Razmjena iskustva: Susret romskih medijatora i medijatorica iz Tuzle i Berlina

Učesnici i učesnice su imali priliku razmijeniti iskustva i dobre prakse sa romskim medijatorima koji djeluju u programima Freudenberg fondacije na području Njemačke, a za portal Udar, govorili su o svojim počecima i problemima sa kojima se suočavali tokom boravka u azilu, ali i nakon dobijanja posla

1133
Foto: Udar

U okviru Programa otvorenog obrazovanja Kiseljak, Fondacija tuzlanske zajednice u saradnji sa Freudenberg fondacijom RAA Berlin, organizovala je uzvratni trodnevni trening u glavnom gradu Njemačke za romske medijatore na temu “Romska školska medijacija”.

Trening je bio namijenjen romskim medijatorima i zainteresovanim predstavnicima organizacija i institucija čije su aktivnosti usmjerene na redovnije i kvalitetnije obrazovanje Roma, sa posebnim naglaskom na MZ Kiseljak.

Kao jedan od ciljeva treninga istaknuti je razvijanje vještina romskih medijatora u oblasti školske medijacije kroz razmjenu iskustava i dobrih praksi. Tema treninga je bila romska školska medijacija kao jedan od mehanizama za borbu protiv diskriminacije romskih učenika i mladih.

Učesnici i učesnice su imali priliku razmijeniti iskustva i dobre prakse sa romskim medijatorima koji djeluju u programima Freudenberg fondacije na području Njemačke, a za portal Udar, govorili su o svojim počecima i problemima sa kojima se suočavali tokom boravka u azilu, ali i nakon dobijanja posla.

Suzana Ismailović je Romkinja iz Niša i zaposlena je kao romska medijatorica ispred RAA u Berlinu. Posao medijatorice radi već 15. godina. Radi u četri škole, dvije osnovne, u školi za djecu sa posebnim potrebama i u jednoj srednjoj školi. Nakon 13. godina aktivnog rada na polju riješavanja romske problematike, Suzana je postala dobitnica nagrade za Integraciju Roma u Berlinu.

-Bili smo primorani doći u Nemačku zbog rata koji je bio na Kosovu. Moj muž, sin i ja smo radili u firmama u Nišu gde smo imali dobar život, sve dok nije došlo do prokletog rata. Kada je počeo rat, muž i sin su otišli za Nemačku, a ja sam ostala raditi. Posle nekog vremena i ja sam otišla – govori Suzana.

Nakon dolaska, govori Suzana boravili su u kolektivnom smještaju, koga su djelili sa mnogo ljudi iz različitih djelova svijeta. U međuvremenu, čula je za projekat koji se sprovodio u nekoliko gradova u Njemačkoj, kojim se željelo pomoći romskoj djeci, jer su djeca slabo dolazila u škole, a roditelji se nisu odazivali na roditeljske sastanke .

Mi smo 2003. godine dobili priliku da se školujemo kao medijatori, tu smo tri dana išli na praksu, a dva dana učili jezik, rad na računaru i medijaciju. Naše školovanje je trajalo tri godine. Posle školovanja, škole su nas prepoznale kao veoma korisne i pozivale za pomoć – objašnjava Suzana.

Na početku rada, prisjeća se ona, bilo je puno diskriminacije i predrasuda. Nailazila je na situacije, gdje su romska djeca, sjedela isključivo pored arapske, ili turske djece, ili pored djece čija je odjeća bila slična njihovoj. Kaže i da su ih tukli za vrijeme odmora, nazivali pogrdnim imenima, a pritom učitelji nisu reagovali.

Međutim, kada bi naše romsko djete uzvratilo, e onda bi ispao problem i roditelji bi bili pozvani na razgovor, gdje im je bilo prijećeno na razne načine. U to vrijeme, svi su imali loše mišljenje o Romima – kaže Suzana.

U Berlinu, govori ona dalje, djeca koja slabije uče, ne znaju dovoljno jezik, ili su malo nemirnija od druge djece, završavala bi u specijalnim školama, bez dodatnih objašnjenja. Oko 50 posto romske djece su pohađali specijalne škole u Berlinu, što znači da je svako drugo djete išlo u tu školu.

Suzana Ismailović

Mi smo morali reagovati, borili smo se i ubjeđivali nastavno osoblje da je toj  djeci njemački već treći jezik, da nisu redovno dolazili i ne mogu usvojiti traženo znanje. Bila je velika borba sa njima, tada nije bila potpisana Strategija za inkluziju, gdje su mogli svi da budu u istoj učionici. Objašnjavali smo im da su njihovi roditelji su gotovo nepismeni i da ne znaju pomoći oko domaćih zadataka, ili da dođu na roditeljski, jer jednostavno ne znaju jezik – govori ona.

Danas, dvije decenije od dolaska u Berlin, Suzana govori da se dosta toga promjenilo, ali da su neke stvari i dalje ostale iste. Diskriminacije, kaže ona, i dalje postoji, pa se zbogtoga radi na tome da Romi prijave svaki vid diskriminacije, mada kaže da je strah jači od njih, pa se na pola puta povuku i to ostane zaboravljeno.

Osjećaju se kao stranci i dalje, i strah ih je zakona tamo, da ih ne bi dalje mučili i možda i deportovali.  Situacija polako ide na bolje, pravimo pomake i radimo na inkluziji kako bi se naši Romi dobro osjećali ovde. Nagrada me je puno motivisala, jer sam je dobila od školskog Senata u Berlinu za obrazovanje. Iako je došla malo kasno, nakon 13 godina aktivnog rada i dalje sam ponosna na ovo priznanje – rekla je Suzana Ismailović na kraju.

(portal-udar.net)