POSLJEDICE ODGOJNE MATRICE: Kako su Romi postali oni nad kojima se može iživljavati

Živimo na podneblju poznatom po bizarnim odgojnim metodama. Recimo, u procesu odgoja ovdje je najnormalnije koristiti se ucjenama. Dobro znamo kako to ide, stari je to princip mrkve i batine koji se koristi za dresiranje magaradi. A otprilike tako su se na ovim prostorima roditelji i odnosili prema svom potomstvu – kao prema magaradi. Nisam siguran što smo sve naučili odrastajući u takvim okolnostima, možda tek da se treba potruditi oko svega, nije to ni bitno, pouzdano znam jednu stvar – tako su u nama probudili želju da i mi nađemo svoje magarce kojima ćemo se osvetiti za sve to što smo prošli.

Negdje oko nove godine roditelji su malim, tada Jugoslavenima, govorili da načine spisak svojih želja ali i da dobro razmisle jesu li bili dobri protekle godine. Ako nisu bili dobri Djed Mraz neće doći i neće dobiti poklon koji su zaželjeli. Našim je roditeljima nova godina dolazila kao olakšanje, nisu se trebali posebno potruditi kako bi disciplinirali malene divljake. Dovoljno je bilo zaprijetiti svevidećim okom Djeda Mraza. Pitanje je što su radili s ostatkom godine. Pa dobro, i na to pitanje znamo odgovor. Prijetili su nam raznim Bukama, vješticama koje žive u napuštenoj kući na kraju grada i, najčešće, prijetili su nam da će nas, ako budemo zločesti, odnijeti Cigani.

BATINA BEZ MRKVE

Ovo posljednje je bilo dijelom odgojnom folklora koji je bio jedna od stvari koje su istinski ujedinjavale sve narode od Triglava do Gjevgelije.  Nitko u vremenu bratstva i jedinstva nije propitivao kako će takav odgoj utjecati na djecu i čemu će ih naučiti. Opet bih rekao, na stranu sve drugo, da je jedino što nas je sigurno naučilo da su Romi nedostojna bića koja kradu tuđu djecu. Treba neprestano ponavljati taj primjer jer u njemu vjerojatno leži srž zazora koje ovdašnje zajednice gaje spram romske populacije. Masi poniženih i uvrijeđenih Romi su postali magare nad kojim se može iživljavati. Samo u toj priči nema mrkve. Samo batina. I najveći jadnik bijele boje kože ima u odnosu na koga biti superioran. Tome nas je naučila bolesna odgojna matrica zbog koje smo i u 21. stoljeću ostali neka vrsta barbarogenija zapadnog svijeta.

Kada se sukob na ovim prostorima počeo zahuktavati, tamo početkom devedesetih, mali Jugoslaveni su saznali da se Rome može koristiti i na drugi način osim kao strašila. Naime, ako Romi napuste neko područje to pouzdan znak da će biti rata. Tako su nas učili. To da su Romi vjesnici mira bila je valjda jedina lijepa stvar koju je ovdašnji barbarogenij vezao uz njih. Mene što se tiče ta je stvar bila jača karta od svih drugih predrasuda koje su romsku zajednicu izolirali od društva bratstva i jedinstva. Dolazak Roma u neku sredinu pouzdan je znak da će u toj sredini biti života. Bilo kako bilo, ako se nekada netko i obradovao povratku Roma kao vjesnika mira to nije dugo potrajalo. Čim se kakav takav normalan život uspostavio Romi su vraćeni na svoje „prirodno“ mjesto položaj obespravljene niže vrste, ljudi vrijednih koliko i crna mačka zbog koje valja pljunuti tri puta preko ramena ako ti pređe put.

BALKANAC ZAKONE MIJENJA, ALI ĆUD NIKADA

Sve te stvari nije promijenio nikakav Europski put. Balkanac zakone mijenja ali ćud nikada. Tek se mi trebamo naučiti provedbi zakona ako mislimo pomaknuti mentalitet koji je politički zapeo negdje u vremenu sloma Osmanskom carstva. U toj su čekaonici s nama i Romi a njihov se položaj nije puno promijenio ni tamo gdje su narodi bivše države pripušteni u veliku zajednicu europskih naroda. Da je tome tako najbolje možda pokazuje jedan nedavni primjer. Kako svi znamo, da kataklizmički osjećaj bude snažniji, prostor središnje Hrvatske pred novu godinu pogodila je serija snažnih potresa. Potresi su na području Banije napravili ogromnu materijalnu štetu. Puno je ljudi ostalo bez domova, drugima su kuće oštećene, strah i panika su zavladali područjem gradova Petrinje i Siska. Prirodna katastrofa koja je zadesila ljude s tog područja potaknula je ljude iz cijele Hrvatske da im priskoče u pomoć. Prije nego je reagirao državni sustav u Petrinji i Sisku bili su volonteri koji su domaćim ljudima donosili životne potrepštine te im priskočili u pomoć u raščišćavanju kuća i imanja. U sred tog kaosa netko je našao za shodno na društvenim mrežama objaviti informaciju kako su na to područje došle i skupine Roma koje se koriste kaotičnom situacijom kako bi pljačkali nezaštićene domove stanovnika tog kraja. Pri tome je na početku proglasa naglašeno kako nije riječ ni o kakvom nacionalizmu.

ODSUSTVO REAKCIJE

Ako nacionalizma nema nejasno je zbog čega bi netko pljačkaše označio nazivom nacionalne  zajednice. Ako nakupci zelenaši, koji su pohrlili na Baniju kako bi od šokiranih ljudi za što nižu cijenu otkupili stoku, imaju ime i prezime zašto to nije slučaj i sa pljačkašima, pretpostavimo da ih je bilo. Na sramotnu objavu s društvenih mreža brzo je reagirao portal faktograf koji radi na razotkrivanju fake newsa. Uskoro je i policijska uprava dopisom potvrdila da nisu zaprimili niti jednu prijavu koja bi mogla ići u korist sramotne objave. Na sve su reagirale i romske udruge diljem Hrvatske ali malo tko se u hrvatskoj javnosti osvrnuo na cijelu stvar. Srećom i na terenu su izostale reakcije na tu anonimnu objavu. U toj kaotičnoj situaciji ondašnjim je ljudima falilo još sam da svjedoče lovu na vještice. A toga bi sigurno bilo da se svi nisu fokusirali isključivo na pomaganje domaćem stanovništvu. Slučaj s nakupcima koji su pokušali prevariti domaće stočare dospio je u javnost i postao predmetom istrage. A cijela stvar s anonimnom objavom na štetu hrvatskih Roma ostaje nam kao pokazatelj koliko je bitna dalja emancipacija Roma u Hrvatskoj ali i emancipacija drugih hrvatskih građana. Etiketiranje kriminalnih radnji imenom neke zajednice stavlja sve pripadnike te zajednice u položaj u kojemu lako mogu postati mete osvetničkih napada. To je prva lekcija koju bi svi trebali naučiti. Otuda bi valjalo krenuti. I siguran sam da će mnogobrojne romske udruge u Hrvatskoj ovaj primjer i koristiti u daljnjem procesu rada unutar svoje zajednice kao i u komunikaciji s drugima.

“PLJAČKAŠI” VS. VOLONTERI

Romi su u Petrinju i Sisak došli volonterskim radom pomoći unesrećenima baš kao i ostali ljudi iz drugih krajeva Hrvatske. Ali o tome nije bilo nijedne pa makar anonimne objave na društvenim mrežama kakva je bila i ona o Romima pljačkašima. I ne treba je biti. Ljudi su došli pomoći ljudima i to je sva priča. Bilo bi lijepo dočekati dan kada će i pljačkaši i zelenaši imati ime i prezime a ne samo nacionalnost.

A što se tiče one priče o Romima kao vjesnicima mira stvar mi je bila jasna još kao klincu. Ako su zbog bolesnog odgoja većine prezreni i ugnjetavani u miru mogu samo zamisliti što bi se dogodilo da se zateknu usred nekog sukoba s kojim nemaju veze. Uostalom, znamo što se dogodilo u drugom svjetskom ratu kada za njih nije bilo sigurnog kutka na svijetu.