Manjinsko obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu dobrobit je cjelokupne zajednice

807
Sjednica Savjesta za nacionalne manjine Hrvatske
Sjednica Savjeta za nacionalne manjine RH

Obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina svakako je jedan od temelja kojim zajednice čuvaju i razvijaju svoj identitet, a također i kulturu koja često nije samo kultura jedne etničke zajednice već je vrlo često sastavni dio kulture širega područja ili regije. Izvođenje nastave na određenom jeziku i pismu može samo potaknuti pozitivne aspekte razvoja društva, Takvo obrazovanje nije faktor otežane integracije, već upravo suprotno, ono može biti faktor integracije bazirane na prihvaćanju i učenju prema principu jedni od drugih i jedni o drugima. O ovoj temi kolega Stojan Obradović iz Instituta Stine iz Splita razgovara sa Milanom Vukelićem, potpredsjednikom Savjeta za nacionalne manjine i stručnjakom za problematiku obrazovanja nacionalnih manjina iz Hrvatske.  

Profesionalno ste angažirani na pitanjima obrazovanja nacionalnih manjina. Što pokazuju iskustva manjinskog obrazovanja, odnosno kakav je interes? Da li taj interes raste, stagnira, opada? Na što ukazuju te tendencije?

Nažalost, brojevi učenika kako u obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, tako i općenito sve su manji. Iz radnoga iskustva u školi, nažalost mogu zaključiti da se kod dijela stanovništva, odnos prema obrazovanju mijenja te da stjecanje određene razine obrazovanja više nije percipirana kao najvažnija obveza u životu pojedinca. Djeca i mladi, ali i njihovi roditelji danas sve češće iskazuju neke druge prioritete, a moderan način života ne zahtijeva uvijek kvalitetno obrazovanje da bi se ostvario osobni uspjeh. Mogu reći da to govori o svojevrsnoj vrijednosnoj degradaciji društva u kojem živimo, ali i da primjeri brzog i nerealnog uspjeha ili sumnjivog stjecanja kvalifikacija, koje povremeno srećemo u javnom prostoru, negativno utječu na percepciju mladih kada je riječ o važnosti formalnog obrazovanja. Obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina je sastavni dio obrazovnog sustava. Djeca i mladi su dio cjelokupnog društva i logično je da slični razlozi, potpomognuti specifičnim razlozima kao što su demografski pad, stigmatizacija i pojačana asimilacija dovode do negativnih trendova. Ipak ne treba sve promatrati negativno. Unazad nekoliko godina, stvaraju se zaista mnogo kvalitetniji uvjeti za rad škola, učitelja i nastavnika. Uvode se novi i moderniji kurikulumi, škole se dograđuju i opremaju modernom tehnologijom, osiguravaju se novi udžbenici, kao i svima dostupna školska prehrana. Sve to odnosi se i na sustav obrazovanja na materinjem jeziku i nadam se da će se s vremenom i trendovi broja učenika usmjeriti ka uzlaznoj putanji.

Koji su trenutno najveći problemi manjinskog obrazovanja i najveći izazovi za njegov daljnji razvoj?

Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti vrlo opširan, ali ću ga pokušati sažeti u nekoliko rečenica. To su prije svega nedostatak pravilne primjene propisa na svim razinama, nerješavanje statusnih pitanja s kojima se nose određene zajednice, ali i sustav u cjelini te nedostatak znanja o važnosti i ulozi, ali i potrebi postojanja obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Ovaj dio obrazovnog sustava se prečesto potpuno pogrešno smatra nepotrebnim i svojevrsnim viškom, a premalo se otvoreno govori o njegovoj pozitivnoj ulozi u razvoju cjelokupne društvene zajednice.

Poznati su vrlo negativni podaci popisa stanovništva za 2021. Izraženi je pad ukupnog, ali još više manjinskog stanovništva. Ima ozbiljnih upozorenja da osjetan pad broja pripadnika nacionalnih manjina  uz objektivne negativne demografske faktore jesu i indikator relativno neuspjele integracijske politike (integracije s identitetom), a pojačane asimilacije. Kako u tom kontekstu ocijeniti ulogu manjinskog obrazovanja  odnosno obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Koliko je ono ispunjava svoju ulogu, koliko je doprinosi očuvanju manjinskog identiteta?

Obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina svakako je jedan od temelja kojim zajednice čuvaju i razvijaju svoj identitet, a također i kulturu koja često nije samo kultura jedne etničke zajednice već je vrlo često, ona sastavni dio kulture širega područja ili regije. Doprinos koji u tom smislu imaju škole, a tu posebno mislim na škole koje izvode takvu nastavu. To je nemjerljiv doprinos za ukupni razvoj određenoga područja. Ekonomska valorizacija kulture, posebno u sektoru turizma ne može postojati bez znanja o kulturi, a jezik i pisma su jedni od najvažnijih elemenata kulture određenog naroda, ali i šire društvene zajednice unutar određenog prostora koji se raznim utjecajima kroz više stoljeća oblikovao i stvarao. Upravo zbog toga, negativni demografski pokazatelji i manji brojevi učenika ne smiju utjecati na smanjenje dostupnosti, slabljenje kvalitete ili potencijalno gašenje obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina.

Milan Vukelić
Milan Vukelić Milan Vukelić (foto: Stina)

Koliko je unutar manjinskih zajednica snažna svijest ili koliko je osviješten značaj i potreba posebnih obrazovanih programa i što ti programi i sadržaji potencijalno donose manjinskim zajednicama i njihovim pripadnicima?

Važno je istaknuti da učenici koji se obrazuju na jeziku i pismu svoje nacionalne manjine ne uče prema nekom posebnom ili drugačijem programu, već se u nastavi koriste kurikulumi za nastavne predmete kao i u svim ostalim školama Republike Hrvatske, uz razliku da se nastava izvodi na materinjem jeziku učenika. Mišljenja sam da je unutar zajednica nacionalnih manjina svijest o važnosti obrazovanja na vlastitom jeziku i pismu vrlo izražena, a često je praćena i inicijativom da se pokrene neki od modela obrazovanja. Povremeno smo svjedoci da je veliki izazov pokrenute modele obrazovanja zadržati, te osigurati dostatnu brojnost i kvalitetnu institucionalnu potporu. Upravo je zbog toga važan rad Uprave za nacionalne manjine koja djeluje unutar Ministarstva znanosti i obrazovanja, kao i savjetnika za nacionalne manjine koji brinu o kvalitetnoj stručnoj podršci.

Ako programi manjinskog obrazovanja jesu značajan faktor očuvanja identiteta, mogu li se oni u određenim okolnostima, zasebnih škola npr., pojaviti i kao faktor otežane integracije?

Apsolutno ne! Izvođenje nastave na određenom jeziku i pismu može samo potaknuti pozitivne aspekte razvoja društva, kao što su razvoj višejezičnosti, bolje i brže učenje korištenjem materinjeg jezika, ali i stvaranje pozitivne percepcije društvene okoline u kojemu mlada osoba odrasta od najranije dobi. Obrazovanje nije faktor otežane integracije, već upravo suprotno, ono može biti faktor integracije bazirane na prihvaćanju i učenju prema principu jedni od drugih i jedni o drugima. Uzgred rečeno, korištenje pojma zasebnih škola ili zasebnih vrtića, potpuno je netočno, obzirom da škole na jeziku i pismu nacionalnih manjina nisu po niti jednom kriteriju zasebne. One su škole koje djeluju u nekom prostoru sukladno zakonima Republike Hrvatske i u potpunosti su dio sustava, a upis u ove škole moguć je svoj djeci bez obzira na nacionalnu pripadnost. Jedina posebnost je da se nastava svih nastavnih predmeta osim nastavnog predmeta Hrvatskog jezika i stranih jezika izvodi na materinjem jeziku određene nacionalne manjine.

Posebne manjinske škole negdje su prednost za koje interes pokazuje i većinsko stanovništvo (primjer talijanskih, pa i čeških manjinskih škola), ali negdje kao što je to slučaj sa srpskim školama to izaziva i niz prijepora pa i kritika (kao faktor produbljenja etničkih podjela i pa etničke nesnošljivosti). Imaju li takve kritike opravdanja i kako ostvarivati jednu uspješnu i produktivnu integraciju u takvim okolnostima?

Ponovno se ne bih složio da su škole na jeziku i pismu nacionalnih manjina posebne ili zasebne. Upotrebu tog izraza bismo mogli proširiti i na razlikovanje gimnazija od strukovnih škola ili umjetničkih od gimnazija. One sve jesu školske ustanove koje izvode različite programe, ali samo kada je riječ o školama na jeziku i pismu nacionalnih manjina u javnom govoru ta različitost prečesto sa sobom nosi i negativan prizvuk. Upravno nam to govori da je društvo u kojemu živimo, radimo i stvaramo još uvijek pod pritiskom trauma koje je potrebno liječiti, ali ne na način da nešto dokidamo i suzbijamo, već pogotovo kada je riječ o obrazovanju, razvijamo, prihvaćamo i suradnički brinemo da interes određenog dijela društvene zajednice da se obrazuje na vlastitom jeziku i pismu bude prepoznat i kao interes cjelokupne zajednice. Stvar je u percepciji i nazivanju stvari pravim imenom, a upravo na ovome primjeru se učestalo radi o pogrešnoj percepciji i nazivanju stvari krivim imenom, što za kolateralnu žrtvu ima škole, njihove učenike, učitelje i nastavnike, a potom i međuetničke odnose.

Kako i koliko tome mogu doprinijeti programi interkulturalnosti i kako ih uopće ugraditi u hrvatski obrazovni sustav? Da li ih uopće imamo i da li su prisutni u hrvatskom obrazovnom sustavu?

Imamo ih i ovi programi su nužni kao dio svakog suvremenog obrazovnog sustava. Najčešće se izvode unutar sadržaja pojedinih nastavnih predmeta, ali i kroz međupredmetne teme i u sklopu različitih oblika učenja o građanskom odgoju i obrazovanju unutar izvannastavnih aktivnosti. Iskreno se nadam da će ove teme u budućnosti dobiti i veći značaj te potrebnu zasebnu satnicu unutar školskih rasporeda, ali i da će se raditi na unaprjeđenju predstavljanja doprinosa pripadnika nacionalnih manjina u udžbenicima i kurikularnim dokumentima koji se koriste u svim školama. Smatram da je važno naglasiti da škole i programi na jeziku i pismu nacionalnih manjina nemaju alternativu. Određene tegobe koje su rezultat odnosa zajednica ili dugoročnog negativnog odnosa prema nekoj zajednici nipošto nisu rješive supstitucijom jednog obrazovnog programa nekim novim. Interkulturni pristup je potreban, kao jedan od preduvjeta zajedničkog učenja i povezivanja, ali ne nauštrb prava na pohađanje nastave na jeziku i pismu nacionalne manjine i funkcioniranja škola koje ove oblike nastave izvode. Vidim ga kao pristup koji pomaže školi da se razvija unutar šire društvene zajednice, pritom njegujući prava i interese svih svojih učenika.

Da li pad broja i udjela nacionalnih manjina može ugroziti i reducirati neka dosadašnja manjinska prava pa i ona u obrazovanju? Ima najava da će se tražiti i posebne mjere Vlade kako brojčani pad nacionalnih manjina ne bi doveo do redukcija njihovih prava. Planira li se nešto u vezi tih problema? 

Ako govorimo o razini prava, poštivanje instituta stečenih prava postaje nužnost. Teško mi je zamisliti da se prava naroda koji na ovim prostorima žive, a neki vrlo koncentrirano već više stoljeća i koji su značajno oblikovali društvo na način kako ono danas izgleda, svedu na sistem semafora, pa nastaju ili nestaju nakon svakog popisa stanovništva. Upravo jedna od ključnih zadaća Savjeta za nacionalne manjine treba biti briga o stečenim pravima nacionalnih manjina jer je evidentno da brojevi uskoro neće značiti previše. Nažalost, brojevi postaju sve manje bitni i kada je riječ o većinskom stanovništvu, a time i ukupnom stanovništvu naše domovine. Vrlo je važno naglasiti da nisu sva prava vezana uz brojeve, pa tako i prava koja se odnose na mogućnost obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina nemaju brojčano ograničenje niti regionalnu ograničenost.