Romski
Prije pola vijeka (1967.), Vojodrag Berčić, snimio je dokumantarni film Devalvacija jednog osmijeha, koji u petnaestak minuta prikazuje kratkotrajnu slavu Arif Heralića, radnika zeničke željezare. Arif je igrom slučaja, završio na novčanici od 1000 tadašnjih dinara, što ga je učinilo poznatim u cijloj bivšoj Jugoslaviji.
Priča Arifa Heralića, kao simbola radničke klase, bila je svojevrsna kritika tadašnjeg društva, a njegovo prikazivanje je predstavljao skandal za tadašnju državu. Kroz Arifa, prikazana je bijeda običnih ljudi i radničke klase, koja je tada bila temelj države. Čudno, zar ne? Zbog političkih pritisaka i samog sadržaja, film je bio zabranjen za prikazivanje, ali je ostao upamćen kao vrlo snažan udarac tadašnjoj vlasti.
Arif je bio ubjeđen da to što se nalazi na novčanici, treba da naplati i da zaslužuje poseban tretman. Bio je svjestan šta znači biti na najvrijednijoj novčanici. Njegov osmjeh koji je bio u mnogim rukama, na kraju se izgubio… Arif je umro u velikoj bijedi, siromašan, živeći u straćari koja je vjerovatno vrijedela samo nekoliko novčanica sa njegovim osmjehom. Do zadnjeg dana, Arif, inače Rom po nacionalnosti, živio je u uvjerenju da je prevaren.
Trenutak nade
Sličan osmjeh, zasijao je i prije pet godina. Rahmetli Nazif Mujić, u društvu supruge Senade i Danisa Tanovića, stajao je na crvenom tepihu, podižući visoko Srebrnog medvjeda kao simbol uspjeha i slave.
Nazif i njegova supruga Senada, oboje neobrazovani, (baš kao i Arif), nagradu su mogli shvatiti jedino kao priliku za promjenu u njihovom životu i malo novca. Niste valjda očekivali da je „medo“ kako ga je zvao Nazif, za njih predstavljao korak ka slavi i glamuru filma?!
U kontekstu nagrade i samog filma, Nazif je bio manje važan od njegove supruge. Ako mene pitate, nagrada je trebala biti uručena njoj, jer je na temelju njene priče snimljen dokumentarni film.
Baš kao i Berčić, Tanović je imao namjeru da kontekstom i temom, kritikuje čitavo jedno društvo, a ne da prikaže jedan izdvojeni slučaj, iskoristivši Senadin slučaj. Zapravo, ja sam i danas ubijeđen da je to bila jedina namjera režisera. Ono što se desilo Senadi, a poznavajući bh. prilike, vrlo je moguće da će se desiti ponovo-nekoj drugoj Romkinji. Tanović je to vrlo dobro znao (zna i sada) i zaista želim da vjerujem da je filmom htio javno da prikaže kako se sramno ponašamo prema ljudima koji žive sa nama, ali imaju tu nesreću da su Romi!
Koliko znam, film nije bio zabranjen za prikazivanje u Bosni i Hercegovini. Moram priznati da ga nisam gledao. To sam uradio mnogo ranije. „Pogledao“ sam ga kroz pero tadašnje koleginice iz Žurnala, Branke Mrkić Radević, koja je prva pisala o Senadinom slučaju.
Lažni sjaj reflektora
Najbolji dani za Nazifa su tek dolazili. Svjetla su ga zavela… Hodao je po BiH sa svojim medvjedom, išao na razne skupove, projekcije, davao izjave novinarima… Ubjeđen sam da je na svakom tom skupu jedino vidio priliku za neki posao, ili da mu se pomogne na neki način. Složićete se sa mnom da nije sigurno maštao o ulozi u visokobudžetnom filmu. Sanjao je, siguran sam u to, da ima miran život i da njegova porodica ima dovoljno da bude zadovoljna. Osmjeh i reflektori u Nazifovim očima, sigurno su se svaki put gasili kada se vraćao u naselje blatnjavih ulica. Kući ga je čekala porodica koju je i dalje hranio sakupljajući željezo.
Nazifa sam upoznao prije nekih osam godina. Tada niko nije ni znao za Poljice i romsko naselje koje je smešteno blizu šume, iza gradske deponije. Pisao sam u kakvoj bijedi i blatu žive ovi ljudi. Tu se sve i završilo… Rijetko je tamo kročila novinarska noga, sve dok se u naselje nije doselio medvjed!
Nagrada koju smo svi zaslužili
Vrijeme je prolazilo. Svi su bili sretni zbog Danisa Tanovića i još jedne njegove nagrade, a niko nije reagovao na to što smo javno, čitavom svijetu pokazali kako se ophodimo prema Romima i Romkinjama.
Srebrni medvjed je do sada trebao da dođe do svih nas, da ga makar jednom podignemo, zajedno sa takozvanim „romskim liderima“, jer smo je zaslužili. Ako ništa drugo, treba zajedno da se sramimo, jer živimo pod istim nebom sa mnogim Nazifima i Senadama, a radimo tako malo da spriječimo stvaranje matrijala za neke nove filmove!
Ta nagrda, u mojim očima, jedino će ostati upamćena kao međunarodno priznanje za sve ono što radimo, ili ne radimo da učinimo život težim mnogim Romima i Romkinjama u BiH! Zapravo, nakon Nazifove smrti, ona ništa drugo ne može ni biti.
Ono što je režiser vidio u tom trenutku, ono što je Nazif vidio i ono što smo mi vidjeli kroz nagrađeni film, bila su dva različita filma. Namjerno kažem dva, jer su samo režiser i Nazif vidjeli priliku, a samo je jedan dobro prošao. Danis Tanović je vidio priliku za film koju je dobro iskoristio, Mujići su vidjeli priliku za promjenu, a mi nismo vidjeli ništa, ili smo se pravili da nismo.
Nazif nam je igrao pred očima, šprdali smo se njegovim izgledom, načinom na koji govori i uopšte njegovom pojavom! Kritikovali, psovali, vrijeđali kada je napustio posao u Tuzli, a najviše kada je zatražio azil u Njemačkoj!
Srebro i bakar isto vrijede
Kritikovali smo ga i kada je prodao Srebrnog medvjeda. Za njega, to je bio samo komad običnog gvožđa. U njemu, on je oduvjek vidio samo komad hljeba, baš kao što ga je viđao i u komadu bakra koji je tražio po kontejnerima i deponiji u blizini njegovog naselja.
Arif prije pola vijeka i Nazif danas, imali su istu sudbinu. Kratkotrajna slava, nije mogla da promjeni ono što ih je pratilo čitav život. Živjeli su i umrli u bijedi i siromaštvu. Trenutak nade, za obojicu je bilo samo odgađanje očaja.
Ipak, vjerujem da Nazifova smrt nije uzaludna. Ovo nas treba natjerati da dobro razmislimo i zapitamo se, da li postoji još jedan Nazif koji živi u našem komšiluku? Dovoljna je jedna, jer smrt drugog, za nas bi bila veliki luksuz!
Nazife neka ti je vječni rahmet! Sada si sigurno na mjestu koje si zaslužio!
(portal-udar.net)
