Romski
Temelj problema Romkinja u Makedoniji leži u transgeneracijskim navikama koje se prenose s generacije na generaciju. Prema ovim zastarjelim shvaćanjima, upravo je suprug taj koji treba stvoriti i kontrolirati sav prihod u obitelji i držati ženu podalje od novca kako bi bila što lojalnija i pokornija svom mužu.
Održavanje ove situacije posljedica je i činjenice da većina Romkinja ulaze u brak, veoma mlade ispod 16 godina, s nepotpunim srednjim obrazovanjem i najčešće osnovnim obrazovanjem, što znači da, čak i ako izraze želju, imaju male šanse dobiti posao i zaraditi za život. Takve žene nisu u stanju odgojiti svoje kćeri, što znači da se transgeneracijski začarani krug nastavlja generacijama koje dolaze. Za sada država ne čini mnogo za rješavanje ovog problema, a borbu za prava Romkinja vode nevladine organizacije. Iz baze njihovih iskustva, ova borba mora da dobije regionalni predznak, jer tako Romski glas se čuje najače i najdalje.
NEPOZNATE HEROINE
Europska komisija ove je godine prvi put dodijelila 14 nagrada Romkinjama aktivistkinjama iz sedam zemalja regije, pod motom „Nepoznate heroine“. Nesime Salioska i Salia Beqir-Halim dvije su nositeljice ove nagrade iz Makedonije. Time se prepoznaje naporan rad nevladinog sektora na poboljšanju statusa Romkinja u Makedoniji i regiji. Nažalost, iako je u ovaj proces uključeno sve više aktivista i aktivistkinja, još uvijek se malo radi na poboljšanju položaja Romkinja u Makedoniji, od kojih mnoge žive po načelima ili, točnije, principima starijim od stotinu godina.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, na kraju školske 2016./2017 u osnovnim školama širom zemlje bilo je 9.328 romskih učenika, gotovo polovica ili ukupno 4.548 djevojčica, ali pogubna je činjenica da, kada je u pitanju kontinuirano obrazovanje Romi sU suočeni s stigmom da ne trebaju ništa više do osam ili devet razreda škole. Tako je samo 1.409 romskih učenika iste godine nastavilo srednjoškolsko obrazovanje, od čega samo 622 djevojčice. Iste školske godine 305 Roma dobilo je diplome za srednje obrazovanje, od čega 125 djevojčica.
Očito je da su Romi najbrojniji u osnovnom obrazovanju, a za srednjoškolsko obrazovanje počeli su se odličivati u posljednjem desetljeću, motivirani državnim stipendijama, koje predstavljaju glavni financijski poticaj. Što se tiče fakulteta, to je luksuz među Romima. Tome u prilog govori i činjenica da je u 2017. godini diplomiralo samo 11 mladih Romkinja i 19 romskih dječaka.
Prema podacima DZS, u akademskoj godini 2017./2018. u visoko obrazovanje upisano je 82 Roma, koji su najviše interesovanja pokazali za Filozofski fakultet i Medicinski fakultet.
ТРАNSGENERACIJSKE NAVIKE SU IZVOR PROBLEMA
Mnogi od nas pitali su se kako je moguće da su životi Roma kojih se sjećamo iz djetinjstva gotovo identični životima Roma danas. Steknete dojam da ova zajednica živi u svojevrsnoj vremenskoj kapsuli bez izlaza, unatoč mnogim inicijativama i iskrenim željama da se nešto promijeni.
Tora Kareva, aktivistkinja nevladine organizacije „HERA“, slaže se da su globalizacija, aktivisti i nevladin sektor, do sada doprinijeli poboljšanju položaja Romkinja, ali treba još puno toga učiniti.
„Mislim da možemo puno bolje, pogotovo država s institucionalnog stajališta, jer mislim da je to državni problem koji treba riješiti na nacionalnoj i globalnoj razini. S obzirom na to da Romkinje imaju specifične potrebe, mislim da im treba puno više posla. Oni su tako živjeli stoljećima, a neke su njihove navike transgeneracijske i prenose se s generacije na generaciju. Dakle, država bi im trebala pružiti psihosocijalno obrazovanje sa svim njihovim problemima i omogućiti njihovu bržu integraciju u društvo.“
Spomenutu Nesime Saliosku nagradila je Europska komisija, za borbe protiv dječjih brakova kod Roma. Mnogi ovu činjenicu još uvijek smatraju normalnom i zanemarjuju svjetske trendove, gdje se to ne provodi više od pola stoljeća.
„Željeli smo srušiti tabu temu oko ove pojave, identificirati uzroke dječjih brakova i uključiti institucije i sva državna tijela u rješavanje ovog problema. Istodobno, treba napomenuti da to nije samo slučaj s romskom zajednicom, već i s makedonskom, turskom i albanskom zajednicom. To je kršenje dječjih prava. To nije dio tradicije ili kulturnih karakteristika etničke zajednice, već je uobičajena pojava koja utječe na pravo na obrazovanje, što se prije svega odnosi na djevojčice, i kod njih uzrokuje zdravstvene probleme. One su uglavnom ekonomski ovisne, žrtve obiteljskog nasilja i zapadaju u siromaštvo. Time ne mogu educirati nti svoju novorođenčad.“
Prema Salioskoj, to stvara nejednakost u životu i obeshrabruje ne samo djevojčice, već i dječake. Kaže da djeca ne završavaju ni osnovnu školu i, iako se roditelji kažnjavaju, rijetko odustanu. Nitko ne vodi službene statistike o dječjiim brakovima u Makedoniji. Najnoviji podaci potječu iz UNICEF-ove ankete iz 2011. godine, a tamo i nema konkretnih podataka.
No, Salioska i njezin tim uspjeli su krajem prošle godine pokrenuti i provesti izmjene i dopune Kaznenog zakona kojima se maloljetnicima podiže starosna dob za kažnjavanje od 16 na 18 godina. Čitava inicijativa provodi se zajedno s UNICEF-om i Nacionalnim demokratskim institutom.
RJEŠENJE JE U EKONOMSKOJ NEZAVISNOSTI
Međutim, prema izjavama naših tri ispitanika, temeljni problem leži u ekonomskoj ovisnosti Romkinja. Prema Godišnjem izvješću o zaposlenima u javnom sektoru koje je Ministarstvo informacijskog društva i uprave objavilo u 2017. godini u javnom sektoru bilo je 1.245 ili 1,14 posto Roma. Od toga je broj žena manji. Situacija je slična i u javnom sektoru, što znači da gotovo nikakav postotak romskih žena u Makedoniji nema vlastiti izvor prihoda i da su ovisne o muškarcima.
Prema drugoplasiranoj
, položaj Romkinja u Makedoniji nažalost je još uvijek na vrlo niskoj razini s obzirom na to da se Romkinje suočavaju s višestrukim vrstama diskriminacije.
“Budući da je veliki dio Romkinja nezaposlenih i, naravno, zbog nacionalnosti, ljudi i dalje imaju te stereotipe o Romkinjama, i one moraju same izići iz te tradicije, koja zahtijeva veću ekonomsku neovisnost. Dakle, apsolutno najveći problem je zaposlenost.”
Beqir-Halim smatra da se Romkinje napornim radom bore za svoja prava, ali kaže da je broj žena aktivistkinja još uvijek ograničen.
“Međutim, pokušavamo motivirati mnoge ljude u našoj zajednici da im se pridruže u svim vrstama inicijativa i u raznim pitanjima koja pogađaju sve Romkinje. Primjerice, dugogodišnji problem romskih žena bio je taj što više od 7 godina nije bilo obiteljskog ginekologa u našoj općini „Šuto Orizari“ i činjenicu da smo to uspjeli promijeniti vidim kao pozitivan napredak u našim pravima. Ali mogu se izvesti mnoge druge promjene, poput obrazovanja.”
REGIONALNA SURADNJA – KLJUČNA
Jedna od najvećih prednosti nove generacije aktiviste za romska prava je u tome što oni nisu sami i izolivani, već imaju od koga da nauče i sa kime da udruže snage.
Zbog toga gospođa Beqir smatra da regionalna suradnja bit će sve važnija za aktualizaciju problema Romkinja.
„Naravno da je važna regionalna suradnja Romkinja. Osobno mi je drago kad čujem da imamo regionalnu suradnju kroz različite mreže i platforme. To je vrsta podizanja problema na višu razinu, što doprinosi tome da se problemi Romkinja čuju dalje i jače.”
Do sada, njena organizacija je učestvovala i organizovala više aktivnosti povezanih za regionalni saradnju.
Tako je u Skoplju prošle godini organizovana velika Regionalni konsultativni susret vezan za spriječavanje i liječenje HIV i tuberkoloze. Na nju su prisustvovali delegati devet zemalja članice Regionalnog koordinativnog mehanizma za Jugoistočnu Europi. Cilj ovog skupa je bio preispitivanje održivosti nacionalnih programa za prevencija od ovih bolesti.
Isto tako, glavni grad Makedonije 2018. je bio domaćin regionalne konferencije za inovativni pristap kod upošljavanje Roma čiji su organizatori bili Savet za regionalnu saradnju za integraciju Roma 2020, Platforma za upošljavanje i socijalnih pitanja i Fond za obrazovanje Roma.
Aktivistkinje nam potvrđuju da su ovo samo dio aktivnosti na regionalnom nivo koji se održavaju i najbitnije od svega, njihov intenzitet stalno se povećava.
DISKRIMINACIJA I ODBAČENOST
I Nesime Salioska i Salia Beqir-Halim rekli su nam istu stvar – nismo mogli vjerovati da smo primatelji tako prestižne nagrade. To samo po sebi pokazuje da postoje Romkinje koje su se već uzdignule iz svoje sredine i uspjele su dostići istu ili sličnu razinu s ostalim obrazovanim i uspješnim ženama u Makedoniji.
Ali, prema Salioskoj, nažalost to nije slučaj s većinom ostatka romske zajednice u Makedoniji.
„Svojim radom promijenila sam se kao žena koja je odrasla u romskoj zajednici, ali uspjela je u obrazovanju i aktivnostima osigurati ekonomsku stabilnost i položaj u društvu na razini svih ostalih građana. Ali, nažalost, to ne vidim kod drugih Roma u mojoj zajednici. I dalje se osjećaju diskriminirani, odvojeni i otuđeni od ostatka društva. Bit ću ispunjena kada vidim da se većina Roma, ako ne i 100%, barem 90%, osjećaju ravnopravno, integrirajući se i da im ne treba moja pomoć. Moj san je da romske djevojke jednog dana završe srednju školu, imaju izbor i ne moraju se udavati po svaku cijenu. Tada ću biti ispunjena.“
Ali, nažalost, stvarnost na terenu sugerira da će Salioska i Beqir ipak morati pričekati da se njihova vizija ostvari. Romi, posebno Romi u Makedoniji, kao i čitav region, ostaju na marginama društva. Proces emancipacije ide vrlo sporo i ovim tempom, prema mišljenju stručnjaka, trebat će desetljeća da se nešto značajnije i vidljivije promijeni.
(portal-udar.net)
