Romski
Prof.dr. Asim Mujkić je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U javnosti je poznat i po svom aktivističkom angažmanu i kritici nacionalističke matrice koja postoji u Bosni i Hercegovini. Zalaže se za stvaranje jedne šire društvene alijanse, kao vrsti otpora i razvoju solidarnosti među svim ljudima. U intervjuu za naš portal, profesor Mujkić je govorio o podršci akademske zajednice u procesu razbijanja predrasuda prema Romima, mladim Romima i Romkinjama i njihovoj perspektivi, razvoju intelektualnog sloja kod Roma, ali i manjkavostima kod Roma koje koče razvoj zajednice.
Šta danas najviše, fali romskoj zajednici u Bosni i Hercegovini, da bi se na pravi način artikulisale njihove potrebe?
-Ako posmatramo situaciju u širem kontekstu i ako govorimo da se, nažalost jedan diskurs podjele, mržnje, nacionalizma ponovo vraća, Romi su naravno jedan od, pod navodnicima „omiljenih objekata“ diskriminacije. Romi su zapravo jedan od najzloupotrebljenijih društvenih grupa koje olakšavaju ono što ja zovem „proces stvaranja drugog i drugačijeg“. Time su se, ne samo Romi, nego i ljudi koji ne djele ovu dominantnu nacionalističku matricu, našli ponovo u jednom nezavidnom položaju. Mislim da nam naši etnonacionalistički vlastodršci daju primjer šta mi sada treba da radimo-treba da budemo ujedinjeni kao oni.
Koliko civilno društvo može pomoći u ovom procesu?
-Bojim se da taj koncept civilnog društva, pati od svojih strukturnih nedostataka. Po mom sudu, glavni nedostatak je što civilno društvo, kako opada priliv sredstava namjenjen za njega, stvara jednu vrstu kompetitivnosti među akterima i oni se jedni drugima javljaju kao takmaci.
Parcijalizacija i borba isključivo za neki svoj interes, čime se bavi neki ngo, uništava duh solidarnosti, koji bi trebao da povezuje, a ne da razdvaja. I unutar romskih udruženja imate taj animozitet, kao i kod ostalih… Bojim se da na takav način, partikularizirano i unutar sebe fragmentirano civilno društvo, za rezultat ima lakšu vladavinu postojećih struktura.
Pozicija Roma, pozicija neke društvene grupe koja je na margini, neće se riješiti izolirano. Riješiće se samo ako mi koji pripadamo, ako mi dopustite, ubrojiću i sebe tu, u najširem smislu nenacionalističkom bloku, nađemo snage da razvijemo osjećaj solidarnosti i zajedništva.
Ja sam to i očekivao, posebno nakon 2014., nakon protesta, poplava… Očekivao sam da će se tada u civilnom društvu pojaviti snage, koje će iznjedriti i artikulisati jednu vrstu pokreta, ili najšire alijanse ljudi.
Mi svi imamo svoje individualne interese, ali isto tako svi imamo i ono što nas zbližava, a to je diskriminacija, ugnjetavanje… Da zaključim, ono što je Romima potrebno, ne samo preko postojećih udruženja, nego i preko svojih intelektualaca i ljudi koji su prepoznati po onome što rade, potrebno je da se okrenemo jedni drugima. Moramo pokušati da stvorimo jednu nenacionalističku alijansu pluralnosti. Da prepoznamo koje su to zajedničke stvari koje nas spajaju i da razvijemo taj osjećaj solidarnosti koji nužno mora da prevazilazi sve granice, jer mislim da se romski problem, uostalom kao ni problem drugih naroda ovdje, ne može riješiti ako izoliramo samo Bosnu i Hercegovinu. Mi smo svi dio jednog paketa-govorim o prostoru zapdanog Balkana, zemljama koje još uvijek nisu članice EU. Moramo na više frontova voditi borbu.
Smatrate li da podrška javnosti, a posebno akademske zajednice može pomoći u razbijanju predrasuda i stereotipa o Romima?
–Apsolutno, to smatram prvim korakom. Taj prvi, inicijalni korak mora da krene od intelektualaca i akademske zajednice. Mislim da će to otvoriti vrata jednoj naročitoj senzibilnosti i mogućnostima za jedno alternativno povezivanje. Partikularizirano civilno društvo, generalno je getoizirajuće. Ne vidim razlog zašto bi se Romi koji su getoizirani, zadržavali unutar nekih limita koje im je neko drugi postavio. Moramo izlalziti iz onoga što nam se nameće… Ovo se posebno odnosi na dio kada govorimo o ljudskim pravima. Akademska zajednica mora aktivno da učestvuje u stvaranju senzibiliteta.
Romi u BiH nemaju svog predstavnika. Postoje lideri i liderice u nvo sektoru, ali se stiče utisak da ne artikulišu potrebe svog naroda na dovoljno kvalitetan način. Smatrate li da romski nvo sektor treba da menja nešto, ili možda treba razmišljati o političkom nagažovanju?
U okvirima u kojima sada živimo, govorimo o političkim i ustavnim okvirima, a koje kritikujemo, u ovom trenutku bi možda bilo najbolje da Romi imaju partiju. Vi znate da imamo takav sistem koji vas jednostavno tjera na jedno identitetsko zaokruživanje, a samim tim iz toga proizilaze i određeni politički interesi.
Mada, mislim da to u suštini ne rješava problem. Nedavno sam čitao o slučaju iz Australije, gdje Aboridžini imaju svog političkog predstavnika. Međutim, šta se dešava dalje… Kada istupite u jedan takav „skliski teren“ politike, nemoguću je da jedna politička struktura ne oboli od jednog gvozdenog zakona oligarhije.
U Australiji se sa tim pristupom desilo da je izvršena elitizacije tog političkog tjela. Umesto da neko potakne ljude da se na različite načine uključuju, nekome je stalo, a obično su to oni na vrhu, da ih drži pod „stakleno zvono“. Mislim da je Rome kroz istoriju koštalo to držanje uslijed objektivnih, ali ako ćemo realno i subjektivnih okolnosti. Stvaranje nenacionalističke alijanse je, čini mi se, mnogo efikasniji način za borbu, a gdje i Romi mogu dati veliki doprinos. Politički segment, na osnovu ovog australijskog iskustva, bi mogao da dovede do pojave nekog elitizma i faktički „okoštavanja“ posebnosti putem kojih vladajuće strukture vrše stvaranje „drugih“ kao potencijalnih neprijatelja i onih koji ne pripdaju našem „čistom društvu“.
Ako uporedimo period od prije par decenija i danas, možemo slobodno reći da danas među Romima postoji mnogo veći broj fakultetski obrazovanih osoba. Mnogi od njih, po uzoru na aktuelne lidere i liderice iz romskog nvo sektora, svoju perspektivu vide tako da jednog dana budu na njihovim mjestima. Smatrate i da ti mladi ljudi treba da gledaju mnogo šire i dalje od toga?
-Apsolutno da, jer u nekom trnutku to postaje vaš vlastiti kavez. Nešto što je izvorno krenulo kao povećanje vidljivosti i skretanje paženje na konkretan problem sa kojim se određena zajednica suočava, vremenom, to može da postane jedna vrsta samonametnutog kaveza, iz kojeg, kao i svakog drugog, moramo gledati da što prije izađemo. Zašto ovo zovem samonametnutim kavezom-zato što koristimo termine koje rado koristi vladajuća klasa, koja putem takvog diskursa i takve terminologije, na jedan lakši način vlada različitim grupama. Možda je to dovoljno za početak, ali kako sam rekao, možda je dobra ideja sada formirati romsku partiju, ali to možemo posmatrati samo kao dio jedne šire transformacije.
Koliko su sami Romi krivi za stanje u kakvom se danas nalaze?
-Ništa lakše ne bi bilo, nego da odgovornost adresiramo na nekoga, međutim, ništa se ne dešava bez našeg učešća. Negdje sami sebi namećemo pravila igre i tu možda vidimo neki svoj lični interes zbog čega žrtvujemo nešto daleko šire. Svi mi u toj izoliranosti individualno i partikularno propadamo i propadaćemo sve dok ne nađemo neki način da to zaustavimo. Svako društvo podrazumijeva niz interakcija po raznim osnovama, a vlast podrazumijeva kontrolu tih interakcija. Ja moram priznati da su i Romi i svaka druga društvena grupacija daleko više od onog što im se u ovom političkom diskursu odobrava da budu i što jesu. Zašto mi to prihvatamo, ili da koristimo jezik tlačitelja, to je druga tema, ali me raduje da se javlja taj intelektualni sloj kod Roma koji bi mogao u nekom trenutku da se kritički obračuna sa tim zastarijelim praksama samoizalocije i samokrivnje.
Mediji imaju veliku ulogu u promovisanju ljudskih prava i pozitivnih vrijednosti. Međutim, kada govorimo o tome kako se izvještava o Romima u bh. medijima, nailazimo na trend vrlo ograničenog i u isto vrijeme negativnog izvještavanja. Zašto postoji takav trend i kako ga zaustaviti?
–Koliko je meni jasno, vi ste lično (portal Udar op.a.) poduzeli jedan korak. Ako mi ne govorimo o sebi, neko će drugi govoriti o nama. I to je ono što se dešava, ne samo samo sa Romima, nego i šire. Dakle, prvi korak je artikulacija. Ali ne može biti artikulacija, ako se ne dopusti tim ljudima da kažu šta misle, šta oni jesu, kuda žele da idu… Mislim da je potrebna jedna pluralizacija medija. Evo, tu je i vaš portal i to je jedan važan način da se otvori prostor. Ono što se dešava većini ljudi, a posebno Romima je da izgube svoj glas i to je početak marginalizacije. Moramo se izboriti za svoj glas, a ovo je jedan od načina kako da skrenemo pozornost.
Ako to ne radimo, govoriće o nama kako dominantni obrasci o Romima nalažu da se govori. Ovdje govorim o jednom sterotipiziranju romskog naroda i orijentalizaciji koja je otpočela sa filmom Emira Kusturice Dom za vješanje.
Koliko država ima iskrenu želju da se bavi Romima i svim drugim marginalizovanim grupama i smatrate li da je taj posao država na nekin način prepustila nevladinim organizacijama?
–Ova država, barem nam to posljednjih godina svjedoči, se ne brine ni o svojim konstitutivnim narodima. Nažalost, svjedoci smo egzodusa mladih ljudi. Možete misliti kakva je briga za Rome u ovakvoj situaciji. Oni bi najsretniji bili kada bi se i Romi priključili tom egzodusu. U ovakvoj situaciji, ja ne mogu drugačije da govorim nego cinično… Ja često kažem da je Bosna i Hercegovina ušla u zadnju fazu etničkog čišćenja, a to je čišćenje od vlastitog naroda za čije se interese navodno borite i čije interese navodno zastupate. Ne samo to-i bliža istorija nam govori o toj nebrizi. Setimo se samo poplava. Ljudi koje je tada zadesila ona velika nevolja, apsolutno su bili prepušteni sami sebi… Zapravo, bili su prepušteni jedni drugima i to je taj tračak nade. Bez obzir na ovaj „mračni deo analize“, volio bih da naglasimo značaj da su otvorena vrata prema jednoj integraciji i solidarnosti koja je uvijek krasila ljude sa ovih prostora. Poplave su nam dokazale to, jer su ljudi jedni drugima poletjeli u pomoć ne pitajući ko je ko u etničkom smislu. Da konkretno odgovorim na pitanje: Na sreću, loptica je bačena nama! A to znači da je potrebno da se okrenemo jedni drugima i nađemo niti solidarnosti za koje imamo dokaze da postoje. Pokazali smo solidarnost jedni prema drugima ond kada je bilo najpotrebnije.
Vjerujete li da jednog dana možemo vidjeti Romkinju kao prezenterku Dnevnika na Javnom servisu, Roma delegata u Parlamentu BiH, profesoricu u školi, na fakultetu, Roma ambasadora…?
-Apsolutno vjerujem i postiđen sam što to još uvijek nije slučaj. Mislim da u ovakvim okolnostima kada vlada jedan agresivni nacionalizam, da to nažalost, još uvijek nije moguće, ali zamišljam ne samo BiH, nego celi region kao pluralna društva za najrazličitije ljude. To je neki moj ideal i mislim da je krajnje vrijeme da uzmemo stvar u svoje ruke!
(portal-udar.net)
