Progon Roma u Ukrajini i tolerancija neonacističkih grupa

Sve dok neofašističke paravojne snage mogu nekažnjeno djelovati, a njihova djela ostaju nekažnjena, Romi Ukrajine ponovno se progone od zvanično sankcionisanih nasilnih napada iz mračnih vremena 20. vijeka

2105
Pripadnici neo-nacističkih grupa u Ukrajini koji su uz prećutno odobravanje vlasti učestalo napdali romska naselja u Ukrajini (Foto: news-front.info)

Treći nasilni Anti-Romski napad  u roku od mjesec dana označava zabrinjavajuću eskalaciju rasističkog nasilja neofašističkih milicija u Ukrajini, a dokazi o kako se ovo tretira kao službena tajna Ukraine, dodaje čitavoj priči vrlo zlokobn elemente.

Evropski centar za prava Roma (ERRC) izrazio je svoju duboku zabrinutost zbog neadekvatnih odgovora agencija za sprovođenje zakona na rasno motivisano nasilje.

Ambasada SAD-a u Ukrajini, pozvala je službenike za sprovođenje zakona da istraže nedavne napade na Rome, te su putem socijalnih mreža izjavili:

“Niko u Ukrajini ne  bi trebao  da živi u strahu zbog toga ko je. Pozivamo policiju da istraži nedavne napade na Rome. Pravda i tolerancija za manjinske zajednice su ključni za napredak nove Ukrajine .”

Tri napada

U nedavnom napadu 22. maja, ERRC News je objavio da je grupa maskiranih muškaraca koristeći oružje i palice, primorala romske porodice koje su živjele u selu u blizini a mjesta Ternopil da pobjegnu u šumu, a zatim su zapalili  njihove improvizovane kuće.

Bilo je pucnjave i tri osobe su povređene u napadu. Sedam odraslih i 30 djece izgubili su svu svoju imovinu i dokumente u podmetnutom požaru. Ljekari u lokalnoj bolnici bili su prisiljeni da pozovu policiju kada su povrijeđeni Romi, koji su došli na pregled dočekani od strane napadača .

Samo nedelju dana ranije, u selu Rudne u regiji Lviv,  banda maskiranih muškaraca napala je romsko naselje u 2 sata ujutro.  Izvukli si Rome iz kreveta, tukli ih i zapalili njihove  kuće, uništavajući svu njihovu imovinu, prisiljavajući ih da bježe. Policija i hitna pomoć su bili na licu mesta, ali nije bilo hapšenja.
Lokacija žrtava i dalje nije poznata.

Ovaj napad desio se samo 10 dana nakon što su pripadnici neonacističke paravojne grupe C14 snimili sebe kako izvršavaju napade u prirodnom rezervatu Lysa Hora u blizini Kijeva, gdje su otjerali petnaest porodica iz njihovih domova. Kako je ERRC izveštavao 21. aprila,  nasilna  grupa C14, koja nosi oružje, napala je Rome. Video snimak koji je objavljen nekoliko dana kasnije pokazao je čitavu porodicu  sa malom djecom kako bježi u strahu, progonjena od strane maskiranih muškaraca, koji su bacali kamenje i prskali ih gorivom iz kanistera, pre nego što su zapalili njihove kuće.

Službena tajna

Ono što je posebno zlobno su dokazi kako se čitavi incidenti smatraju službenom tajnom, a u nekoliko slučajeva, postoje i dokazi o učešču službenika u svakom od ovih napada.      Nakon prvog napada, istaknuti član C14 Serhiy Mazur, otvoreno se pohvalio na svojoj Facebook stranici o uspješnoj operaciji, kao rezultat saradnje između C14 i Gradske uprave  Holosiyiv distrikta.

Policija u početku nije poduzimala nikakve akcije povodom ovih incidenat, izjavila je da nisu zaprimili nikakve žalbe zbog nasilja ili premlaćivanja, te tvrdila da su lokalni predstavnici i vatrogasci bili prisutni tokom operacije čišćenja spaljenih romskih domova. Do 25. aprila, video snimci, izjave i očevidaca i medijska pokrivenost, primorali su policiju da najavi da je pokrenuta krivična istraga.

Što se tiče napada 10. maja u selu Rudne, Harkovska grupa za zaštitu ljudskih prava (KHRPG) izvijestila je da su nepoznate osobe posjetile kamp prije napada i upozorila Rome da napuste naselje.

10. maja, informativna služba Distrikta, najavila je da su opštinski radnici, policija “obavili pojašnjavanje situacije” sa Romima, nakon čega su napustili teritoriju. Prema navodima  ljudi  iz obližnjeg sela, rečeno je da je policija aktivno učestvovala u napadu. Nakon što joj je naloženo da istraži komesar za ljudska prava, Nacionalna policija Lvivskog okruga pokrenula  je krivični slučaj protiv huliganstva.

Po izvještajima Jonathan Leea u ERRC News-u nakon trećeg napada 22. maja, jedna od Romkinja je rekla: “Ne verujem policiji. Par puta sam vidjela policajca da pije kafu sa jednim od momaka koji su napali naš logor. Dodala je: Jedan od momaka koji su nas napali pretili su da nas pronađu čak i pod zemljom ako se usudimo žaliti policiji .”

Ko je C14 i zašto uživa takvu nekažnjivost?

Eksploatacija ovih nasilnika i nekažnjivost koju uživaju, postavljaju osnovna pitanja o zvaničnim stavovima o zaštiti manjina i pravnom položaju nasilnih i fašističkih grupa u Ukrajini.    ¸

C14 se prvo pojavio oko 2010. godine kao omladinsko krilo ekstremističke partije Svoboda, i bila je jedna od krajnje desničarskih grupa aktivnih u Euromaidanskom ustanku 2013-2014. S obzirom da je ruska vojna agresija započela 2014. godine, desničarske milicije poput Azovskog i Desnog sektora, odigrale su ulogu u borbi protiv separatista koji su podržavali Rusiju, što im je dalo značajnu javnu podršku

Još 2014. godine lider C14 Yevhen Karas porekao je da je bio nacista kada se pojavio na programu BBC Newsnight, objašnjavajući da su njegove glavne “konfrontacije” bile sa neukrajinskim etničkim grupama, koje su kontrolisale političke i ekonomske snage Ukrajine, posebno Ruskim, Jevrejskim i Poljskim. U nedavnom TV intervjuu, Karas je izjavio: “Ne smatramo sebe neonacističkom organizacijom, mi smo očito ukrajinski nacionalisti.”

Aktivisti iz C14 takođe insistiraju na tome da ime grupe nije referenca na slogan sa 14 riječi koji je skovao američki nacista David Lane – “Moramo osigurati postojanje našeg naroda i budućnost za bijelu djecu”.

U februaru 2018. godine, dva muškarca povezana sa C14, optužena su za ubistvo pro-ruskog novinara Olesa Buzyna tri godine ranije.                                                              Halya Coynash je objavila da je C14 nudio svoje usluge potencijalnim “donatorima”, nudeći da će uspiješno praviti problem njihovim neprijateljima. Trebalo bi da bude zabrinjavajuće da se takve “usluge” nude  od strane bande koja ima zvanično odobrenje da “održi mir”, jer je C14 i gradska vlada Kijeva krajem prošle godine potpisali sporazum kojim je omogućio C14 da uspostavi “opštinsku stražu” za patroliranje ulicama; tri takve milicije već su registrovane u Kijevu, a najmanje 21 u drugim gradovima.

BBC je naišao na problem zbog svog izveštavanja o C14 u poslednje vreme. Parlamentarni prijedlog, podnesen 30. oktobra prošle godine kojeg je sponzorisao  MP John Cryer, optužio je BBC da nije podržao uredničke vrijednosti i primijenio strogu rigoroznost u izvještavanju o C14, “što je omogućilo da se prikriju kao nacionalistička organizacija koja se bavi razumnim aktivnostima namenjenim odbrani ukrainske nezavisnosti”.

BBC je optužen da nije objavio poznatu istoriju nasilja C14, “uključujući napade na LGBT zajednicu, nasilje nad etničkim manjinama, novinare i sindikaliste i napad na policajca, tokom Parade ponosa u Kijevu”.

Zaključak i četvrti napad

Istog dana kada je Freedom House objavio novi izveštaj o opasnostima  ekstremističkih grupa u Ukrajini, desio se i četvrti napad nad Romima, kojeg su sproveli pripadnici  nacionalne Družine milicije, koji su prvo objavili pretnje na Facebook-u, zatim putem socijalnih mreža emitovali  napad i uništenje kampa.

Policija je izjavila da je kamp bio prazan kada je stigla milicija, tako da nije bilo žrtava i nikakvih hapšenja i neće otvarati krivične postupke vezane za ovaj incident.

Prema riječima autora izvještaja Freedom Housea, istoričara i političara iz Kijeva, Vjačeslava Likhacheva, “Najneugodniji element njihovog nedavnog pokazivanja sile je da  do sada vlast nije poduzimala nikakve mjere protiv njih. Njihove aktivnosti osporavaju legitimitet države, potkopavaju njene demokratske institucije i diskredituju agencije za sprovođenje zakona u državi.”

Sve dok neofašističke paravojne snage mogu nekažnjeno djelovati, a njihova djela ostaju nekažnjena, Romi Ukrajine ponovno se progone od zvanično sankcionisanih nasilnih napada iz mračnih vremena 20. vijeka.

( Tekst smo preuzeli sa stranice www.hopenothate.org.uk; Autor: Bernard Rorke)