POČETAK DUG PEDESET GODINA: Kome Romi danas mogu vjerovati

Kako drugačije protumačiti činjenicu da ni 50 godina nakon početka organizirane političke borbe za svoja prava romska zajednica u jednoj suvremenoj državi tek treba dobiti svoj glas i to uz pomoć udruge koja se bavi ljudskim pravima i emancipacijom?

2221
Marko Tomaš (Foto: Milena Goševski)

Priča koja slijedi je istinita ali za nju nisu važni nazivi institucija niti imena glavnih aktera. Događa se u jednoj od zemalja nastaloj raspadom bivše države. Imena i nazivi nisu bitni jer smatram da bi se slična priča mogla dogoditi u bilo kojoj instituciji koja se nađe u nekoj vrsti dvorske borbe za vlast.

Samim tim mogla bi se dogoditi i u bilo kojoj europskoj državi. Priča je tu tek da još jednom potvrdi kakav je odnos prema romskoj zajednici čak i od strane onih dijelova društva koje možemo smatrati progresivnim. Na koncu priča o besprizornoj borbi za vlast govori i o ljudskoj prirodi ali to je ovdje sporedna stvar.

Recimo to ovako: jedna ugledna udruga aplicirala je na EU fondove s projektom emancipacije i uključivanja romske zajednice u društvo. Projekt je puno složeniji ali ovdje nam nije bitno znati njegove detalje. Aplikacija je poslana za vrijeme dok je rečenom Udrugom upravljala nazovimo je osoba A. Uskoro su uslijedili izbori za novu upravu Udruge. Pokazalo se da unutar nje postoje dvije snažno suprotstavljene struje te je predizborni period jako sličio beskrupuloznim političkim borbama za fotelje u izvršnoj vlasti. Sve niskosti i besprizornosti kakvima svjedočimo u sklopu predizbornih kampanja na ovim prostorima našle su svoje mjesto i u borbi za upravljanje Udrugom. Razlika je tek u tome što se ovdje sve odvijalo daleko od očiju javnosti.

Tu i tamo bi poneka informacija procurila na privatnim profilima osoba koje su insideri u cijeloj priči. Za tu prljavu kampanju saznao sam preko nekih poznanika, onako usput. Detalji o tomu što se stvarno događalo u zainteresiranom dijelu javnosti pojavili su se tek nakon što je završen proces izbora nove uprave. Na čelnom mjestu udruge osobu A zamijenila je osoba B. Dogodilo se to potkraj prošle godine. Kako rekoh, tek nakon što se to dogodilo, na društvenim mrežama i nekim medijima u širu je javnost izašao prljavi veš koji se nakupljao tijekom dvorske borbe unutar Udruge. Tu se razotkrilo da su se unutar Udruge sukobila ne dva koncepta upravljanja već dvije struje koje potpuno drugačije gledaju na samu prirodu onoga čime se ta Udruga bavi.

Negdje u isto vrijeme kada je osoba B postavljena na čelo Udruge stigla je obavijest iz EU kako je projekt vezan uz romsku zajednicu dobio tražena sredstva te da se može početi realizirati kako je predviđeno projektnom dokumentacijom. S obzirom da se radi o projektu kojeg je osmislila struja okupljena oko osobe A nova uprava Udruge odlučila je povući rečeni projekt iz meni nepoznatih i nedokučivih razloga. Time je Udruga odbila novac predviđen za realizaciju projekta i vjerojatno dugoročno sebi nanijela ozbiljnu štetu jer će EU komisija koja odobrava projekate uvijek imati na umu da se odustalo od realizacije jednog već odobrenog projekta. Osoba A i struja oko nje u svojim je izjavama tvrdila, ili sam ja krivo shvatio, da je odbijanje projekta rezultat čiste pakosti zbog svega što se događalo tijekom izbora nove uprave.

Sve ovo pišem vrlo proizvoljno i bez osjećaja za nijanse jer gore opisane događaje smatram sramotnim već iz razloga što se radi o jednoj uglednoj udruzi koja djeluje u domenu ljudskih prava i emancipacije cijelog društva. Osim toga, ovdje želim istaknuti tko je po meni najviše izgubio u dvorskim borbama salonskih ljevičara i samozvanih pravednika. Radi se, naravno, o onima koji bi realizacijom rečenog projekta dobili prigodu uključiti se u određene društvene tokove. Riječ je, dakako, o Romskoj zajednici. Nevladini borci i borkinje iz gore spomenute Udruge, uvjeren sam u to, Rome ovdje vide tek kao kolateralnu štetu u sukobu njihovih ega, jer, po svemu što je izašlo u javnost, zaključio sam da se u cijeloj sramotnoj kampanji unutar Udruge radilo o pukom sukobu preko svake mjere napuhanih sujeta koje su maskirane nepomirljivim konceptualnim i programskim razlikama.

Sve se to događa koncem prošle i početkom ove godine a ususret 50. obljetnici prvog svjetskog kongresa Roma održanog u Londonu 08.04.1971. godine. Organizirana borba za priznavanje prava i integraciju Roma u društva u kojima žive traje eto već 50 godina a čini se da je tek na samom početku, tamo gdje je bila i prije 50 godina i još dublje i dalje u mračnu povijest čovječanstva. Kako drugačije protumačiti činjenicu da ni 50 godina nakon početka organizirane političke borbe za svoja prava romska zajednica u jednoj suvremenoj državi tek treba dobiti svoj glas i to uz pomoć udruge koja se bavi ljudskim pravima i emancipacijom? Prava Roma su, izgleda, što se kaže, zadnja rupa na svirali pa tek sada dolaze na red. Ali i sada, u već poodmaklom 21. stoljeću, kako vidimo, mogu biti kolateralna žrtva sujetnih borbi za prevlast unutar organizacija koje se bave pravima manjinskih i ugroženih skupina.

Postavlja se pitanje kome Romi mogu vjerovati ako ih tako iznevjere i odbace oni dijelovi društva koji sebe predstavljaju kao najprogresivnije i najliberalnije? Tužno je pomisliti da su sve to samo maske koje služe za pribavljanje financijskih sredstava i uspinjanje na društvenoj ljestvici. A čini se da je tako, kao da među ljudima više nema čistog obraza ni čistog srca. I onda se svi pitamo zbog čega se osjećamo toliko usamljenima.

(Portal Udar)