Rani brak nije tradicija Roma, ali mnogi na ovaj način izlaze iz siromaštva

Od 2018. godine, kroz projekte Fride, UREM „Siguran korak“ radi na informiranju građana i građanki o tome da rani brak nije tradicija Roma i Rokinja, nego izvlačenje iz siromaštva.

„Uradili smo presjek, anketirali smo djevojku iz siromašne i bogate porodice, zatim smo ih pratili. Djevojka iz siromašne porodice se udala u inostranstvo, a razlog je da pobjegne od siromaštva i pomogne i roditeljima. Zatim, roditelji uzimaju novac, zbog toga što nemaju sredstva da isprate kćerku, a od tih para uspiju da je isprate“, kazali su iz udruženja.

Svoje iskustvo je podijelila članica ovog udruženja, Begzada Jovanović.

„Ja imam 31 godinu. Završila sam osnovnu školu, zatim srednju – ekonomski tehničar, onda sam radila i tad sam se udala. Imala sam 24 godine i bila sam ‘baba djevojka’ za moj narod. Zatim sam ih iznevjerila zato što je moj muž Srbin, i zato što sam ga ja izabrala. Mojoj djeci kažu da nemaju ništa moje. Mada ja nisam gledala na to šta će ko reći, gledala sam da meni bude bobro. Moji roditelji su uvijek bili uz mene, govorili su da se školujem i ne gledam kako se druge djevočice udaju i napuštaju školu. Želim da moja djeca ne rastu kao i ova ostala djeca iz zajednice, i da ne budu diskriminisana i odbačena u društvu“, ispričala je Jovanović.

Kako je kazala, ne želi da ovisi o muškarcu, te želi da ima svoj novac i svoje mišljenje.

„Meni vjera niti nacija nisu bitni, bitno mi je da je čovjek koji će me poštovati i cijeniti, zatim razumjeti i zaštiti, a ne da nosim modrice, da pružam ruku i prosim. Zašto ne bih bila kao druge žene, radila svoj posao i imala platu“, rekla je Jovanović.

Denisa Beganović se udala sa 14 ipo godina. Živjela je u višečlanoj porodici u kojoj su bili svi nezaposleni. Zajedno sa sestrama i braćom pomagala je roditeljima, umjesto da pohađa školu. Zato je mislila da je jedini izbor da se uda.

Ubrzo nakon udaje je ostala u drugom stanju. Rodila je četvero djece, godinu za godinom. Nije imala kad da razmišlja da li je to štetno za nju. Njen život je bio jako tužan.

„Muž me tukao, ostavljao gladnu sa djecom u hladnoj kući. Zatim se oženio, pa se ponovo vratio da me maltretira, dok su djeca sve gledala. Zatim je pinovo otišao. Djecu sam othranila sama, kako sam znala i umjela“, ispričala je Beganović.

Krala je, prosila, tražila od drugih ljudi pomoć samo da njena djeca porastu i ne budu gladna. Danas njena djeca idu u školu, pobjegla je glavom bez obzira iz Bijeljine da pruži svojoj djeci bar osnovne životne namirnice, kad nemaju oca i njegovu ljubav.

„Oni se ne sjećaju svog oca“, kazala je kroz plač Beganović.

Poručila je da mlade romske djevojčice ne trebaju da se udaju mlade.

„Trebaju da se školuju, da imaju svoj cilj. Da rade i doprinose, a tek tad brak i djeca. Ja sam bez škole i jako je teško. Ovisila sam o njemu, a nisam imala gdje, jer su moji roditelji govorili da ne dolazim da ih brukam, te da se bruka rastati“, zaključila je Beganović.