Romski
Romske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao i u cijeloj Evropi, susreću se sa brojnim problemima usljed vjekovne isključenosti, diskriminacije i podozrenja koje je uzrokovalo i katastrofalan ekonomski položaj koji se odrazio na kompletnu društvenu poziciju ove populacije. Iako jačanjem instituta ljudskih prava i svjesnosti o važnosti različitosti u zapadnoj Evropi, ali i Jugoslaviji, od 70-tih godina prošlog vijeka su počele akcije društvene inkluzije Roma, najveći koraci su napravljeni u Dekadi Roma od 2005-2015. godine. Brojne države uz pomoć Evropske unije, ali i drugih međunarodnih fondova napravile su planove za obrazovanje, zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje i zdravstvenu zaštitu Roma. To jesu ključni problemi svake populacije, a posebno Roma, ali izazovi sa kojima se susreće ova manjina imaju i niz drugih specifičnih problema. Portal UDAR je krajem prošle i početkom ove godine napravio nekoliko istraživanja gdje je uz pomoć čitalaca i relevantnih izvora obradio neke specifičnosti, ili bolje rečeno ozbiljne teškoće, sa kojima se nose Romi u BiH. Dio ovih problema je povezan i čini cjelinu koja se mora istovremeno (multidisciplinarno) rješavati, i u koju trebaju biti uključeni brojni faktori društva.
Diskriminacija u školama
I naše istraživanje je potvrdilo da romska djeca, u većini slučajeva, trpe predrasude, katkada i diskriminaciju u školama Drugi problem je izrazita nastavnička tolerancija prema neznanju romske djece koja se propuštaju u školi kako bi ih se „što prije riješili“.
Prema iskustvima većine ispitanika, diskriminaciju su uglavnom vršili njihovi vršnjaci i školsko osoblje. Tek rijetki su odlučili prijaviti diskriminaciju, no i oni kažu da od toga nije bilo nikakve koristi. Jedna od naših ispitanica Dajana Mirković je doživjela ovu vrstu diskriminacije.
„Doživjela sam psihičku, a ponekad i fizičku diskriminaciju. Prijavila sam je direktoru škole ali diskriminacija je nastavljena“, kazala nam je Mirković.
Ona je doživjela čak i fizičko nasilje od strane nastavnog osoblja.
„Od prvog razreda sam imala probleme. Kao mala imala sam jako kovrdžavu kosu i kada bi me majka počešljala izgledalo bi još gore. Jednom se desilo da me učiteljica počupala za kosu, rekla mi je da sam neuredna, da se ne češljam. Nakon toga, svi iz razreda su počeli da mi svašta govore i da me izazivaju. Moja mama je često dolazila u školu tako da učiteljica nije više ništa govorila, ali je ostalo vrijeđanje od strane vršnjaka. Kasnije, kada sam bila bolesna, govorili su mi da sam ciganka i da je to razlog zašto ne dolazim u školu“, ispričala je Mirković.
Jedan od naših ispitanika koje je želio da ostane anoniman navodi: „Neki su me zvali cigo ili cigan. Bilo je djece koja su bježala od mene ali jednom je učiteljica ukorila dva bezobrazna dječaka. Mislim da osoblje ne dozvoljava vrijeđanja, ali problem su djeca. Ja sam imao dvoje prijatelja i preko 20 onih koji ne žele Rome u blizini“, navodi
No, bilo je i onih koji su doživjeli fizičko nasilje od svojih vršnjaka, a nastavno osoblje nije adekvatno reagovalo.
„Dvoje iz razreda govorilo je – bježi od cigana. Jedan dječak me je čak gurnuo. Učiteljica je to vidjela i rekla – nemojte djeco da se svađate. Nije to uredu. Ispalo je da smo svi krivi. Neka djeca nikada nisu htjela sa mnom sjediti. Bila je u razredu moja rodica pa smo uvijek zajedno sjedile u klupi. Mislim da djeca gledaju po tome i koliko si tamna. Moja tazbina iz Gradiške su svijetli i kaže da joj kćerka nema problema u školi. Ali možda ne znaju još da je Romkinja“, ispričala je Hana iz Prijedora koja nije željela da se slika plašeći se da bi joj to moglo zasmetati sada u fazi kada traži posao.
UDAR je prošle godine pisao o neprimjerenim konstatacijama, što je neka vrsta diskriminacije, nastavnice Branke Šćepović u školi u Prnjavoru koja je djevojčici, koja pitala što je dobila lošu ocjenu, rekla da su „i ona i njema majka nepismeni“ i „da joj mama ne dolazi, jer je neće razumjeti, jer priča kineski“ (mislila je na romski).
I direktorica škole, koja nije htjela saradnju sa romskom medijatoricom koja je istraživala slučaj, kao i nastavnica, su ove tvrdnje opovrgle i rekle da je riječ o izmišljenim stvarima. Kako je nastavnica kazala za Udar, ima poštovanje prema svoj djeci, bez obzira na porijeklo, a to je i striktna politika škole koja je učestvovala u raznim projektima razvoja multikulturalizma. Rekla je da se svaki slučaj predstavlja kao nasilje nad manjinama, iako su ti slučajevi nešto normalno što se dešava u školskom procesu.
Kao i u svakom esnafu, tako i među školskim osobljem postoji solidarnost i nekada je vrlo teško utvrditi, pogotovo ako djeca ne žele, ili se plaše da pričaju, šta se tačno dogodilo. Takođe, tačno je da nekada neke stvari nemaju direktnu vezu sa nipodaštavanjem, ili nasiljem nad manjima. Ali je činjenica da je potrebno intenzivno razvijati senzibilitet za različitosti
Samela Alagić, profesorica u osnovnoj školi Safet Beg Bašagić iz Sarajeva kaže da su postignuti napredci i da osoblje u školama ima mnogo veći osjećaj za uvažavanje različitosti nego što je bilo ranije.
„No, svakodnevno trebamo raditi i sa djecom. Neki neke negativne stvari ponesu od kuće. Pored gradiva koje izučavaju, moramo sa njima raditi i kada je u pitanju osjećaj prema životnim stvarima, pa tako i različitosti“, rekla je Alagić.
Branko Anđić, psiholog, voditelj Sekcije za školsku psihologiju Društva psihologa RS, za Udar je kazao da je potrebno da se u vaspitno-obrazovnom sistemu od najranijeg nivoa posveti posebna pažnja prevenciji kojom će se dekonstruisati predrasude i stereotipi, putem koje bi došlo do važnijih pomaka u odnosu na borbu i iskorjenjivanje diskriminacije u društvu pa tako i u školi.
„Diskriminacija u obrazovanju, pa tako i prema Romima, može se pojaviti već pri upisu u vaspitno obrazovnu ustanovu, u procesu formiranja i u funkcionisanju učeničkih i drugih školskih organa i tijela, tokom kreiranja i usvajanja nastavnih planova i programa, u svakodnevnoj komunikaciji i međusobnim odnosima među učesnicima obrazovnog procesa“, kazao je Anđić.
Pedagogica predškolske ustanove Crvrčak iz Sarajeva Aldina Zemanić mišljenja je da se Romi, kao najmnogobrojnija nacionalna manjina, susreću sa velikim životnim poteškoćama, diskriminacijom, društvenim predrasudama a često znaju biti žrtve nasilja, kako verbalnog, medijskog, tako i fizičkog. Kako je istakla, s obzirom na to da je škola dužna, kao odgojno obrazovna ustanova, obezbijediti djeci sigurnu sredinu u kojoj neće trpiti nijedan vid diskriminacije – učitelji, nastavnici i profesori su ti koji trebaju reagovati na svaki vid nasilja prema romskoj djeci te usmjeravati učenike i stvarati sigurnu i ugodnu razrednu klimu.
I prosjačenje je trgovina ljudima
Neprihvaćanje romskih mališana utiče da oni napuštaju školovanje još u osnovnom procesu i da ne upisuju srednje škole. Stoga brojna djeca ostaju na ulici, a ako još imaju izuzetno siromašne i neobrazovane roditelje koji su skloni raznim zloupotrebama djece (svjesno ili nesvjesno), razvija se još jedan veliki problem – trgovina ljudima, koja je najviše izražena putem prosjačenja.
Prema podacima Ujedinjenih nacija iz 2020. godine koje je prezentovao IOM u Sarajevu prošle godine, najveći postotak od ukupnog broja žrtava ovog oblika organizovanog kriminala u svijetu čine mlađe žene i djeca, gotovo osamdeset posto, dok je sedamdeset posto tih žena prodano za seksualno izrabljivanje. Međutim, u Bosni i Hercegovini, Romi su najviše izloženi trgovini ljudima. Samir Rizvo, Državni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima i ilegalnih migracija nam je to potvrdio i istakao da državne vlasti, ali i donatori, sve veću pažnju posvećuju tom problemu.
„Nažalost, Romi su grupacija koja je u BiH najviše izložena trgovini ljudima. To pokazuju i statistike procesuiranih djela da su Romi u tome najzastupljeniji, prije svega kao žrtve. To je posljedica i njihovog socijalnog položaja. Zadnjih godina najveći broj slučajeva je eksploatisanje u svrhu organizovanog prosjačenja. Poneki slučaj je bio ugovorenih brakova iz kojih je proisticala ili radna ili seksulana eksploatacija. Činjenica je da su u velikom procentu žrtve djeca i maloljetnici“, rekao je Rizvo.
Međutim, Rizvo kaže da je u zadnje vrijeme bilo i uspjeha u suzbijanju ove pojave.
„U posljednje dvije godine imali smo vrlo ozbiljnih presuda kada je u pitanju trgovina ljudima u koju su uključeni Romi. U Tuzlanskom kantonu je to bilo najvidljivije. Bile su presude od pet, pa i 10 godina za ljude koji su trgovali romskom djecom u prosjačenju.“, istakao je Rizvo.
Direktorica organizacije „Kali Sara“ Sanela Bešić ističe da je izuzetno važna prevencija i edukacija potencijalnih žrtava.
„Djeca su žrtve prisilnog prosjačenja i maloljetnih brakova. Ali da bi se to suzbilo, glavna ciljna grupa su njihovi roditelji i njihovi prvi sugrađani. Na ove probleme duži niz godina ukazujemo i sarađujemo sa institucijama i tek sad možemo da kažemo da su vlasti u BiH na svim nivoima prepoznali ove probleme u sklopu Strategije za suzbijanje trgovine ljudima u BiH i akcionim planovima i definisali preventivne, ali i represive mjere na suzbijanju ove pojave“, kaže Bešić.
Mirsada Bajramović, izvršna direktorica udruženja „Zemlja djece u BiH“, pravnica koja se dugo bavi borbom protiv trgovine ljudima u BiH, kaže da jesu Romi najveće žrtve, ali da država mora posvetiti pažnju i elitnoj prostituciji, gdje se takođe žene izrabljuju.
„Kada je riječ o identifikovanim slučajevima trgovine ljudima, Romi su najdominantniji u strukturi žrtava trgovine ljudima. To je prije svega što Romi žive u ekstremnom siromaštvu i potpuno su marginalizovani kao nacionalna manjina i u tom kontekstu izloženi su velikom riziku da djeca, ali i punoljetne osobe, budu potencijalne žrtve. Vidljivo je iskorištavanje, najčešće prosjačenje djece, ugovoreni brak ili radna, pa i seksualna eksploatacija. Međutim, imamo i tzv. elitnu prostituciju gdje se ‘iznajmljuju’ djevojke za velike pare i tu bi država trebala više da interveniše, ali je to teže jer su negdje umiješani i političari“, kaže Bajramović.
Mirsada Bajramović kaže da su romski aktivisti u svojim zajednicama prepoznali oblike trgovine ljudima i prijavili relevantnim službama, ali da sa druge strane nisu imali adekvatnoga odgovora.
„Postoje velike predrasude i postoji diskriminacija kada govorimo o predstavnicima institucija. Često određene oblike eksploatacije, kao prisilno prosjačenje djece i ugovoreni brak gledaju kao običaj ili tradiciju iz jednog naroda. Ukoliko se takva prijava desi iz same zajednice, oni ih apsolutno ne procesuiraju u smislu sumnje na krivično djelo trgovine ljudima“, kaže Bajramović.
Ove stavove potvrđuje i istraživanje koje je Atlantska inicijativa u saradnji sa RIC-Kali Sara provela u periodu od aprila do juna 2020. godine Pristup i povjerenje Roma u institucije sigurnosti i pravosuđa Bosni i Hercegovini gdje se pokazalo je da postoji veliko nepovjerenje Roma i Romkinja u policiju i pravosuđe. Razlozi za nepovjerenje su brojni: društvena isključenost Roma te ukorijenjene svjesne i nesvjesne predrasude kod zaposlenih u policiji i pravosudnim institucijama. Primjer predrasude je da policija i pravosuđe često ne smatraju Rome vjerodostojnim svjedocima i s nipodaštavanjem gledaju na probleme s kojima im se Romi obraćaju.
Romski NVO aktivizam
Romske nevladine organizacije kao i druga udruženja koja se bave socijalnim pitanjima i ljudskim pravima u fokusu upravo imaju pitanja kojih smo se dotakli u prvom dijelu tekstu. U Bosni i Hercegovini postoji čak 210 nevladinih organizacija koje se u određenoj mjeri bave problematikom romske populacije, rekao nam je Aleksandar Mašić, predsjednik Saveza Roma RS. Nisu, dakako, to sve romske organizacije, već je riječ o širokom spektru udruženja koja se bave ljudskim pravima i drugim društvenim pitanjima, ali dio njihovih projekata tretira i Rome odnosno njihove probleme. Čisto romskih organizacija je 50, što je u ukupnom omjeru naspram broja Roma mnogo, ali većina već godinama nije aktivna.
Nedostatak saradnje, koordinacije i komunikacije romskih udruženja u Bosni i Hercegovini šteti njihovom ugledu i umanjuje uspjeh projekata među krajnjim korisnicima, pokazuju iskustva koja su građani podijelili sa UDAR-om i razgovori sa višegodišnjim romskim aktivistima. Odgovarajući na poziv UDAR-a da podijele svoja iskustva, aktivisti i korisnici pomoći nevladinih organizacija najčešće su navodili da organizacije žele jedni drugima biti konkurencija umjesto da čvršće sarađuju. Kao jedan od razloga sagovornici navode nedovoljno donacija za romske organizacije u odnosu na potrebe.
Aleksandar Mašić, čija je organizacija iz Gradiške, kaže da je logično kada je veliki broj udruženja, da dođe ponekad do problema jer nisu svi isti i nemaju svi iste interese.
„U našem Savezu, koji je krovna organizacija, ima 11 NVO i kod nas nema problema u smislu konkurencije, sujeta ili drugih razmimoilažanja. Imali smo jedno razmimoilaženje sa predstavnicima iz Prnjavora i Bijeljine prije osam, devet godina. Oni su mislili da su nezamjenjivi. Ta udruženja koja su izašla iz Saveza jednostavno su se pogasila, nema ih više nigdje.
Romski NVO aktivisti odbijaju bilo kakvu mogućnost da su eventualna neslaganja i nesaradnja naštetila krajnjim korisnicima potencijalnih projekata. Međutim, Mirha Smajlović iz organizacije „Horizonti“ iz Tuzle ima jedan takav primjer.
„Bila je ideja za jedan zajednički projekat da korisnici dobijaju pravnu i administrativnu pomoć, da im se napiše urnek nekog zahtjeva, da imaju podršku da ostvare neka svoja prava. Nije se uspjelo dogovoriti zbog neslaganja i želje da se bude glavni u projektu. Sada neke organizacije rade to samostalno, ali je bio cilj da ovoj kategoriji stanovništva bude više dostupna ova usluga kroz više organizacija. Nije lako nekome iz Brčkog npr, ići u Tuzlu da mu neko pomogne oko papirologije“, kaže ova aktivistica.
Hava Kordić iz Bijeljine kaže da je od romskih organizacija sa kojima je bila u kontaktu dobivala ponude za pomoć koja joj nije trebala.
„Nude pomoć za one koji imaju nasilje u porodici, koga muž tuče. Fala bogu, ja i muž se slažemo. To je važno nekima, ali nama treba druga pomoć. Prije 100 godina su obećali da će dovesti plin. Te organizacije bi bolje trebale znati kome šta treba“, kaže Kordić.
Da očigledno postoji manjak jasne komunikacije između nevladinih organizacija i korisnika pokazuje i jedan odgovor u online istraživanju koje je UDAR sproveo u cilju dobivanja informacija za obradu ove teme. Osoba koja je samo rekla da se zove Kosan je napisala: „Iako se jedna NVO bavi obrazovanjem, rekli su kada sam tražio, da nemaju novac za stipendije, pa su me poslali u neko ministarstvo. A samo se hvale po medijima da daju stipendije“.
Aktivisti nevladinih organizacija tvrde da NVO sektor nije neko ko potencijalno umanjuje sredstva krajnjim korisnicima zato što na sebe troši donacije, što se nekada može čuti u javnosti. Najveći broj NVO se bavi pitanjima koja u tom trenutku predstavljala prioritet poput nacionalnog pomirenja, jačanja ljudskih prava i zapadnih vrijednosti, slobode medija, ali i inkluzije romske populacije, što se posebno razvilo tokom Dekade Roma. Nevladine organizacije su korektiv vlastima, mjesto različite produkcije, posredovanja, pružanje usluga, edukacije i uvezivanja kako međusobno korisnika, tako i korisnika i onih koji im najviše mogu pomoći.
Indira Bajramović iz udruženja „Bolja budućnost“ smatra da njihovi projekti imaju svrhu, da skreću pažnju na probleme, te da nekada direktno, nekada indirektno pomažu krajnjim korisnicima. Odbija svaku mogućnost zloupotreba.
Svi naši sagovornici iz NVO sektora smatraju da je umrežavanje srodnih udruženja ključno i za uspješnu implementaciju projekata u većem broju sredina, ali i u borbi za donatorska sredstva. U istraživanju UDAR-a većina koji su odgovorili na pitanja, smatraju da je ključna stvar za razvoj NVO sektora uključivanje mladih. Također više puta odabrani odgovor je bio da romske organizacije su veoma važne za romsku populaciju jer su jedna od rijetkih prilika da se kroz njih nešto nauči, ali i zaradi. Aposulutno svi predstavnici nevladinih organizacija u BiH, pa tako i romskih, kažu da su otvoreni za mlade ljude. Naši sagovornici i sagovornice u tekstu su čak iskoristili priliku da pozovu mlade i obrazovane Rome da se jave kako bi se našli putevi saradnje.
No, imali smo i odgovora običnih ljudi koji su vrlo razočarani i sumnjičavi da može biti koristi za mlade. Tamana Ležić iz Prijedora kaže da vrata mladim ljudima nisu otvorena u nevladinom sektoru. Ona smatra da su dugogodišnji romski aktivisti zatvoreni za uključivanje mladih.
„Imam utisak da bi nova generacija bolje radila, ali im se ne da mogućnost. Trebaju donatori da novima daju novac za projekte“, rekla je Ležić.
I Bajramović i Mašić kažu da kao u svakom poslu, tako i u NVO nije moguće apsolutno sve.
„Otvoreni smo, pogotovo za mlade, ali nije moguće svakoga primiti. Ali onaj ko je pošten ili obrazovan, ima mjesta“, kaže Mašić. Slično razmišlja i Bajramović te veli da prioritet imaju zaposleni i saradnici u njihovoj NVO, ali da se kroz projekte otvaraju mjesta za veći broj saradnika. Međutim, istovremeno ističe da sve zavisi od raspoloživih donacija, ali i sposobnosti da se do njih dođe.
Može li se šta kroz politiku
Već godinama dio romskih aktivista upozorava da je ključni odnos sa državom jer Akcioni planovi, koji tretiraju rješavanje najvažnijih romskih pitanja se u većoj mjeri finansiraju iz budžeta različitih nivoa. Stoga je potrebno imati veći broj stručnih ljudi, kako u konsultantskim tijelima za Rome, tako u lokalnim vlastima.
U istraživanju Udara, većina čitalaca je rekla da ne podržava stvaranje romske političke partije jer smatraju da neće uspjeti zadobiti povjerenje Roma i da je to eventualno moguće samo kroz kandidaturu na lokalnim izborima u dvije, ili tri opštine.
„U Tuzli i Gradišci ima mnogo Roma i tu bi romska partija mogla možda dobiti vijećnika. Ali stvarno ne znam smisao kandidovanja na viši nivo“, jedan je od odgovora čitalaca UDAR-a.
Zbog malog procenta nacionalnih manjina u BiH nisu u državnom i entitetskim parlamentima rezervisana mjesta za manjine, kao što je u Srbiji i Hrvatskoj, ali je čak i ustavno onemogućeno kandidovanje svih onih koji se ne izjašnjavaju kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci, za najviše pozicije vlasti (uključujući i Bosance i Hercegovce). Evropski sud za ljudska je po apelaciji donio već čuvenu presudu „Sejdić-Finci“ kojom je naložio vlastima u BiH da isprave zakonska rješenja koja bi izjednačila sve građane zemlje u pravu da budu birani i obavljaju najviše funkcije. Međutim, nakon neuspješnih pokušaja političkog dogovora u BiH, godinama je proces stajao.
Nedžad Jusić, osnivač organizacije Euro Rom i nekadašnji tuzlanski vijećnik kaže da od nove vlasti očekuje prvenstveno da se implementira presuda Evropskog suda iz Strazbura gdje je decidno rečeno da su nacionalne manjine ugrožene odnosno da se vrši nad njima diskriminacija kroz Izborni zakon.
„Ja poručujem izabranim zvaničnicima ukoliko se ne mogu dogovoriti da se u cijelosti ona implementira, da se to uradi parcijalno. Ova presuda se sastoji od dva dijela. Jedan dio je izbor u Predsjedništvo BiH, a drugi je izbor u Dom naroda. Znamo kakvo je stanje u BiH i da se teže dogovoriti za članove Predsjedništva da uđe neko ko nije Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Ali mislim da nema nikakvih problema da se drugi dio presude implementira, a to je da se formira novi klub u Domu naroda, Klub nacionalnih manjina“, kaže Jusić.
Za opšte izbore 2022, po prvi put je bila kandidovana jedna osoba koja se izjašnjava kao Rom, za državni parlament. Na listi Socijaldemokratske partije (SDP) na trećoj poziciji za Parlament BiH, bio je apelanat u presudi „Sejdić-Finci“ i aktivista za ljudska prava manjina i Roma, Dervo Sejdić. No, i pored visoke pozicije na listi, nije uspio zadobiti mjesto jer su ga neki kandidati prestigli.
Dervo Sejdić kaže da iako nije ušao u Parlament BiH, ima punu podršku stranke da predlaže inicijative koje će SDP podržati u parlamentarnim procedurama. Ako se ovo zaista ostvari, to bi mogao da bude novi momenat u političkoj borbi za romsku inkluziju.
Sejdić ističe da je on tokom prošle godine imao niz sastanaka sa predstavnicima političkih stranaka vezano za provedbu presude Sejdić-Finci i da je posebno insistirao na stvaranju Kluba nacionalnih manjina u Domu naroda Parlamenta BiH.
„Nigdje nisam dobio direktnu odbijenicu za te prijedloge. Njih je SDP prihvatio 99 posto, ali je stvar daljih razgovora sa političkim partnerima“, rekao je Sejdić.
No, ono što Sejdić ističe kao ključno, i politički veoma realno, je vraćanje budžetskih izdvajanja za Rome na prijašnji iznos.
„Tražićemo da se budžet vrati na iznos iz 2015. kada je bio tri miliona maraka godišnje. Za 2022. je bilo planiran milion i 350 hiljada, ali nije realizovan. To su sredstva za Roma iz oblasti stanovanja, obrazovanja, zapošljavanja i zdravstvene zaštite. Drugi prateći zahtjev je da ovaj budžet bude uvršten u redovnu budžetsku liniju tako da sredstva budu osigurana bez obzira da li je riječ o redovnom izvršenju budžeta ili privremenom budžetskom finansiranju. Romi su tri granta do sada izgubili zbog privremenog finansiranja budžeta države“, rekao je Sejdić.
Tokom našeg elektronskog istraživanja na portalu UDAR, većina onih koji su se odazvali na pitanje šta i kako trebaju Romi tražiti od nove vlasti, je insistirala na tome da je potrebno da se usaglase stavovi predstavnika romske zajednice, a onda otpočnu direktni pregovori sa vlastima u cilju donošenja zakonskih rješenja. Mehmed Mujić, potpredsjednik International Roma Union (IRU) koja djeluje i u BiH, smatra da bi organizator takvog skupa mogao da bude NVO sektor i dokazani romski i politički aktivisti.
„Predlažem Romima u nevladinom sektoru da budu ujedinjeni te jedan zajednički sastanak u Sarajevu gdje bi se skupili lideri Romi, neću da nabrajam imena da nekoga ne zaboravim, između kojih sam i ja, da sjednemo i napravimo plan i program, strategiju i da možemo inicirati kod osmorke šta konkretno da se uradi kada su u pitanju politički pravci“, ističe Mujić.
Begzada Jovanović, aktivistica iz Bijeljine i direktorica organizacije „Siguran Korak“ smatra da obavezno treba napraviti sastanak uticanijih Roma i i NVO organizacija koji bi donijeli pravac nastupa prema vlastima, ali i Odboru za Rome i Vijećima nacionalnih manjina.
„Veoma je važno da se održi takav sastanak i napravi neki okvirni plan, pa da se onda lobira. Bez jasnog cilja i plana nema ni lobiranja. A bez lobiranja, vlast će vrlo malo uraditi za Rome“, kaže Jovanović.
Dervo Sejdić takođe ističe da je obrazovanje, i to upravo sa fokusom na srednjoškolsko i fakultetsko sada prioritet.
„Za srednju školu prijedlog je da se osigura nabavka udžbenika (do sada je bilo samo za osnovce – op.aut) i pokriju troškovi prevoza, a da se na univerzitetskom nivou obezbijedi kvota za romske studente koji će biti uključeni u budžetsko finansiranje. Mislim da bi to bilo prihvatljivo za sve stranke jer ako uzmemo u obzir da pet do 10 studenata na godišnjem nivou upiše fakultet, nadam se da to nije neko opterećenje za budžet.“, kaže Sejdić.
Multisektorski pristup
Evidentno je da romska baza, iako su zadnjih godina napravljeni napredci, nije još uvijek dovoljno snažna da se upusti u procese političke borbe i efikasnog lobiranja za nacionalne interese u BiH. Osnova je insistiranje na edukativnim procesima, što je opet uslovljeno ekonomskom podlogom koju većina Roma nema. Nekonzistentna podrška države u stilu „toplo-hladno“ i katkada razjedinjenost romskih organizacija otežava multisektorsko djelovanje. No, evidentno je jačanje svjesnosti da bez ekonomskog osnaživanja Roma, insistiranja na višim nivoima obrazovanja i zapošljavanju, što se istovremeno treba odvijati, teško može doći do pozicije sa Romi dođu na mjesta odlučivanja. To su odskočne daske za dalju inkluziju, ali i participaciju u svemu dobrom i lošem u državi.
