Romski
Po mnogim ocjenama, analizama i istraživanjima 10. po redu parlamentarni izbori u Hrvatskoj koji su održani u nedjelju 5. srpnja trebali su biti najneizvjesniji do sada. Predviđala se mrtva trka dvije najjače hrvatske stranke HDZ i SDP odnosno HDZ i RESTART koalicije koju je uz nekoliko manjih stranaka predvodio SDP. Trka toliko neizvjesna, da su pred same izbore u drugi plan pale i same procjene tko će biti relativni pobjednik, jer koji mandat prednosti nije značio bog zna što ni jednima ni drugima već je ključno postalo pitanje koja će od ovih stranaka moći uči u širu koaliciju i na kraju sastaviti vladu pa su tako mnogi tvrdili da bi SDP mogao biti tijesni relativni pobjednik, ali mandat za sastavljanje vlade, tvrdili su, dobiti će HDZ, s obzirom da je idejno mnogo bliže novokomponovanom desničarskim pokretu estradnog pjevača i nesuđenog predsjednika države Miroslava Škore kojega su svi vidjeli kao treću političku snagu s kojim će se jedino i moći formirati Vlada.
No, najneizvjesniji izbori pretvorili su se u izbore velikog iznenađenja na kojima je HDZ ostvario najuvjerljiviju pobjedu u zadnjih 20 godina te dobio mogućnost da Vladu formira i bez Škorinog ekstremno desničarskog Domovinskog pokreta, dok se kao najveći defekt ovih izbora pokazala slaba izlaznost, najslabija od nezavisnosti Hrvatske koja je prvi put pala ispod 50 posto što bi i pobjednicima trebao ostaviti gorak okus u ustima, a neki ugledni analitičari smatraju da tako niska izlaznost ozbiljno dovodi u pitanje i legitimni image samih izbora iako izlaznost ne utječe na njihovu službenu regularnost. Sigurno je da je na tako nisku izlaznost utjecala i opća „koronarna“ situacija te neuobičajeni ljetni termin izbora, ali treba znati i da od 2000. godine kada je izlaznost iznosila skoro punih 77 posto ona stalno pada pa je 2016. iznosila samo 52,59 posto, a sada je pala na 46,90 posto. Realno, kada se uračunaju neke specifičnosti pojedinih izbornih jedinica kao one u kojoj glasaju nacionalne manjine neki tvrde da je izlaznost i ispod 45 posto, a to je pravi demokratski debakl. Usporedbe radi na nedavno održanim parlamentarnim izborima u Srbiji izlaznost je bila 48.9 posto iako je većina srpske oporbe te izbore bojkotirala.
No u svakom slučaju HDZ predvođen dosadašnjim premijerom Andrejom Plenkovićem osvojio je čak 66 mandata (od čega 3 u tzv. dijaspori odnosno faktički u BiH), a SDP samo 41 mandat. Domovinski pokret Miroslava Škore osvojio je 16 mandata, a 8 mandata također desničarski MOST (nezavisnih lista) koji se na političkoj sceni kao potencijalna protuteža HDZ i SDSP pojavio na izborima 2015. pa neko vrijeme i odlučivao o Vladi no u zadnja dvije izborne runde, onoj za Europski parlament i predsjedničke izbore, pokazivao je veliki pad ali se na ovim izborima ipak uspio vratiti. Uz potop SDP, drugo najveće iznenađenje izbora pa i svojevrsna satisfakcija lijevom izbornom tijelu jeste pojava novih političkih zvijezda odnosno u prvom redu veliki uspjeh tzv. lijevo-zelene koalicije MOŽEMO koja je osvojila 7 mandata, pa i dobar rezultat centrističke liberalno-demokratske koalicije Stranke s imenom i prezimenom – PAMETNO i FOKUS, koje su osvojile 3 mandata. Uz njih u Sabor još ulaze ostaci nekada snažne, a sada raspadnute Hrvatske narodne stranke (Reformisti i formalni slijednici HNSe) sa po jednim zastupnikom. Tu naravno dolaze i osam zastupnika nacionalnih manjina koje imaju zagarantirana parlamentarna mjesta.
Što je utjecalo na ovakav rezultat ili bolje rečeno ovakav preokret? Vjerojatno su presudile bar tri stvari. U prvom redu opća situacija koronarne ugroženosti i prateće ekonomsko-egzistencijalne nesigurnosti čiji se prave posljedice tek očekuju, po nekima moguće i katastrofalnih razmjera. U toj situaciji šef HDZ Andrej Plenković ponudio je izraženo personiliziranu kampanju u kojoj se predstavio kao siguran lider s jakim timom iza sebe te snažnim europskim gospodarskim vezama na osnovu koji bi se mogla očekivati i neka posebna pogodovanja Hrvatskoj. S druge strane SDP je odgovorio depersonilizaranom izbornom kampanjom, bez pravih političkih sadržaja a šef stranke Davor Bernardić, bez obzira što je u posljednje vrijeme počeo buditi simpatije, te iako bi u pozitivni saldo mogao upisati i uspjehe na europskim i predsjedničkim izborima, ostavljao je dojam nedoraslosti i nesigurnost za velike političke izazove, a prati ga i rovita situacija u samoj stranci koja je još uvijek u velikoj mjeri ostala podijeljena i nekonsolidirana nakon Milanovičevog odlaska (istina, u velikoj mjeri možda zahvaljujući upravo njemu).
S toga ne čudi da je Bernardić faktički odmah nakon objavljenih rezultata najavio i podnio ostavku, pokazavši moralnu i političku odgovornost ( iako vjerojatno drugog izbora i nije imao ) ali i otvorivši prostor za potencijalni politički preustroj i profiliranje stranke koja je dugo u krizi unutarnjih previranja, a čijoj vodećoj ulozi na ljevici je sada ozbiljno zaprijetila i alternativna opcija MOŽEMO. Ova lijevo-zelena koalicija iskalila se u prvom redu u Zagrebu gdje je svojim argumentiranim i razornim kritikama gotovo nedodirljivog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića dovela na rub političkog opstanka. A kao što je uzdrmala ( faktički više od potresa ) nesalomljiv Bandićev metropolitanski feud MOŽEMO najavljuje da će se s istim žarom nastaviti i u nacionalnom parlamentu te građanima pokazati što znači prava opozicija i adresiranje pravih problema. Kada se uzme u obzir da za manje od godinu dana dolaze na red i lokalni izbori MOŽEMO koji se upravo na tom političkom terenu i kalio može svojim iskustvom, metodana i političkim sadržajima postati novi politički hit. Međutim, i do sada u političkom životu Hrvatske bilo ih je puno koji su plesali samo jedno ljeto kao npr. ŽIVI ZID koji je na ovim izborima definitivno sišao s političke scene, a još prije 2 godine figurirao je kao potencijalno treća politička opcija.
Najvjerojatnije u opoziciji će za sada ostati i Domovinski pokret (iako su razne neprincipijelne trgovine specifičnost hrvatskog parlamentarnog života) stranka koja je na ovim izborima imala velike ambicije te čak uvjetovala da koaliranje s HDZom dolazi u obzir samo ako Plenković ode s premijerskog mjesta. Pa iako će mnogi možda biti i nezadovoljni ovakvim velikim uspjehom HDZa, dobrom se stvari čini upravo činjenica da može izbjeći Domovinski pokret. Naime radi se o stranci koja parazitizira na domoljubnom konzervativizmu, reciklira ratna stradanja s profiterskim političkim (i ne samo političkim) ciljevima, nameće ksenofobiju i netoleranciju pa i otvoreno koketira s neoustaštvom, a bez relevantnih političkih sadržaja gospodarskog i socio političkog programa. Privlači politički i birački prostor koji Plenković ako želi europsku perespektivu i Hrvatskoj i svojoj stranci mora odbaciti. Pa nakon što je Andrej Planković učvrstio položaj u stranci eutanaziravši na nedavnim stranačkim izborima upravo ekstremnu stranačku desnicu, izbjegavanje političkog zagrljaja s takvim političkim partnerima kao što je Domovinski pokret sigurno mu otvara i određene mogućnosti da i svoju stranku konačno pozicionira i profilira u prostoru uljuđenih demokršćanskih, pučkih ili konzervativnih europskih opcija.
Da bi dobio mandat, sastavio Vladu i dobio povjerenje parlamenta Andreju Plenkoviću treba 76 ruku ( od 151 zastupnika koliko ih ima Hrvatski sabor). Uz svoja 66, on sigurno može računati (dogovoriti, istrgovati) i na dva zastupnika raspadnutog HNS, poznatog političara Radimira Čačića (ili njegova zamjenika s obzirom da je on župan a to je nespojivo s saborsmim mandatom) te Predraga Štromara koji i u prethodnoj Plenkovićevoj vladi bio potpredsjednik (ali tada s nešto jačom potporom vlastitih zastupnika) i koji su već u toku kampanje dali do znanja da mogu i s lijevima i s desnima.
Manjine su uvijek „jezičak na vagi“
A do preostalih mandata Plenkoviću mogu pomoći zastupnici nacionalnih manjina koji su u koaliciji s Vladom bili i u njegovoj prethodnoj Vladi. Nacionalne manjine imaju osam zagarantiranih predstavnika u Saboru i iako njihov izbor i prava političkog predstavljanja nacionalnih manjina izazivaju mnoge kontroverze u hrvatskom političkom životu, oni ostaju najčešće pouzdan i stabilan oslonac svakoj vlasti i vladi. Plenkovićeva Vlada je i u prethodnom mandatu s manjinama imala dobar odnos. Prva je donijela tzv. Operativni plan za nacionalne manjine u kojem se taksativno obavezala koje će probleme rješavati, a u državnom budgetu za ovu godinu za programe kulturne autonomije nacionalnih manjina predvidjela je najveća sredstava u posljednje vrijeme koje ni za kunu nije smanjila u prvom rebalansu koji je već pogodio mnoge.
I na ovim izborima naravno otvorilo se pitanje načina izbora i legitimnosti zastupnika nacionalnih manjina za koje će i mnogi politički eksperti reći da nije demokratski najsretnije rješenje. S druge strane iz redova manjina s pravom će uzvratiti da jedan od potpuno pogrešnih stavova redukcionističke politike prema nacionalnim manjinama jeste upiranje prstom u manjinske zastupnike, a istovremeno malo tko govori o činjenici da predstavnici nacionalnih manjina na mnogim stranačkim listama faktički ne postoje te da o mnogim manjinskim problemima nažalost u pravilo govore tek manjinski zastupnici dok većina o tome šuti. Dok imamo takvu situaciju normalno je i da imamo i posebne manjinske predstavnike u Saboru, tvrde „manjinci“.
Problem je bez sumnje složen i zahtjevan, a nezadovoljstvo dolaze i iz manjinskih redova. Među 22 hrvatske manjine puno je uvjetno rečeno „malih„ manjina koje nemaju faktički nikakvih šansi da kad-tad dobiju svoje zastupnike u Saboru. Tako je npr. jedan parlamentarni zastupnik predviđen za čak 12 nacionalnih manjina (i to austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, ukrajinske, turske, vlaške, i židovske nacionalne manjine), a u pravilu taj mandat odnosi predstavnik romske nacionalne manjine jer se brojnošću ostali ne mogu mjeriti s njima. No jedan od ključnih problema je brojčani odaziv manjinskih glasača pa neki prigovaraju da tamo gdje se izbor može riješiti s par tisuća pa i znatno manje glasača jeste prostor otvorenog klijetelizma. No iako većina manjinske populacije u pravilu glasa za građanske liste, optužbe o malom broju manjinskih glasaća nisu potpuno utemeljene jer kao što pokazuju preferencijalni glasovi na listama većinskih stranaka u Sabor znaju ući i oni koji dobiju tek koju stotinu tih glasova.
U svakom slučaju utemeljenje nove Vlade s podrškom manjinskih zastupnika koja u ovom momentu izgleda vrlo realno, pa i aktualni i budući premijer već najavljuje da bi trebala kao dio koalicijskog ili partnerskog odnosa donijeti i zahtjeve za više društvene tolerancije, borbe protiv govora mržnje, odbacivanje neprihvatljivog povijesnog revizionizma… Ukratko, doprinijeti daljnjoj europeizaciji i demokratizaciji hrvatskog društva. I to bi mogao biti jedan značajan rezultat ovih izbora.
Da li će uz to na red doći i ključna razvojna pitanja kao što su efikasnija borba protiv korupcije, kvalitetnije pravosuđe, teritorijalni preustroj i jači razvojni zamah, bolje obrazovanje itd. treba vidjeti. Možda sve to prekrije korona, a možda i bez nje bude trebalo čekati nove izbore.
