Romski
Nekada je u centru Prnjavora živeo veći broj Roma nego danas. Ono po čemu se pamti ovaj dio grada, bile su kuće zanatlija. Pet kuća, pet kovača, pet kovačnica. Sada je ostala samo jedna – kovačnica kod Pirije. Čuvenog i nadaleko poznatog.
Sedamdesetdvogodišnji Sakib Zahirović, poznatij kao Pirija, živi sa suprugom Berkom. U braku su već 40 godina. Pirija ij dalje s osmehom govori o svojoj supruzi i o svojoj mladosti. Stariji sugrađani koji pamte Piriju, kažu da su sve djevojke u Prnjavoru voljele Piriju, ali on je oduvijek volio samo jednu ženu – njegovu Berku. Nažalost, njih dvoje nikada nisu imali djece
–Moja supruga je bila lijepa djevojka, gradska djevojka, a ja zabavnjak. Puštao sam muziku na igrankama. Sada više nema igranki, nema se kome više puštati muzika. Nisu mladi kao što su nekada bili – prisjeća se Pirija.
Govori i da su mu u mladosti velika strast bili motori. Tako je i dobio nadimak koji je zadržao preko 50 godina.
–Nekada sam bio mlad. Završio sam bravarski zanat, a u to vrijeme sam vozio motor na gradskim trkama. Tada je bio i poznati motorista koji je jednom došao u grad. Zvao se Pirija i ja sam se takmičio sa njim. Ljudi su nakon te trke i mene počeli da zovu Pirija… I ostadoh Pirija celi život. Rjetki su oni koji znaju moje pravo ime – govori Pirija.
Ljudi možda ne znaju njegovo parvo ime, međutim, znaju itekako čime se bavi. Pirijina porodica se generacijski bavi otkivanjem alata. Prije 30 godina naslijedio je kovačnicu od oca. Nekada je za njega I druge kovače bilo polsa. Danas, kako kaže, posla je sve manje. Mnoge alatke sa kojima se obrađuje zemlja zamjenile su mašine.
–Nekada su ljudi mnogo više dolazili kod mene i moglo je da se zaradi za pristojan život. Danas dolaze samo oni koji znaju da od toga živimo moja supruga i ja, samo da bi nam pomogli na taj način. Ljudi danas sami popravljaju alat, kupuju novi, a i mašine su sve zamjenile. Berka ima socijalnu invalidninu, jer je slijepa na jedno oko I jako je bolesna, ali taj novac nije dovoljan ni za njene lijekove, pa se sada snalazimo kako znamo – priča nam Pirija.
Pirija za penziju nema mogućnosti, jer ima tek 12 godina radnog staža. Kaže i da mu neke godine nikada nisu bile uračunate u radni staž.
–Radio sam, nisam znao da nemam dovoljno radnog staža… Obećali su da će uračunati, ali kada sam predao za penziju, dobio sam odbijenicu uz obrazloženje da nemam dovoljno godina radnog staža. Ne fali meni puno, tri godine, a sad sam star i ne mogu da se zaposlim – kaže Pirija.
Kovačnicu nikada nije registrovao, jer kaže da su porezi bili veći nego što on može zaraditi.
–Pretdhodni načelnik me je posjetio i vidio je da nemam ništa. Dao mi je hiljadu maraka za materijal da mogu da radim i poslije toga me niko nije obišao, zaboravili su za mene. Meni ne treba puno, samo da imam redovno primanje da se ne pitam hocu li imati od čega hljeb da kupim sutra, jer ovaj posao nestaje, a ja sam star. Ne mogu da dišem više ni ovako, a kamo li u prašini – govori Pirija dok svojim vještim rukama otkiva suvenire.
Iako se na njegovom iscrpljenom licu vidi umor, osmjeh dok otkiva alat ne može da sakrije. A drhtavim rukama alat čas drži u vatri, čas na žaru. Čas izvadi iz vatre, pa ga udara, pa ponovo u vatru. Tek nakon nekoliko puta ponavljanja vatre i udaranja, predmet postavi o nekakvu alatku i u vodu, a onda – suvenir je spreman za poklon.
Pirija ne želi da se romska tradicija i ovaj zanat izgube, pa ljudima u zajednici pomaže i otkiva alat da bi mogli da rade. Pravi i potkovice, suvenire za sajmove i festivale nacionalnih manjina. Pirija je učestvovao u jednoj od inicijativa da se urade suveniri i izložbeni radovi kao i alat za ljude iz zajednice u okviru jednog projekta.
Sve to nije dovoljno, jer Pirija i dalje strahuje za svoj i život svoje Berke. Sami su i nemaju se na koga osloniti. Povremena pomoć romskih udruženja, kada je moguće, ili opštine svakako dobro dođe, ali to nije često. Prije nekih 7 godina dobio je pomoć za adaptaciju kuće, a udruženja ga nisu zaboravila i sada kada je bilo najpotrebnije tokom pandemije.
Pirija i njegova Berka, iako u stalnom strahu da li će imati hranu, žive u ljubavi. Njihov život bi bio mnogo ljepši i sigurniji kada bi Pirija imao penziju. Ovako, u ovim poznim godinama, osuđeni su na život pun neizvjesnosti. Vrijeme se ne može vratiti, ali se sigurno može uraditi nešto za ovo dvoje ljudi da ponovo budu bezbrižni i da žive skromno.
U centru Prnjavora, iz radionice našeg Pirije, zvuk ćekića i nakovanja se čuje sve ređe i ređe… On je posljednji kovač koji nema svoje nasljednike. Kada Pirija bude prestao udarati o nakovanj, taj se zvuk više neće širiti centrum Prnjavora. Odzvanjanje čekića i vrelina vatre koja topi čelik, sigurno podsjećaju na neka mnogo ljepša vremena kada su Berka i Pirija bili mnogo sretniji, ali i kada su svi u Prnjavoru bili mnogo sretniji.
(Portal Udar)
