim ponašanjima pojedinih članova većinske grupe – objašnjava ona.

Pripadnici neo-nacističkih grupa u Ukrajini su uz prećutno odobravanje vlasti učestalo napdali romska naselja u Ukrajini (Foto: news-front.info)

Novinarka Rubina Čengić, slično razmišlja. Ona smatra da sve što se izdvaja na bilo koji način, mi želimo isključiti.

Ljudi su površni, ne žele se “mučiti” razmišljanjem zašto je nešto drugačije i kakvo je to drugačije. Primjera radi, ja sam cijeli život debeljuca i često čujem komentar da je čudo kako sam brza, ili da je čudo koliko malo jedem. Mislim da desetinama godina porodice kroz vaspitanje, škole kroz obrazovanje, politike kroz sistem to grade i podržavaju. Recimo kada sam bila mala, u mom kvartu su neku djecu plašili da će ih, ako ne budu, dobri “odnijeti Cigani”, a to je zbog toga što su u to doba u naš kvart dolazile grupe Roma, uzimali bakarno suđe iz kuća i kalajsali ga za novac i nestajali, pa su zbog tog nestanka bili pogodni za uplašiti djecu – prisjeća se Rubina.

Rubina Čengić (Foto N1 screen shot)

Ona kaže i da postoje istraživanja koja pokazuju da neki roditelji ne žele da im djeca budu u razredu sa djecom s daunovim sindromom, jer se plaše da će im “preći”.

Neznanje i nepoznavanje drugih i drugačijih podržavaju stigme, a niko ne radi na njihovom rušenju – dodala je Rubina.

VIŠE LJUBAVI, MANJE PREDRASUDA

Lakše je razbiti atom nego predrasude, rekao je davno Albert Ajnštajn. Ali ako je čovjek uspio razbiti atom, zašto ne bi i po koju predrasudu. I hajde da se oko ovih stvari jednom za svagda dogovorimo: Englezi nisu hladni; Plavuše nisu glupe; Migranti nisu teroristi; A Romi bi itekako voljeli da rade i nisu neradnici.

U svemu ovome, mediji imaju veliku ulogu. Rubina Čengić kaže da je to apsolutno zadaća medija. Ali, Rubina smatra da smo „i na tom ispitu pali kao i na mnogim drugim“. Ona je još jednom podsjetila da je posao medija „da ruše stigme i razbijaju stereotipe“.

Ako to mediji ne rade, a njihov program prati/čita čovjek kome su dugo vremena frustrirane želje i uskraćene osnovne potrebe, na prvi članak o nekoj marginalizovanoj grupi, posebno ako je negativan kontekst i posebno ako se navede etnička pripadnost kao što je to slučaj sa romskom zajednicom, ispoljiti svu svoju negativnost i za sobom povesti još gomilu onih koji će reagovati na isti način.

Malo ljudi zna da su neki od najvećih umjetnika i umjetnica XX stoljeća upravo iz romske zajednice.

I, nije sve do medija, i do nas je… Nije teško da svako od nas pronađe malo zadovoljstva. Ukoliko imamo sreću da imamo posao, onda tu možemo pronaći neko zadovoljstvo, ako ne, porodica je uvijek tu. Tu su prijatelji… Tada sigurno nećemo imati vremena da razmišljamo o lošim stvarima, a velika je vjerovatnoća da ćemo početi da krenemo sa razbijanjem predrasuda.

Ako ništa od ovoga ne postoji, onda upoznajte nekog Roma, ili Romkinju, nekog migranta, popričajte sa nekom LGBT osobom, ili majkom djeteta sa Daunovim sindromom…

Pobjeda koju ćete tada izboriti, promjeniće vas sigurno, jer ćete biti jedan od onih koji je razbio predrasudu i “pobjedio Ajnštajna”.

(portal-udar.net)