Nakon što je jutros Izborna komisija objavila rezultate izbora na uzorku od skoro 85 posto prebrojanih glasova, dobili smo saznanja koja u većini slučajeva neće moći biti promijenjena (ako se gleda matematički, ali i iskustveno).
Članovi Predsjedništva BiH u naredne četiri godine biće Denis Bećirović iz SDP, kojeg su podržale gotovo sve stranke iz Sarajeva koje su na državnom nivou opozicione, zatim Željko Komšić, kandidat Demokratske fronte i Željka Cvijanović, kandidatkinja SNSD-a.
Predsjednik Republike Srpske biće Milorad Dodik.
Za razliku od pobjeda Bećirovića i Cvijanović koje su velikom razlikom dobili izbornu trku, Dodik i Komšić su imali gust izborni rezultat koji se tokom noći mijenjao, ali je završio njihovim pobjedama sa razlikama od dva do tri posto u njihovu korist, što je najvjerovatnije dovoljno da tako bude i konačno.
Najjače stranke u BiH ostaju SDA i SNSD, a na teritorijima gdje su Hrvati u većini, HDZ. Teoretski bi bilo moguće da ako bi se ujedinila kompletna opozicija, da SDA i SNSD (svako u svom dijelu) ne bude na vlasti, mada je neizvjesno koliki koncenzus može pronaći opozicija.
Suštinski, male razlike u odnosu na prošli period, sa izuzetkom prije svega personalne izmjene koja se tiče ulaska u Predsjedništvo Bećirovića. No, i ne treba da čudi. Na izbore je izašlo samo 50 posto građana, što je manje nego na prošlim izborima. Objektivni razlog manjeg odziva je činjenica da je samo u zadnjih osam godina BiH napustilo 500 000 ljudi i da im ne pada na pamet da se vraćaju iz Njemačke ili Švedske da glasaju (većina njih nema mogućnost da se registruje za glasanje u inostranstvu, a mnogi i nemaju želju). No, subjektivni problem smo mi, ovdje u BiH. Na izbore prije svega izlazi stranačka mašinerija i oni koji su lično, ili njihovi najbliži, dobili nešto od vladajućih, ili očekuju da će dobiti. Neke ranije procjene kažu da je čak 30 posto takvih. Ostali imaju, ili nemaju, svoje živote i gade im uglavnom stara politička lica uz, očigledno nepromjenjivi stav, da se ništa ne može promijeniti, kao što se i nije promijenilo.
I šta nam donose ovi rezultati. Novih ličnosti nema. Doduše Denis Bećirović je suvereno ušao u Predsjedništvo, ali je i on višegodišnji parlamentarac, inače vrlo aktivan za borbu za suverenitet BiH i nemješenje susjeda u njene stvari, što je vjerovatno i ponukalo opoziciju da ga prihvati kao zajedničkog kandidata. Ključni nacionalni stavovi i SDA i opozicije gdje su Bošnjaci u većini, su u značajnoj mjeri identični. Željka Cvijanović nam je od ranije poznata i za očekivati je da nastavi politiku SNSD-a i Milorada Dodika sa kojim se samo rotirala. No, vjerovatno kroz nešto kulturniju komunikaciju i sa kolegama i sa međunarodnom zajednicom, što nije bila karakteristika njenog predhodnika. Željku Komšiću će ovo biti četvrti mandat i nije potrebno trošiti riječi na njegovu poziciju, kontekste i aktivitet (koji neki smatraju pozitivnim za opstojnost BiH, a neki razarajući za BiH i okretanje većine Hrvata od zajedničke države).
Partija Demokratskog progresa (PDP) je u izbornoj noći zadala sebi autogol što se tiče imidža. Postavlja se pitanje odakle im rezultati kojim su objavili pobjedu Dodikove protukandidatkinje Trivić. Svjesno dezinformisanje javnosti, kako bi mogli insistirati kasnije na krađi, ili krivi dotok informacija sa biračkih mjesta? Slavlje stranačkih aktivista na ulicama Banjaluke uz romske trubače se sada očigledno može smatrati dobrim „dernekom“, a ne pobjedničkim slavljem.
No, u svom „pobjedničkom“ govoru Trivić je još jednom pokazala izrazito nacionalnu, možda i nacionalističku liniju. Iako je istakla da „iako je srpkinja, RS će biti i zemlja svih onih koji u njoj žive“, potencirala je nekoliko novih stvari koje će izazvati tenzije. Prvo konstatacija da je „RS nastala na krvi Jasenovca“, pa da ona „neće imati saradnju sa Milanovićem“ te „da će u svemu slijediti državni vrh Srbije“. No, za razliku od Dodika koji je kasnije u svom govoru rekao da će njegova pobjeda pomoći „da se RS odvoji od BiH“, Trivić nije spominjala separatističke težnje. Glasači u RS, očigledno u izboru između Vučića i zapada, i Putina i Rusije, izabrali su ove druge.
No, još veći izazov od kontinuiteta vlasti u RS i na državnom nivou iz RS, su težnje stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora (HNS) koje jesu dobile ogroman procent glasova Hrvata, tamo gdje su većina, što je lako uvidjeti za razliku od drugih teritorija. Krišto je u izbornoj noći jasno rekla – „Ako bude izabran drugi kandidat, biće to loše za BiH“. Obzirom da ni Visoki predstavnik u nametnutim izmjenama Izbornog zakona nije uvažio sve zahtjeve HNS i nije donio odluke u promjeni načina izbora članova Predsjedništva, vjerovatno da će HNS na čelu sa HDZ-om se odlučiti na stvaranje Hrvatske samouprave (taj izraz se sve više koristi), što bi značilo neku vrstu trećeg entiteta. To zasigurno neće priznati međunarodna zajednica, sa izuzetkom Hrvatske (Milanović javno, a Plenković će tražiti neki način kako da ne ode ‘na krv i nož’ partnerima u EU, a da pruži neku podršku Hrvatima u BiH). No, ono što je još više zabrinjavajuće je kako eventualno spriječiti treći entitet. Pravno, Oružane snage BiH se ne mogu aktivirati, a policija je na nivou entiteta, i tamo gdje Hrvati imaju vlast, ona sigurno neće ništa činiti. A ni surađivati sa SIPA. U najgorem slučaju, moguće je angažovanje paravojnih bošnjačkih snaga, ali je malo vjerovatno jer bi to rizikovalo novi rat u koji bi možda bila uvućena i Hrvatska. Ako krene stvaranje te samouprave, nadati se da će međunarodna zajednica ostati dosljedna i da će uspjeti da amortizuje duboko suprostavljane stavove političkih bošnjačkih/bosanskih snaga i hrvatskih. U jednoj izjavi tokom predizborne kampanje predsjednik Milanović je rekao da je Hrvatska članica NATO i da će uložiti blokadu za bilo kakav pokušaj međunarodne zajednice da vojno u ovome onemogući Hrvate.
Dakle, predstoje nam godine dubokih neslanja. Više tolerancije i kompromisa će donijeti i više novaca, a više novaca uvijek rezultuje i sa više saradnje. Borba za toleranciju i novac. To niko iskreno na izborima nije ponudio.