Osnovna škola “Džemaludin Čaušević”: Škola za sve, škola za primjer

Prema riječima učiteljice Branke, nastojali su da se u školi uvijek promoviše i potiče, romski jezuik i kultura, ne samo kada se obilježava Svjetski dan Roma, već su to nastojali i kroz saradnju sa poznatim ličnostima kao što je gospođa Hedina Sijerčić, poznata svjetska književnica koja je Romkinja i profesorica, gospodinom Muharemom Serbezovskim koji je prvi preveo Kur'an na romski jezik, kao i mnogim drugima

3780
Osnovna škola "Džemaludin Čaušević" (Foto: Udar)

Osnovno obrazovanje je pravo svakog djeteta, međutim školovanje svih nije onako kako bi trebalo biti. Neka djeca se suočavaju sa diskriminacijom po osnovu reznih pripadnosti, religije, nacionalnosti, neki imaju ekonomskih poteškoća pri školovanju… U Bosni i Hercegovini je, mogli bismo reći, dosta takvih slučajeva, a sa njima se ponajviše susreću djeca romske populacije.

Ovog puta inspiracija za tekst bila nam je jedna sarajevska škola koja njeguje pozitivnu praksu u radu sa svojim učenicima i njihovim roditeljima, bez obzir ko su i odakle dolaze.  Riječ je o Osnovnoj školi „Džemaludin Čaušević“, koja se nalazi u općini Novi Grad, a o radu škole govorila je učiteljica Branka Kukuć.

„Ja sam u ovoj školi od 1994. godine, od tad do danas je uvijek u redovnoj nastavi bilo djece romske populacije, a njihov broj se povećao u periodu od 2003. do 2004. godine“, započinje priču o ovoj školi učiteljica Branka.

Branka Kukić (Foto: Udar)

Ispričala nam je kako je tadašnja direktorica imala otvorenu saradnju sa mjesnim zajednicama kao i sa Općinom Novi Grad, tačnije sa Službom za obrazovanje od koje je tražila da joj se daju spiskovi romske djece koja su prispjela za osnovno obrazovanje.

Nakon što smo dobili spiskove i kad su pozvani roditelji da upišu svoju djecu naišli su na situaciju da je u tim porodicama bilo dosta djece koja nisu išla u školu, a prerasla su svojim godinama školovanje ili osnovno ili razrede.

Tada je krenula ozbiljnija saradnja romskih porodica i ove škole.

„Imali smo roditeljske sastanke i zajedničke edukacije. Oni su svi na ovom području, Mjesna zajednica Švrakino 1 i 2, te u naseljima koja pripadaju Gatačkoj ulici“.

Nakon inicijalnih susreta, djeca su krenula redovno u prvi razred, većina njih je završila osnovnu školu.

Njihova braća i sestre koja su prerasle određene redovno školovanje u redovnim razredima su prvo vanredno završili te razrede da bi sustigli svoju generaciju, a onda se nastavili redovno školovati.

„Ostala je lijepa saradnja sa tim porodicama, uglavnom su to porodice sa više djece, porodice u kojima često nijedan roditelj ne radi, znalo se desiti pa i danas se dešava da nemaju zdravstvenu knjižicu, da imaju poteškoće sa smještajem, na neki način to su i porodice koje žive na rubu egzistencije i često je potrebna pomoć u hrani, odjeći, u školskom priboru, novčano,… Škola je uvijek nastojala da ima besplatne užine, da se obezbijedi toj djeci besplatni udžbenici, školski pribor, ruksaci u toku godine, besplatne uniforme, da se kupi oprema za tjelesni, da se posjete obitelji i vidi da li je potrebna pomoć u popravku, liječenju, u njihovim mjestima gdje smo ih posjećivali nailazili smo na mnogo toga što je nemoguće da vas ne dirne u srce“, objašnjava učiteljica.

„Kada vidite sedmero, osmero djece od kojih je više od pola vaših učenika ne možete otići da ne pomognete i onima koji nisu vaši đaci. To su velike porodice, a iz godine u godinu rastao je naš partnerski odnos. Tražili smo i dalje načine kako im pomoći. Jedan od načina bio je i stipendiranje. Oni imaju posebno mjesto u srcima uposlenika ove škole. Taj poseban odnos prema takvim porodicama proizilazi iz toga što znamo koliko je važna porodica“, dodaje učiteljica.

Prema riječima učiteljice Branke, nastojali su da se u školi uvijek promoviše i potiče, romski jezuik i kultura, ne samo kada se obilježava Svjetski dan Roma, već su to nastojali i kroz saradnju sa poznatim ličnostima kao što je gospođa Hedina Sijerčić, poznata svjetska književnica koja je Romkinja i profesorica, gospodinom Muharemom Serbezovskim koji je prvi preveo Kur’an na romski jezik, kao i mnogim drugima.

„Često bude čovjek obeshrabljen i misli da nije dovoljno uradio, ali svaki pomak, svaki završeni razred pružao je nadu za nešto bolje i veće. Nakon toga smo pozvali i majke Romkinje na opismenjavanje gdje su nam brojne nevladine organizacije, koje su imale sluha i razumijevanja, dosta pomogle. Kroz razne projekte smo mogli dati sebi za pravo da možemo tim porodicama pružiti i edukaciju koja je bila potrebna. Počeli smo nekada davno, sa tom edukacijom majki Romkinja. Zamislite tu radost kada ta majka koja ima više djece, a koja je nepismena nauči da čita, piše“, nastavlja Branka dodajući da su nakon toga neke od njih poželjele da nastave školovanje.

Foto: Udar

To, kako nam je rekla ova učiteljica, predstavlja neizmjernu radost kod tih žena kada shvate da su sposobne da se same potpišu, da treaže dokumentaciju.

„To je nešto jako veliko, pogotovo u očima djece da im budu primjer i u tome. Nastavili smo da sarađujemo sa ljudima koji su mogli da snime dokumentarni film  pa smo imali i saradnju sa Unicefom, Save the Children, Step by stepom svih ovih godina gdje smo na neki način proveli kao školu roditeljstva, jer ključ svega potiče iz porodice. Ne možete raditi samo na tome da educirate samo jednu stranu, nego smo se morali svi zajedno educirati, i mi uposleni u školi i djeca i roditelji. Tražili smo i dobijali pomoć kroz različite vidove“.

Uz kontinuiran rad i edukaciju svih, škola je postala prepoznatljiva

Vremennom se, kaže, stvorila lijepa slika o školi i ljudi su počeli prepoznavati njihov trud u radu sa romskom djecom.

Također, u jednom periodu u školi se krenulo sa vanrednim obrazovanjem odraslih i jako mnogo je kandidata bilo iz romske populacije.

To su bili dječaci i djevojčice, djevojke i momci pa i odrasli ljudi koji su prestali pohađati školu, a onda su došli do nekih saznanja koliko je to potrebno i sama pismenost i školovanje. Za njih je bila organizovana i  instruktivna nastava, a onda i vanredni ispiti.

Po završetku školovanja kandidati su dobijali svjedočanstva.

„Najljepše od svega je kada vam dijete završi svih osam ili devet razreda redovno i kada znate da se upisalo u srednju školu. Mi već imamo djecu koja su završila i srednju školu, neki i fakultete i koji su danas jako vrijedni ljudi i koji imaju svoje porodice. I njihova djeca počinju stasati za upis u prve razrede. Veći broj djece završi srednju školu, vjerujem nekih 98 posto naših učenika koji su počeli redovno i redovno završe osnovno obrazovanje odlaze i u srednje škole“, rekla je.

Foto: Udar

„Vi morate učiniti apsolutno sve, često nailaze na zatvorena vrata na razne stvari koje nisu lijepe. Nažalost posljednjih godina je u čitavom gradu i kantonu trend da broj romskih porodica i djece opada zbog preseljenja. To su porodice koje su sada mlade stasale i koje idu u svijet zbog posla i povedu i svoju djecu što dovodi do manjeg broja upisane djece“.

Objašnjava kako ovo naselje ima jednu lijepu tradiciju koja je oduvijek bila da su romska djeca dio njihovih života, da im se posvećivala velika pažnja i da se nikada nisu odvajali.

„U svom razredu sada imam djecu iz dvije porodice kaje su zajedno sa njima ppokušali naći sreću u drugim zemljama, ali su se vratili nakon godinu ili dvije, ali opet su se vratili u školu. Roditelji su opet upisali djecu u ovu školu gdje će nastaviti školovanje“.

 

Otvorena i škola za sve

„Mi smo jedna otvorena škola, škola za sve, koja nikada niije pravila razliku. U našoj školi je prošlo toliko djece iz svih krajeva bivše Jugoslavije, djeca koja su došla sa drugog govornog područja, koja nisu znala ni naš jezik. Nikad se nije postavila razlika niti se moglo osjetiti. Sve aktivnosti, i naš odnos je doprinio tome da se nijedno dijete ne osjeća ugorženo. Učimo djecu toleranciji“, govori Branka dodajući kako su svi zaposleni uključili i svoje porodice „i oni su na neki način počeli da žive takav život što je doprinjelo godinama zajedništvu i ljepoti“.

„Naša djeca romske populacije su djeca koja govre B/H/S jezik pored romskog jezika, uglavnom nije bilo nekih prepreka osim u slučajevima kada se dijete vrati iz inostranstva, ili koja su rođena van BiH. Ali dijete se lijepo ukopi ako ga lijepo primite, oni uče brze nego mi odrasli“.

Naglašava kako bi bilo predivno kada bi romska djeca mogla slušati bar neke predmete ili oblasti na romskom jeziku. Bilo bi divno kada bi oni mogli na svom jeziku mogli da uče nas.

Diskriminacija i izdvajanje

Ova učiteljica napominje kada je novinari, ljudi iz raznih službi pitaju za “njih Rome”, izdvajajući ih, naglašavajući razlike, ona im poruči:

„Oni nisu oni. Ovdje smo mi, naši učenici naše škole i svi mi uposleni smo mi. Mi nikada nismo rekli ono ili to dijete. Zbog nekih dopisa moram ispisivati koliko mi je djece te populacije, koliko dječaka, koliko djevojčica, a zapravo učenici to su mi, a mogu se dijeliti na dječake i djevojčice. Svaka manifestacija u školi, edukacija, bazar, priredba, sve što se događalo a što je hjedna školaska aktivnost je na neki način imala uključenu svu djecu pa tako i romsku“.

Uključivanje u školske aktivnosti

Kada je bio ‘Deseti forum obrazovanja’ u Sarajevu dvadesetak učenika ove škole je predstavljalo cijelu BiH na forumu obrazovanja, a možda njih 14 bilo je romske populacije.

„Mene jako zaboli kada ih odvaja i izdvaja. Od prvog dana djecu učimo da su svi ljudi jednaki“, naglašava učiteljica Branka.

„U našoj školi sada postoji dnevni centar koji je zamišljen za podršku i pomoć u savladavanju gradiva djeci svih grupacija pa tako i romskoj djeci koja možda kod svoje kuće nemaju sve uslove ili adekvatnu pomoć u izvršenju zadataka. Ta djeca mogu ostati u dnevnom centru imaju pomoć u savladavanju gradiva, ako je potrebno i neki vid zaštite tu je socijalna radnica i pedagog škole kao i direktorica škole koja odradi sve što može da pokrije sve što je potrebno prije nego što i to dijete išta i zatraži. Žao mi je što Romi, kao i svi stanovnici ovog grada odlaze i traže bolje uslove negdje drugo. Smatram da grad nikad ne bi bio grad da nije upravo i tih obitelji koji su sastavni dio grada. Svi smo odnekud došli, neko prije sto, dvjesto, neko prije tristo godina“, zaključuje Branka.

(portal-udar.net)