PRIHVATANJE ILI ODRICANJE: Svako od nas ima dio odgovornosti za budućnost romske djece

Romi u Bosni i Hercegovini predstavljaju najbrojniju i najugroženiju kategoriju društva. Žene, a posebno djeca iz ove zajednice, predstavljaju posebno ranjivu kategoriju, a kao osnovni uzrok možemo navesti diskriminaciju i socijalnu isključenost.

Predrasude, netolerancija, pa čak i zločin iz mržnje prema Romima ne izazivaju toliku pažnju u društvima širom Evrope, štaviše društvo se uglavnom oglušuje na negativna dešavanja koja se odnose na Rome. Naravno, postoje i izuci, kao nedavni primjer iz Srbije gdje je Pokret Opre Roma Srbija reagovao povodom video snimka koji je objavljen na Youtubu, u kojem se čuje kako stariji sugrađanin u Knez Mihailovoj (Beograd) diskriminiše i vrijeđa romsko dijete. Nakon što su prijavili osobu, MUP R. Srbije je izveštaj dostavio Prvom osnovnom javnom tužilaštvu u Beogradu.
S druge strane, postoji daleko veći broj ovakvih, ili mnogo gorih slučajeva koji prolaze nazapaženo, bez reakcije javosti i nadležnih institucija.

Vođeni ovakavim, ili sličnim primjerima odnosa društva prema Romima širom Evrope, otvara se ogroman prostor za jačanje anticiganizam, što u konačnici može dovesti do potpune socijalne isključenosti Roma u svim zemljama, pa i u BiH.

Iako bi bilo fino reći da nije sve tako crno, jer u BiH postoji veliki broj romskih i pro-romskih nevladinih organizacija, koje se bore da osiguraju da svi, pa i Romi mogu ostvariti svoja osnovna ljudska prava, pomaka u proteklim decenijama gotovo da nije bilo. Nedostatak napretka utiče na čitavu romsku zajednicu, a najviše na djecu.

Budućnost romske djece – Status Quo

Pomislite li nekada o životu romskog novorođenčeta? Rađaju se u siromaštvu, veoma često bez krova nad glavom i ikakve perspektive da će jednog dana postati ravnopravni građani u društvu, sa jednakim prilikama i mogućnostima.

Vjerovatnoća da neće doživjeti prvi rođendan je tri puta veća nego kod drugog djeteta. Provode rano djetinjstvo i život u siromaštvu. Kada napune dovoljan broj godina i ispune uslove za uključenje u obrazovni sistem, šanse su im skoro pa ravne nuli. Rastu nepismena, neškolovana, neobrazovana djeca, koja kasnije kao odrasli nemaju nikakvu perspektivu da će život provesti drugačije nego njihovi roditelji. Nerijetko, umjesto u školskoj klupi, veoma rano postanu djeca ulice koja su prepuštena sama sebi.

Iza svega, pored mnogih problema, stoji i nejednak tretman, koji je u našem regionu zastupljen stoljećima. Iako je prepoznato da je obrazovanje jedan od najznačajnijih segmenata za razbijanje ovog začaranog kruga, mnogobrojni razlozi sprečavaju napredak na ovom polju.

Problem obrazovanja

Problem obrazovanja, iako većini naizgled lako riješiv, iza sebe krije jedan zajednički problem – siromaštvo.

Iako mnogi smatraju Rome narodom koji nije zainteresovan za obrazovanje, određena istraživana pokazuju da Romi itekako prepoznaju nizak nivo njihovog obrazovanja kao temeljni uzrok siromaštva i marginalizacije i smatraju obrazovanje važnim za svoju djecu. Međutim, Romi nemaju sredstava ni uslova za osnovono školovanje, koje se često u javnosti predstavlja kao besplatno.

–U našem selu, pogotovo preko zime, veliki broj roditelja razmišlja da svoju djecu ispišu iz škole… Nije to stvar da djeca neće da idu u školu, ili da im roditelji ne daju, već dosta njih nema novca da djeci priušti odjeću, čizme, pa ponekad je upitno da li će imati i za školski pribor. Teško je školovati djecu u ovakvim uslovima kada čovjek mora razmišljati da li će imati sutra šta da jede – govori za UDAR Jasmin Pandžić, romski aktivista iz zajednice Malo Čajno kod Visokog.

Osim toga opšte je poznato  da su romska djeca izložena diskriminaciji u školi i uopšte, a to, zajedno sa lošim socioekonomskim životnim uslovima obeshrabruje i udaljava romsku djecu od obrazovnog sistema.

–Uvrede i psovke su uvjek tu. Sjećam se kad sam ja išao u školu, smijali su nam se, jer smo uvjek nosili staru odjeću, a niko nije znao u kakvim uslovima živimo. Sretan sam što sam završio neku školu, a velika podrška su mi bili moji roditelji – kazao je za UDAR Adnan Džafić iz naselja Prutače kod Brčkog.

I zaista, podrška roditelja može napraviti ogroman pomak. Međutim, tu su i oni koji spadaju u negativne primjere pa svoju djecu tjeraju na prosijačenje. Pored toga što narušava osnovna dječija prava, prosjačenje najčešće rezultira potpunim isključenjem iz obrazovnog sistema. Razlog za to jeste eksploatacija djece, koja kao rezultat kreira financijsku dobrobit za njihove roditelje odnosno staratelje. Primjera uspješne borbe protiv prosijačenja i vraćanja djece u obrazovni sistem je malo, a samo znači da ih ima i da se uvijek može uraditi više.

Primjeri dobre prakse

U nekoliko navrata smo na našem portalu govorili o dnevnim centrima širom Bosne i Hercegovine, koji se bore za prepoznatljivost u sistemu socijalne zaštite. Misija dnevnih centara u BiH upravo je sklanjanje djece sa ulice, kroz saradnju i umreženo djelovanje sa institucijama na lokalnom nivou. Nakon inicijalnog uključenja djece u rad dnevnog centra, sa stručnim osobljem radi se na razvijanju dječijih kompetencija. Jedan od načina na koji se ovo postiže jeste kroz set servisa koji imaju za cilj da na sveobuhvatan način doprinesu da se djete vrati u školu.

Jedna od najznačajnijih komponenti u radu Dnevnog centra, rani rast i razvoj, ima za cilj pripremiti djecu za što lakšue prilagođavanje u sistem predškolske nastave, ali i eventualni povratak u školsku klupu.

–Jedan od ciljeva djelovanja Dnevnog centra je podići svijest roditelja i djece o značaju pravovremenog uključivanja u obrazovni sistem i pripremiti djecu za upis u obaveznu pripremu za polazak u školu. Znači, mi ne možemo pripremati za školu, jer za to postoji već postojeći mehanizam, mi djecu treba da pripremamo da se ona što lakše integrišu, to jeste da su bazno opismenjeni – ističe Amir Bašić iz organizacije Save the Childrena.

Pored ovog servisa, koji u praksi zvuči idealno, ogromni napori profesionalaca centara za socijalni rad i dnevnog centra usmjereni su na prepoznavanje problema unutar porodice i jedinstvenih potreba svakog djeteta.

–Neophodno je što efikasnije prepoznati probleme sa kojima dijete dođe u dnevni centar. Psiholozi, pored ostalog osoblja imaju najznačajniju ulogu ovdje, jer su oni zaduženi da prepoznaju probleme sa kojima se dijete suočava, a nakon toga mora se pristupiti ozbiljnom riješavanju istih. Cilj ljudi koji rade u dnevnim centrima je da pravovremeno reaguju i pomognu djeci da prevaziđu probleme i podstaknu njihov razvoj – istakla je Ivana Zečević, stručna saradnica iz organizacije Save the Children.

Iz svega navedenog je jasno da se promjena neće desiti preko noći. Nažalost, za očekivati je da se romska djeca nastave suočavati sa svim silnim preprekama u svom odrastanju i upravo iz tog razloga neophodno je uložiti dodatne napore da se romske zajednice u BiH
(i regionu) ekonomski osnaže. Svakako paralelno s ovim korakom neophodno je raditi na izmjeni zakonskog okvira, koji unatoč svom postojanju u praksi ne pokazuje rezultate, te omogućava kriminalcima da nastave sa eksploatacijom djece sa minimalnim pravnim posljedicama.

I na kraju, moramo postati svjesni činjenice da svako od nas ima djelić odgovornosti za to da li će jedno dijete koje se rodi u nekoj od mnogobrojnih romskih zajednica završiti na ulici, ili napraviti iskorak i postati kao i većina njegovih vršnjaka. U svakom djetetu postoji potencijal, samo ga treba njegovati i dati mu priliku da se razvije.

(portal-udar.net)