Romski
Više od godinu dana mladi romske zajednice u Zagrebu, pod vodstvom i mentoriranjem edukatora, učili su i radili na produkciji te osmislili i producirali živopisnu i veselu kazališnu predstavu pod naslovom „Mi bi da se ženimo“. Predstava je pokazala da se mladi romi i neromi suočavaju s istim problemima , a projekt potaknuo nove potrebe za stvaranjem boljih uvjeta za kulturno-umjetnički rad i edukaciju romske mladeži kao važnog faktora njihove integracije te na kraju i ideju o osnivanju Romskog teatra. O ovom projektu, ali i drugim bitnim stvarima, razgovarali smo sa Ramizom Memedi, predsjednicom Udruge žena Romkinja Hrvatske „Bolja budućnost“ iz Zagreba i voditeljicom projekta TEATAR.
Nakon godinu i pol dana završen je vaš, po mnogočemu poseban, projekt TEATAR koji ste realizirali u suradnji s neromskim udrugama KULTURA NOVA i IDEMO, Institutom za demokraciju. Koji su bili ciljevi i sadržaji ovog projekta ? Što se s njim željelo i što je postignuto?
-Zbog niza razloga, kao što su kulturna i socijalna te do jedne mjere i jezična barijera, djeca i mladi iz romske zajednice uglavnom ne mogu sudjelovati, ili nedovoljno sudjeluju u kulturnim i umjetničkim aktivnostima i sadržajima i redovitim programima treninga, edukacija i usavršavanja na kulturno-umjetničkom području što je drugoj djeci puno dostupnije.
Zato je i cilj ovoga projekta bio unaprijediti mogućnosti uključivanja romske djece i mladih osoba od 15 do 25 godina starosti, kao jedne populacije u izrazito nepovoljnom položaju u Republici Hrvatskoj te povećati njihovu kompetenciju u umjetničkom izražavanju jačajući njihove osobne vještine umjetničkog izraza i kreacije.
Do sada, koliko nam je poznato, nije bilo ovakvih projekata među romskim zajednicama i udrugama. Kakav je interes izazvao ovaj projekt i kakvu ste podršku dobili u romskim zajednicama?
-Istina da je ovo prvi ovako kompleksno zamišljen projekat. Više od godinu dana mladi romske zajednice u Zagrebu, pod vodstvom i mentoriranjem edukatora, učili su i radili na produkciji te osmislili i producirali živopisnu i veselu kazališnu predstavu pod naslovom „Mi bi da se ženimo“. Kroz ovaj projekat je prošlo 50-ak djece i mladih sa područja Grada Zagreba, a bilo je i onih starijih koji su pokazali interes za uključivanjem. To je jedan u nizu značajnih dokaza da postoji interes za ovakvim projektima.
Kakav je bila suradnja s neromskim udrugama i koliko je ona bila značajna za realizaciju projekta?
-Suradnja sa neromskim udrugama je uvijek dobrodošla i treba da se što više ostvaruje. Tako se izmjenjuju različita iskustva i znanja. Na ovome projektu suradnja je bila vrlo intezivna, jer je ovaj projekt realiziran u partnerstvu sa još dvije neromske udruge, iDEMO Institut za demokraciju i Kulturom novom koje imaju bogato iskustvo rada na specifičnim kulturološkim projektima.
Što je vas osobno kao voditeljicu, ali i vašu udrugu posebno motiviralo da se prijavite i krenete u realizaciju jednog ovakvog kulturno-umjetničkog ali i socijalno-obrazovnog projekta?
-Motivacija je uvijek postojalo da pokrenemo Teatar i neko kvaliteno romsko kulturno umjetničko društvo u Republici Hrvatskoj, posebno u Gradu Zagrebu kao metropoli Republike Hrvatske. Romska manjina nema mjesto gdje se mladi pripadnici romske zajednice mogu okupiti i pokazati kroz umjetničko djelovanje svoju tradiciju i običaje.
Tako je prijedlog udruge iDEMO Institut za demokraciju i Kultura nova da pokrenemo romski teater izazvao je veliko oduševljenje i dodatno ojačao naš entuzijazam za takvim tipom kulturnog djelovanja. odmah smo to prihvatili, prijavili projekt i vrlo brzo ušli u realizaciju. Ove dvije partnerske udruge su dosta doprinjele i pomogle našem projektu, uključivo i pomoć da vježbamo, izvodimo probe i nastupamo u KNAP-u (Centar za kulturu Peščenica) i zahvaljujemo svima što su nam otvorila vrata bez predrasuda.
Koliko je i kako projekt pridonio jačanju socijalne integracije romske djece i koliko je pridonio podizanju njihove motivacije za daljnjim i boljim obrazovanjem, umjetničkim radom?
-Sam dolazak na redovite edukativne radionice i probe pokazuje da postoji interes i motivacija za umjetnički rad. Zajednički rad cijele grupe i širenje informacija o našem radu pridonijeli su da se povećao interes za uključivanjem i druge neromske djece.
Osim održanih više od 30 proba za nastup koje su uključivale rad na glumi, scenografiji, produkciji, kostimografiji, koreografiji, sudionici su prošli i 12 edikativnih radionica osobnog razvoja o podizanju samosvijesti i samopouzdanje, razvijanja komunikacije, timskog rada, razvoju različitih vještina…..
Projekt je kulminirao i realizacijom teatarske predstave „Mi bi da se ženimo“. Kako je došlo do njene realizacije i što je poruka te predstave ?
-Sudionici su sami osmislili, postavili te izveli predstavu „Mi bi da se ženimo“ pod vodstvom edukatora. Sami su kreirali scenarij, sve dijaloge, predlagali uloge, kontekste, kadrove, scene, rekvizite, muziku i ples.
Poruka predstave je da se mladi u romskoj zajednici ništa ne razlikuju od druge neromske mladeži, isti su problemi bez obzira na nacionalnost i boju kože. I da, predstava poručuje da ljubav sve pobjeđuje!
Predstava je imala dva javna nastupa. Kako je primljena kakav je bila reakcija publike?
-Da, predstava je imala dva nastupa i oba nastupa su bila otvorena za gledatelj. Na oba nastupa dvorana je bila prepuna. Publika je bila oduševljena i predstava im je bila vrlo zanimljiva. Stalno dobivamo upite kada ćemo ponoviti predstavu.
Je li bilo i nekih stručnih kritika i kakve su bile?
-Predstavu su gledali stručne osobe iz KNAP-a i dopala im se predstava. Također, izdvojili su par glumaca za koje su kazali da su vrlo talentirani.
Projekt je proveden kao neka vrsta pilot projekta kojom se željelo testirati ovaj model pristupa razvoju socijalne integracije romske populacije te ga u slučaju dobrih rezultata dalje razvijati i primjenjivati u drugim romskim zajednicama? Kako u tom kontekstu vidite budućnost ovog projekta?
-Ovaj projekat se nastavlja i svakako ćemo nastojati da bude prepoznatljiv ne samo u Gradu Zagrebu već i šire. Ovo je projekt koji izravno radi na suzbijanju diskriminacije prema Romima.
S velikim željama i mi koji smo vodili ovaj projekt i oni koji su u njemu sudjelovali očekujemo početak nove pedagoške godine kada ćemo nastaviti i nadam se obogatiti i proširiti naš edukativni i kreativni rad. U nekoj perspektivi razmišljamo i o osnivanju Romskog teatra u Zagrebu u koji bi naravno željeli uključiti i zainteresirane nerome pa da i na taj način pokaže što je integracija i koje su njene dobrobiti.
Vaša udruga provodila je brojne projekte koji su se na različite načine bavili boljom integracijom romske djece i podizanjem njihovih obrazovnih mogućnosti. Kako vidite ključne probleme na tom planu i što bi trebalo poduzimati, kakve projekte pokretati da se ojača i ubrza socijalna integracije romske djece kroz obrazovni sustav?
-Udruga žena „Romska bolja budućnost„ je prva ženska romska udruga koja je osnovana u Hrvatskoj i u startu smo se fokusirali na probleme žena i njihove djece.
Kroz različite projekte dali smo svoj doprinos u podizanju motivacije i obrazovnih mogućnosti te poboljšanju integracije romske djece. Dali smo i značajni doprinos u kreiranju nacionalnih strategija za uključivanje Roma (Nacionalni program za Rome 2003, Dekada-Akcijski plan 2005-2015, Akcijski plan 2013-2015. i dr) u Republici Hrvatskoj. Svakako nam je bio prioritet i interes povećati obrazovanost djece i mladih Roma u Republici Hrvatskoj. Za ove protekle dvije decenije treba pošteno reći da su se stvari pokrenule ili promijenile nabolje, ali ni izdaleka dovoljno, ili koliko bi trebalo. Nažalost, i dalje problemi postoje tamo gdje je najosjetljivije, a to su djeca. I dalje se djece izložena segregaciji bez obzira na postojeće strateške dokumente koje je Republika Hrvatska donjela i usvojila.
U Hrvatskoj postoji jako kvalitetno zakonodavstvo. Sve bi bilo bolje kada bi se zakoni i realizirali, ali to često, posebno kada se radi o Romima, baš i nije slučaj.
Provedbom Zakona o obveznom obrazovanju povećao bi se broj djece, dok provedbom antidiskriminacijskog zakona romska djeca bi se lakše integrirala.
Po Nacionalnoj strategiji za uključivanje Roma 2013-2020 postoji niz mjera koje bi se trebale realizirati. Imamo dobro postavljene ciljeve: poboljšati pristup kvalitetnom obrazovanju, osigurati obrazovnu skrb u ranom djetinjstvu, razviti pristup osnovnom, srednjem i sveučilišnom obrazovanja s posebnim naglaskom na uklanjanja moguće segregacije u školama; spriječiti preuranjen prekid školovanja i osigurati lagan prijelaz iz škole do zaposlenja… Nažalost to su još uvijek samo želje na papiru, realnost je daleko, a zadnjih par godina prisutna je i stagnacija na mnogim područjima i oko mnogih problema romske zajednice što evidentno pokazuju i zadnji događaji u Međimurju.
Nemoguće je izbjeći pitanje onoga što se dogodilo u Međimurju? Kako ste doživjeli taj prosvjed, kakav je vaš stav prema takvim problemima i kako ih rješavati?
-Romski narod je uvijek bio izložen prozivanju, diskriminaciji i neprihvaćanju u društvu.
Mišljenja sam da su se ključni problemi s Romima u Međugorju mogli riješiti i bez prosvjeda. To nije od jučer. Problem između Roma i stanovnika Međumurja postoje još od prije 2000 godine. Prije su izdvajali djecu da ne sjede u istoj klupi i ne budu u istoj učionici, a sada su im svi Romi krivi i žele „Normalan život“. Zar i Romi ne žele „Normalan život“?
Romi se tamo vrte u začaranom krugu bijede. Siromašni su zato što nemaju zaposlenja, a nezaposleni su zato što ih ne žele primit u radni odnos. Njihov je položaj izuzetno težak jer je samo mali broj radno sposobnih pripadnika romske populacije zaposlen. Mnogi su završili strukovnu trogodišnju školu i nažalost ostala im je samo diploma u ruci.
Navodi se kako su 70 procenta kriminala počinili Romi, a taj podatak nije točan, već su iskoristili podatak od istraživanje koje je provela međimurska policija uz pomoć Županije i u kojem su naveli da se 70 procenta građana osjećaju nesugurnima.
Kriminalnog ponašanja ima svuda, ali Romi žive u izoliranim naseljima te se stječe dojam da kradu samo Romi u toj Županiji. Žalosti me to što Rome etiketiraju i sve ih stavljaju u isti koš, bez obzira što i u romskoj zajednici kao i svakoj drugoj postoji različitost. Svako ima svoje ime i prezime i tko je pogriješio neka odgovara imenom i prezimenom.
Očito je bilo da su neki političari namjerno pomogli u organiziranju javnog skupa protiv Roma kako bi sebi osigurali neke političke potpore i benefite. Probleme se mogu riješiti jedino tako da se Romi prihvate kao ravnopravni građani: obrazovati ih, zaposliti ih, smanjiti diskriminacije, posebno pomoći romskoj djeci od predškole pa dalje. Također, uključivati Rome u sve segmente društvene zajednice. Pojačana represija koja se traži, neće donijeti nikakva rješenja.
(portal-udar.net)
