Romski
Politika i vlast: Romi i Romkinje na pozicijama odlučivanja, jedna je od regionalnih tema koju su naši saradnici istražili tokom prethodnog perioda. Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija, nekada republike zajedničke države, danas samostalne, međunarodno priznate i suvjerene države, imaju gotovo identičan pristup po pitanju učešća Roma u vlasti, političkim partijama i generalno u javnom životu. Bilo je vrlo zanimljivo uporediti stanje u državi koja je članica Evropske unije i zemljama koje teže ka njoj, od kojih jedna ima vrlo nedefinisan put. Ono što je zajedničko za sve tri zemlje je da se višedecenijski javni diskurs o Romima koji nisu dovoljno obrazovani za određene pozicije promjenio. Na redu su drugi izazovi, a ispit zastupljenosti demokratije u ove tri zemlje, najbolje se ogleda u njihovom odnosu prema Romima i Romkinjama.
Prvi tekst koji je pred vama, donosi vam analizu iz Hrvatske. U narednim danima, objavićemo tekstove iz Srbije i Bosne i Hercegovine.
…
U jednoj od posljednjih prošlogodišnjih emisija ugledne «Prizme», multinacionalnog magazina HRT, Međunarodni dan ljudskih prava (10. prosinca) obilježen je kako i dolikuje – tematikom o diskriminaciji Roma.
O tome je govorio sam ravnatelj Vladinog ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Alen Tahiri. Ali, ono što tome daje posebnu „draž“ jeste činjenica da je Alen Tahiri – Rom, na čelu jedne od najuglednijih vladinih institucija, priprema doktorat, a iza njega, vrlo mladog čovjeka, već je i zapažena znanstvena studija „Stradanje Roma u Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941.- 1945.“ u kojoj je kao suautor obrađivao tematiku Porajmosa (romskog holukausta u II svijetskom ratu) koji je dugo bio nepriznat ili marginaliziran iako je po svojoj genocidnosti i pokušaju istrebljenja jednog naroda, relativno gledajući, po nekim procjenama, nadmašio židovski holokaust ili pogrom Srba na ovim prostorima. Činjenica da im ni svirepi zločin i ljudska žrtva nisu bile dugo priznate kao drugima na svoj način govori o težini i dubini romske diskriminacije po čitavoj Eurupi, pa onda naravno i u Hrvatskoj.
No, ugledni, uglađeni i uspješni Rom, Alen Tahiri koji, kako je i sam objasnio u jednom intervjuu, nije potekao iz blatnjave prigradske ciganske mahale, već s zagrebačkog asfalta gdje su njegovi roditelji, ne krijući svoje porijeklo i identitet bili dobro i uspješno integrirani (pokazujući i na taj način kako pod određenim društvenim uvjetima nema zapreke ni da Romi uspiju) govorio je zajedno sa ostalim sudionicima emisije o zaista poražavajućim društvenim okolnostima s kojima se suočava, bori i od kojih strada romska nacionalna zajednica, o tvrdokornim problemima permanentne i raširene bijede i diskriminacije koji se teško, ako i ikako, slamaju i prevazilaze.
Hrvatska na trećem mjestu u Europskoj uniji po diskriminaciji romske populacije
Nedavno objavljeni rezultati velikog projekta „Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka“ koje sredstvima EU realizira upravo Ured kojem je Tahiri na čelu pokazuju npr. da kada je u pitanju ključno egzistencijalno pitanje svakog pojedinca – zaposlenost, svega 7 posto Roma ima stalni posao (od čega samo 3 posto žena i 12 posto muškaraca) te da se 56 posto Roma koji su u zadnjih godinu dana tražili posao u tom postupku suočila s nekim od oblika diskriminacije. Potresna je bila priča Đulijana Osmanaja koji je da bi došao do posla promijenio – ime, jer drugačije nije išlo. Ali mnogima ni to ne pomaže. Na kraju ih, kako mnogi svjedoče (i to ne samo Romi), kada i prođu zapreke i dobiju šansu za intervju s poslodavcem razotkriva i na kraju eliminira čak i – boja kože.
Mogli bi dalje nizati poražavajuće podatke egzistencijalne i socijalne pozicije Roma u hrvatskom društvu kao što je činjenica da su prosječni prihodi romske obitelji odnosno kućanstva (koje inače broji 5,2 članova dok je opći hrvatski prosjek 2,8) jedva oko 2500 kuna, da je 48 posto članova romskih kućanstava u mjesecu koji je prethodilo ovom istraživanju bar jednom na spavanje otišlo gladno, da je 70 posto kućanstava bez kanalizacije, a više od 50 posto bez WCa ili kupaonice u stanu dok čak 11 posto kućanstva nema ni struju.
A i tamo gdje su neki rezultati relativno dobri kao što je npr. osnovnoškolsko obrazovanje koje pohađa čak 95 posto romske djece (iako je pitanje može li se kao dobar prihvatiti bilo koji pokazatelj osnovoškolskog obuhvata djece ispod 100 posto) stvari brzo erodiraju pa ih srednju školu nastavlja manje od trećine, a ilustracije radi, među ispitanicima je bilo samo 9 studenata i samo 13 s završenim fakultetom, pa i to puno govori o stvarnim dosezima obrazovne politike u romskoj populaciji i njihovim egzistencijalnim, socijalnim i na kraju političkim perspektivama. Još puno gore podatke dobili bi kada bi posebno secirali položaj Romkinja (npr. svaka druga rodila je maloljetna), a inače iz drugih izvora poznati podatak da je životni vijek Roma osjetno (možda čak i dvostruko) kraći od ostale populacije, govori sve.
Ako bi situaciju hrvatskih Roma na kraju željeli staviti u europski konteksti i komparirati s nekim drugim zemljama možda je najindikativniji pokazatelj stvarne situacije podatak istraživanja Europske agencije za temeljna prava prema kojem su hrvatski Romi po ugroženosti na trećem mjestu u Europi, odnosno da veći stupanj diskriminacije osjećaju samo Romi u Portugalu i Grčkoj.
Od 13 744 zaposlenih u lokalnim organima uprave, samo jedan Rom!
I kakvo onda može biti realno (a ne samo formalno) sudjelovanje Roma u vlasti i javnim institucijama, ako su im bazni podaci ovakvi kao što smo naveli. A jesu sigurno, možda čak i gori. Što znači npr. podatak da su hrvatski Romi rijetki koji imaju svog zastupnika u hrvatskom parlamentu koji je Rom (iako doduše uz Rome predstavlja još 11 drugih nacionalnih manjina priznatih hrvatskim Ustavom).
Kada npr. podaci o njihovom sudjelovanju u tijelima državne uprave, stručnim službama i uredima Vlade RH pokazuju tragično karikaturalne brojke i njihovu višestruku diskriminaciju.
Iako hrvatski Ustavni zakon u pravima nacionalnih manjina predviđa razmjernu zaposlenost manjina u tijelima javne i državne uprave, pa čak omogućava i prednost pri zapošljavanju deklariranim pripadnicima nacionalnih manjina (ako su ostale kvalifikacije kandidata iste), ukupan broj zaposlenih pripadnika nacionalnih manjina u tim strukturama na kraju 2017. godine iznosio je tek nešto više od 3 posti dok nacionalne manjine u strukturi hrvatskog stanovništva po zadnjem popisu iz 2011. čine 7,67 posto. No zaposlenost Roma u odnosu na druge nacionalne manjine zaista je poražavajuća.
Prije svega treba ovdje reći da su Romi realno treća najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj (odmah iza Srba i Bošnjaka – Muslimana). Doduše , službeno, prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. ima ih gotovo 17 000 (te bi od njih brojniji bili još Talijani i Albanci) dok spomenuto istraživanje baznih podataka kroz proces mapiranja romskih naselja procjenjuje da je njihov broj faktički oko 25.000 (prethodne procijene ekspertnih krugova iz Vijeće Europe govorila su o čak 40.000 Roma u Hrvatskoj).
No u svakom slučaju ta i brojčano značajna hrvatska nacionalna manjina među skoro 50.000 zaposlenika u spomenutim državnim strukturama ima samo 8 svojih pripadnika (0,02), neusporedivo manje nego i druge, u tom pogledu i same zakinute, nacionalne manjine (u sličnoj situaciji su još samo Albanci). No, još je poraznija situacija kada se spustimo na lokalni nivo, pa je tako prema podacima na dan 31.12. 2017. godine među 13.744 zaposlenika u tijelima 576 jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, koliko ih hrvatska ima, bilo je zaposleno 455 ili 3,31 posto pripadnika nacionalnih manjina, a među njima samo – jedan Rom.
Neraspolažemo i ne vode se podaci o zaposlenosti Roma npr. u širem javnom sustavu (zdravstvo i školstvo npr. da ne idemo dalje) za koja i ne postoje posebne mjere i akcijski planovi za njihovo zapošljavanja kao što je to u državnim strukturama, ali ne treba biti odveć «pametan« da bi se znalo kako i zbog obrazovnih barijera situacija tu nije bitno bolja. Poneko mjesto pomagaća u nastavi kako bi se malim Romima pomoglo da prebrode jezične barijere i što duže ostanu u obrazovnom sustavu sigurno nije nešto što značajno popravilo sliku.
Prava samo na papiru
Što onda znači, da ponovimo to pitanje, imati svoga zastupnika u hrvatskom saboru ili čak zakonsku mogućnost odnosno pravo da u predstavničkim tijelima lokalne i regionalne samouprave imate desetak garantiranih mjesta (lokalnih zastupnika) te u par općina s izrazitijom koncentracijom romskog stanovništva i pravo na zamjenika načelnika (kao i druge manjine), a što se nažalost uvijek i ne iskoristi u 100 postotnim mogućnostima.
Također tu je, nesmijemo ga zanemariti i specifični institut tzv. Manjinske samouprave koji prema Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama omogućava svim nacionalnim manjinama da u općinama, gradovima i županijama gdje predstavljaju određeni (vrlo minimalni) dio stanovništva biraju svoja vijeća i predstavnike kao savjetodavna tijela lokalnih i regionalnih uprava koje bi trebali pomoći u rješavanju manjinskih problema i potreba. Romi, poslije Srba i Bošnjaka, imaju najveći broj tih vijeća (i predstavnika) u kojima u 29 jedinica lokalne i regionalne samouprave djeluje više od 450 romskih predstavnika.
Međutim i na tom planu kao što u svojoj analizi „Čardak ni na nebu ni na zemlji“ (portal ROMI.hr ) navodi izvršni direktor Romskog nacionalnog vijeća David D. Orlović, Romi na zadnjim manjinskim izborima održanim 2015. godine nisu u gotovo 20 posto sredina gdje im zakon daje ta prava iskoristili mogućnosti da oforme svoja tijela manjinske samouprave.
Kada se tome dodaju i ocjene iz rezultata gap analize projekta „Potpora vijećima nacionalnih manjina na lokalnoj razini“ koji je također 2017. proveo Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, po kojima su upravo vijeća i predstavnici romske nacionalne manjine najmanje informirani o aktualnoj manjinskoj situaciji te da imaju najmanji kapacitet za savjetničku ulogu koju im daje Ustavni zakon, ne čudi da npr. od 42 jedinice lokalne samouprave koje su trebale donijeti lokalne akcijske planove za provođenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma 2013—2020. (ključni dokument za poboljšanje položaja romske zajednice u Hrvatskoj) to učinile samo njih – četiri.
Kao što će istaći jedan od naših sugovornika u analizi ovih problema, jedan od najboljih poznavatelja romske situacije, konzultanat u kreiranju hrvatske Nacionalne strategije za uključivanje Roma i poznati aktivista za ljudska prava Srđan Dvornik, situacija s Romima je tako teška da nema smisla uopće gubiti vrijeme na neke pozitivne primjere a raščlamba relevantnih uzroka zahtijevala bi znatno šire analize. No, ipak neke ocijene pa i zaključke moguće je sagledati i naznačiti.
Etem Fazli, član vladinog Povjerenstva za praćenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma (kao što smo već naveli, temeljnog dokumenta javne politike prema Romima u Hrvatskoj), voditelj udruge „Romska budućnost“ iz Rijeke i sudionik mnogih međunarodnih projekata o problematici Roma, tako smatra da je jedan od ključnih problema hrvatskih Roma njihova pasivnost i nedovoljni aktivizam.
„Moja međunarodna iskustva iz Španjolske, Italije, pa i našeg okruženja kao što je npr. Makedonija daju mi za pravo da tvrdim da je dobar dio naše populacije, naših institucija i udruga nedovoljno aktivan u osvješćivanju naših problema, upoznavanja šire javnosti s njima i onda nužnog zajedničkog traženja rješenja. Način na koji romske udruge u Italiji ili Španjolskoj upozoravaju na pojave diskriminacije Roma u njihovim društvima, to ovdje ni izdaleka još nije saživjelo“, tvrdi Fazli.
„Daleko od toga da mislim, kako bi samo to riješilo naše teške probleme, nedovoljnog obrazovanja, nezaposlenosti, diskriminacije, uvjeta stanovanja, uopće nedostatka financijskih sredstava za mnoge potrebe, ali i nedostatka dobrih programa i projekata, ali presudno je, ili ako hoćete i neki preduvjet svega, da se čuje i naš glas. I to upravo na lokalnoj razini gdje se naši problemi i trebaju rješavati“, rekao je za UDAR Etem Fazli.
Po njegovom mišljenju samo stalnim pritiskom na javnost mogu se rješavati problemi pa u tom svijetlu vrlo pozitivno ocjenjuje i ulogu saborskog zastupnika iz romskih redova Veljka Kajtazija jer tvrdi da svoju funkciju koristi kako bi romske probleme učinio javno vidljivim i osigurao podršku relevantnih institucija da se oni uopće počnu rješavati. Nažalost, kako kaže, mnogi drugi javni uglednici kojima bi to isto trebala biti obaveza o romskim nedaćama sustavno šute, ili ih se tek prigodničarski sjete.
Značaj romskog aktivizma apostrofira i Dvornik međutim on ističe da je sudjelovanje Roma u javnim institucijama i institucijama vlasti i dalje praktički marginalno jer su unatoč mnogim poboljšanjima oni i dalje na rubu društva i po obrazovanju, i po zdravstvenim, stambenim i drugim standardima, i po sudjelovanju u privredi odnosno zaposlenosti. No u tom kontekstu, po Dvorniku, posebno je značajan problem diskriminacija jer ako su teške socijalno-ekonomske okolnosti jednim dijelom i objektivna danost, diskriminacija je voljni, namjerni faktor koji znači da u društvenoj većini mnogi žele da tako i ostane.
Manipuliranje političkom moći
No, naš drugi sugovornik iz redova romske nacionalne manjine i sam član vladinog Povjerenstva u prethodnom mandatu, a sada voditelj Udruge romskog prijateljstva LUNA iz Belog Manstira Duško Kostić, pak insistira na problemima nedovoljne pluralizacije romske zajednice zbog čega je ona, tvrdi, „izložena snažnim i primitivnim političkim manipulacijama što je jedan od važnih razloga zašto je teško pokrenuti njen aktivizam“.
Ispričavajući se da možda i nije najzahvalniji i najobjektivniji sugovornik, jer je bio jedan od protukandidata aktualnom saborskom zastupniku Veljku Kajtaziju, Kostić podsjeća kako se i relevantnim projektima i istraživanjima o Romima često apostrofiraju problemi negativnih formi političkog djelovanja, trgovanje glasovima, gledanje na politički i društveni angažman prvenstveno kroz osobnu korist, liderstvo i manipuliranje informacijama te političkom moći ma kako ona mala bila.
Zbog svega toga, ne može se ozbiljno računati na mlade Rome koji sve više okreću leđa i zajednici (ali i zemlji jer iseljavaju), a bez njih nema promjena, uvjeren je Kostić te još jednom insistira na adekvatnom obrazovanju i odgovarajućem zapošljavanju koje bi ga trebalo slijediti kako bi se otvorio proces šire socijalne integracije romske populacije i stvorile zdrave lokalne jezgre koje će se kroz suradnju civilnog društva i lokalnih vlasti posvetiti boljitku romske zajednice.
Antonija Petričušić, profesorica sociologije na Pravnom fakultetu u Zagrebu i članica Savjetodavnog odbora Vijeća Europe za praćenje provedbe Okvirne konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina posebno je svjesna potrebe i nužnosti posebne političke zastupljenosti nacionalnih manjina u javnom životu, ali i negativnog utjecaja koje manjinske elite pa tako i one romske mogu imati na politički život svojih zajednica.
„Za Rome kao skupinu koja ima specifične potrebe, interese i političke zahtjeve tek bi njihova značajnija predstavljenost u politici povećala vjerojatnost da će se isti čuti i realizirati. U posljednja četiri saziva Sabora Romi su imali svog zastupnika. No, prema izbornom mandatu, on ne predstavlja isključivo romsku zajednicu, već i jedanaest drugih nacionalnih manjina. Ipak, u medijima ga se predstavlja isključivo kao čovjeka koji u Saboru predstavlja Rome. Na regionalnoj i lokalnoj razini vlasti Roma gotovo i nema, tek ih je nekoliko izabrano u općinska predstavnička tijela. Njihova je predstavljenost na lokalnoj razini dakle tek simbolička, a njihov politički kredibilitet često načet klijentističkim stavom prema velikim strankama na vlasti. Ne samo diskriminatoran stav većine prema Romima, nego i neadekvatna politička pismenost u romskoj zajednici kao i njihovo nepovjerenje u institucije vlasti pripomaže da uski krug romskih političkih predstavnika i aktivista kontrolira i oblikuje političke rezultate unutar zajednice“, rekla je Petričušić.
Većinski narod ima najveću odgovornost
No i Dvornik i Petričušić jasno ističu kako je ključno pitanje prevladavanja socijalne isključenosti Roma ipak prevashodno pitanje i odgovornost većine, javnih institucija i institucija vlasti. Za to je isto tako od presudne važnosti i promjena socio-kulturnog odnosa prema Romima, slamanje još uvijek strahovito jakih predrasuda, dominatno negativnog odnosa većinskog stanovništva pa i mnogih institucija… Uzalud je što vi podignete obrazovne kapacitete pripadnika Romske zajednice na svim nivoima kada odmah iza toga udare u zid nemogućnosti da dobiju posao gdje ih mnogi odbijaju samo zato što su – Romi.
No dobro je da se u romskoj zajednici osvještava i jača ta potreba vlastitog angažmana jer tako je i lakše potaknuti socijalno-ekonomske promjene bez kojih zaista ništa nije moguće.
Aleksandar Tolnauer, predsjednik Vijeća za nacionalne manjine, krovne hrvatske institucije za ostvarivanje manjinske politike posebno pak naglašava da svaka politika za Rome treba shvatiti specifičnost romske nacionalne manjine i njihov način života i da se tome treba prilagoditi.
„Ta prilagodba ne znači nikakvo snižavanje standarda javnih politika prema Romima već prije svega partnerski odnos u kojima Romi konačno postaju subjekt, a ne samo objekt politike“, rekao nam je Tolnauer.
Već više puta spominjani saborski zastupnik Veljko Kajtazi nedavno je povodom prezentacije rezultata projekta Uključivanje Roma u hrvatsko društvo istako kako već strateški dokumenti za Rome postoje već 20 godina i da su problemi davno detektirani, ali do danas to nije našlo odgovarajući odraz ni u zakonima ni u javnim politikama.
I to kao što su na ovaj ili onaj način rekli naši sugovornici, postaje ključni izazov društvenog odnosa prema Romima. Nužno je i dobro da se autentični romski glas čuje, da imamo zakonske odredbe koje posebno štite Rome (kao i druge nacionalne manjine), da premijer Plenković osobno povremeno predsjeda vladinim Povjerenstvom za praćenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma (kao što i čini), da Vlada planira posebno tijelo za borbu protiv diskriminacije koje bi vodila sam potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova, da Hrvatska kao predsjedateljica Vijeća Europe kao prioritetnu temu ističe nacionalne manjine, a unutar toga posebno i romsko pitanje.
Ali pravog odgovora na to kako u operativnom vidu strateške planove pretočiti u operativne javne politike još uvijek nemamo. Kako bi rekao Dvornik, potreban nam je integralni pristup problemima kako bi počeo uspješan pristup integraciji Roma. Nova paradigma bez zasnovanih stereotipa.
(portal-udar.net)
