Od Uhlika do troje Selmana – Romi umjetnici i njihovo stvaralaštvo

U 2019. navršava se 120 godina od rođenja romologa, lingviste Rade Uhlika. Iako nije bio Rom svoj životni i radni vijek posvetio je izučavanju i pisanju o Romima. Romsko stvaralaštvo i stvaralaštvo o Romima ne završava se sa Uhlikom, ali je svojim stvaralaštvom obilježio je period 20 vijeka.

Romima u BiH u razdoblju od kraja 19. do kraja 20. stoljeća bavilo se tek nekoliko autora, piše u svom radu povodom 120 godina Uhlikovog rođenja profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu Aiša Softić.

Njihov pristup romskoj problematici bio je iz različitog ugla (antropološkog, folklorističkog, etnološkog, historijskog, lingvističkog):

–Evidentno je da nema ni jednog rada iz pera romskog autora što posredno sugerira o marginalnom položaju romske populacije u BiH. Svaki od spomenutih autora doprinio je boljem poznavanju romske problematike u BiH. Međutim, njihovo bavljenje Romima bilo je uzgredno i fragmentarno. Jedini izuzetak je bio Rade Uhlik. Opredjeljujući se isključivo ka izučavanju romskog jezika i kulture, on je svojim djelovanjem u cjelosti obilježio period o kojem je riječ.

jezikRade UhlikOsim njegove velike zasluge za opisivanje dijalekata romskog jezika, Uhlikovo književno stvaralaštvo je izuzetno raznovrsno. Od Romskih pjesama (Romane gilja) štampane u Prijedoru 1937., rječnika bosanskog i romskog jezika, gramatičkih priručnika, do knjige “Jezik i kultura Roma” (Sarajevo, 1989.).

Pišući o Uhliku književnica i prevoditeljica Hedina Tahirović-Sijerčić napisat će da je “veći Rom i od samog Roma”:

–Njegovom zaslugom je gurbetski dijalekat izašao u cijeli svijet i do današnjih dana, za pojam mnogih istaknutih Roma i za moj pojam, zadržao vrijednost najboljeg i najvjerodostojnijeg rječnika gurbetskih Roma.

Hedina Tahirović-Sijerčić, aktivistica, prevoditeljica, književnica, autorica je brojnih knjiga o romskom jeziku, ravnopravnosti spolova. Doktorirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu, i autorica je prvog romsko-bosanskog rječnika. U njenoj knjizi “Rodni identiteti u književnosti romskih autorica na prostorima bivše Jugoslavije” istražuju se rodni identiteti Akile Eminove iz Makedonije, Desanke Ristić-Ranđelović, Maje Familić i Gordane Đurić iz Srbije, Amele Avdić iz BiH te Izete Sejdinović iz Crne Gore. Uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH ove godine objavljuje dvije knjige – “Language and Literatire of Roma within translation in the Western Balkan: Poetry in Selftranslation” i “Romani čhib – Posebni osvrti na jezik i kulturu Roma”, koja je sredinom novembra još uvijek bila u fazi štampanja.

Ljudi koji imaju uslove za životnu egzistenciju mogu graditi kulturnu baštinu jednog naroda, piše u tekstu o romskoj umjetnosti:

– Kako onda da se Romi, najsiromašniji i najugroženiji narod na našim prostorima, bave stvaranjem i nadogradnjom kulturne baštine, kad ih više od 80 procenata živi na minimunu i manje od minimuma životne egzistencije!?

Njeno obrazovanje i diploma ostali su nevidljivi u jednoj studiji o položaju žena Romkinja. Navedeno je da u BiH nema univerzitetski obrazovanih žena:

–Tačno je da sam jedna. Tačno je i to da su me 1986. godine upisali u knjigu Istorije Radio Televizije Sarajevo kao prvog diplomiranog novinara romske nacionalnosti. Nemojte da me shvatite pogrešno: Ja ne želim da ostanem jedina, ali ne želim da me zaborave. Ja postojim htjeli to oni ili ne – pisala je tada u tekstu iz 2010. Tahirović-Sijerčić navodi primjere romskih pjesnika Rasima Sejdića iz Vlasenice (preminuo) koji je svoje pjesme objavio u Italiji na romsko-italijanskom jeziku, a poznat je po čuvenoj pjesmi Zgažena romska violina, i Šemse Avdića, banjalučkog pjesnika koji trenutno živi u Švedskoj.

Šemso Avdić: Romi su narod rođen za umjetnost

“Putujemo dalje u neizvjesnost,
šta se tu može?
Ono i ne sluti šta nam se sprema,
Ulij nadu Ciganinu, Bože!
jer on traži sreću koju nema” – piše Avdić ua svojoj pjesmi “Zašto me ne rodi neka druga žena”. U Švedsku je iz BiH otišao 2000. godine jer, kao ni drugi Romi u BiH nije imao zaštitu društva i države. Avdića je ovo iseljeničko iskustvo motivisalo da napiše devetu knjigu – “Karta u jednom smjeru”, u kojoj je dokumentovao sudbine pet stotina romskih porodica rasutih po svijetu. Promocija ove knjige bila je jako emotivna, svjedoči za Udar:

–Sudbine tih porodica su dokumentovane fotografijama, a publika je reagovala suzama i divnim emocijama. Umjetnost je u mojoj duši, kao i sevdalinka.

Avdić objavljuje od 1985, kada je u Torinu objavio prvu zbirku poezije, za koju je dobio i nagradu. U 2016. primio je i zlatnu plaketu koju mu je uručio predsjednik Svjetske romske organizacije Jovan Damjanović. Švedska mu je pružila utočište i sigurnost, dostojanstven život koji kao Rom i umjetnik u BiH nije imao:

–Porediti BiH i Švedsku je nemoguće. Švedska je najbolja zemlja na svijetu za sve svoje građane, dok je u BiH položaj Roma izuzetno težak. Sama država Rome je izbacila iz Ustava, ne mogu biti birani niti se kandidovati za predsjednika države.

A Romi su, kaže Avdić, narod rođen za umjetnost: pjesma i igra su njihov život, sa njom žive i umiru.
Umjetnicima je u ovakvom okruženju, kaže, posebno teško. Kao primjer navodi i književnicu Hedinu Tahirović-Sijerčić, za koju kaže da je “majka kulture u BiH”:
–Novinarka, publicistkinja, književnica, magistrica, doktorica… I ona je emigrirala u Njemačku gdje živi sa svojom porodicom.

Često se govori o tome kako romska djeca nisu u potpunosti uključena u obrazovni sistem u BiH. A Avdićeva priča, iako se odigrala davno, plastičan je primjer kako obrazovni sistem, pogotovo kada je prisutna i diskriminacija u korijenu može sasjeći dječiji potencijal. Avdić se još uvijek sjeća kako je svoju prvu pjesmicu napisao kao učenik četvrtog razreda osnovne škole Esad Midžić u Banjoj Luci. Najbolji radovi objavljivani su u dječijem časopisu “Vesela sveska”:

–Napisao sam tada jednu dječiju pjesmicu: Imam malu loptu, skače kao živa; uvijek je udaram, a nije mi kriva.

Umjesto pohvale i motivacije dobio je šamar:

–Udario me je tako jako da sam kleknuo, optužujući me da sam prepisao. Od tog dana dugo više ništa nisam napisao jer sam se uplašio batina. Tog nastavnika sreo sam nakon 30 godina i prepoznao me. Pokazao sam mu svoje tri knjige koje sam već bio izdao u Italiji i pitao ga da li bi mi napisao recenziju. Rekao je da je to prilika da ispravi nepravdu koju je počinio prije 30 godina.

Dok je živio u Italiji izdao je tri zbirke poezije i sa tim materijalom se vratio u BiH 1997. No 2000. ipak odlučuje da se trajno iseli. Autor je zbirki “Poezija, poezija”, “Romi između prošlosti i budućnosti”, “Romi juče i danas”, “Krvari cigansko srce”, “Romi od rođenja do smrti”, “Romska sudbina lancima okovana”, “Karta u jednom smjeru”, “Banja Luko, ljubavi, snovima viđena”.

Selmanovi u svijetu

Iz bihaćke porodice Selman u svijet odlazi čak troje umjetnika – braća Ferdi i Mersud i sestra Selma. Ovi talentovani umjetnici, nažalost, u svojoj domovini nemaju dovoljno uslova da se bave svojom strašću. Kao i brojni drugi mladi ljudi, bez obzira čime se bave, svoju sreću potražit će u inostranstvu. Selma je iz Bihaća otišla u SAD – New York, i trenutno je na magisteriju iz likovne umjetnosti. Po struci je akademska slikarica sa već izgrađenom međunarodnom karijerom. Izlaže na brojnim izložbama, a važan segment njenog rada je veza između majke i kćerke. U jednom intervjuu opisuje šta ju je motivisalo za snimak vlastite majke koja u 47. godini prvi put dolazi na more:

–Veza između majke i kćerke je važna u mojim radovima. Kroz rad koji se zove “Saltwater at 47” ukazujem na dehumanizaciju u kojoj je moja majka živjela toliko godina.

Selma govori o uslovima u kojima je njena porodica u Bihaću živjela, kada su preživljavali dan za danom. Ipak i u takvoj situaciji ona i njena dva brata uspjeli su se obrazovati i slijediti svoje snove. Umjetnica, aktivistica, edukatorica, za sebe kaže da se bori proitiv svake vrste nasilja:

–Umjetnost je mjesto u kojemu se može oblikovati više eksperimentalnih kognitivnih alata. Postoji izlaz. Prvo bi svi trebali shvatiti da Romi nisu problem. Problem je način na koji su Romi shvaćeni u svijetu. Da bi se situacija poboljšala, trebali bi se riješiti problemi s obrazovanjem što će romskoj omladini pomoći da krenu putem uspjeha. Trudim se raditi na pitanju obrazovanja Roma u BiH. Od prošle godine radim na projektu “Marš u školu” u suradnji sa BHeart fondacijom čije je sjedište u Washingtonu – rekla je u jednom intervjuu za Jutarnji list.

Selmin brat Mersud trenutno živi u Berlinu. Dok je živio u BiH često je osjetio, kaže za Udar, da ga ljudi gledaju sa podozrenejem:

–Osnovnu i srednju školu sam završio u Bihaću. Kao dijete sam uvijek volio da slikam. To je bila moja motivacija da nađem svoj put u obrazovanju. Onda sam prodao svoju prvu sliku i shvatio da mogu da živim od svog rada. Zatim upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Banjoj Luci. U Berlinu trenutno radim projekte sa galeristima.

Prije dva mjeseca otvorena je njegova izložba Ljepota i zlostavljanje u galeriji Kahi Dikhas:

–Umjetnost će uvijek biti moja životna preokupacija, moja jedina ljubav. Za mene, umjetnost je moć, ne samo da sebe prezentujem kao umjetnika nego i da se borim protiv stereotipa. Moja umjetnost u tom smislu je univerzalna i znači osnovni respect za ljude bez obzira na naciju ili religiju.

Nije prošao lak put, prisjeća se. Dok je živio u BiH bilo je mnogo žrtve i odricanja. Iako se vani mnogo radi, postoji satisfakcija i mnogo je lakše biti umjetnik. Ipak, korijeni i veza sa BiH će uvijek biti inspiracija za njegov rad:

– Mnogo sam stvarao i tu i družio se sa umjetnicima. Ali za Rome je stanje u BiH loše, nemaju sva djeca jednake mogućnosti za obrazovanje, a to je najvažnije od svega, za početak. Mladi ljudi imaju pravo na samoostvarenje i pristojan život.

Njihov brat Ferdi također je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Banjoj Luci. Njhova djela prvo su izlagana u BiH, zatim širom Evrope, a danas su i u Americi.

Bogata romska tradicija

Nemoguće je u priči o romskim umjetnicima zaobići pjesnika Marka Aladina Sejdića, sina Rasima Sejdića. Rođen je 1970. godine u Sarajevu a prve pesme na romskom i njemačkom jeziku je objavio 1998. godine u Kelnu, u Nemačkoj, u zajedničkoj zbirci pesama pod nazivom “Kali čirikli”/”Crna ptica” zajedno sa Stevom Stojkovim, Hanci Biherom i Ruždijom Sejdovićem. U Milanu 2000. godine objavljuje zbirku pesama pod nazivom “Me avav dural”/”Ja dolazim izdaleka”, na romskom i italijanskom jeziku. Sa suprugom Gordanom Sejdić i italijanskim sociolozima koautor je “Immagine non disponibile” pri ISU Universita Cattolica na italijanskom i delimično na romskom jeziku (2004.). Živi u Italiji i u Nemačkoj.

U svom tekstu o romskoj književnosti Hedina Tahirović-Sijerčić podsjeća na Ragiba Seferovića, koji je sa Sandrom Rajković koautor knjige “Romani angluni alfabeta” (Prva romska početnica) 2001., te Muharema Serbezovskog, pjevača, političara, autora (“Šareni dijamanti”, “Cigani A kategorije”, “Rat ciganskih bogova”, zbirka poezije “Putevi vjetrova i cigana”, “Cigani i ljudska prava”, jasine (prevod), te prevod Kur’ana na romski jezik.

Opus Hedine Tahirović-Sijerčić izuzetno je bogat i raznolik, i teško ga je pobrojati na jednom mjestu. Od poezije do istraživačkih radova, ova autorica daje nemjerljiv doprinos kulturi i istraživanja o Romima. Samo dio njenih literarnih radova: “Life Stories in Poetry” (poems) In Tahirović-Sijerčić, Hedina and Cynthia Levine-Rasky, eds. “A Romani Women’s Anthology: Spectrum of the Blue Water”, “Rom k’o Grom” (autobiografska novela), ”Čuj, osjeti bol”/”Ashun, hachar Dukh!” (zbirka pjesama), ”Karankochi-Kochi” (ilustrovana priča za djecu), Antologija romskih pjesnikinja, Stare romske bajke i priče, Dukh-Pain, zbirka pjesama…

Nažalost, većina romskih umjetnika iz BiH danas živi vani. Svoju domovinu ipak ne zaboravljaju, i česta je tema njihovih djela. Na taj način olakšavaju put i posao narednim generacijama darovitih sunarodnika, kako bi što brže i jednostavnije savladali prepreke i diskriminaciju koja je itekako prisutna u BiH, te pokazuju kolio je bogata i raznovrsna romska kultura i tradicija.

(portal-udar.net)